'Prozvali su me ljuta papričica'

Iza krhke figure bivše primabalerine i ravnateljice Baleta u splitskom i zagrebačkom HNK Almire Osmanović krije se žestok i žilav borac te, kako su je prozvali u Splitu - ljuta papričica. To i ne čudi jer je s devet godina prvi put obula baletne papučice i stala pod reflektore, doživjela ranjavanje i često ‘ispravljala krive Drine’. Danas 60-godišnju umjetnicu gledamo kao članicu žirija u showu ‘Ples sa zvijezdama’. Nasmi­jana i neposredna prisjetila se u razgovoru svojih životnih početaka, borbe, otkrila nam svoje stavove te pričala o najvažnijim ljudima u svom životu - kćeri Sari, sinu Tinu i suprugu Jakovu.

Story: Kako vas komentiraju?
Kažu da sam spontana i prirodna, kakva i jesam. Takva sam cijeli život i mislim da mi je to veliki plus. Takva sam bila i dok sam plesala. To je neki moj prirodni privilegij.

Story: Klasična ste baletna umjetnica, ali u ‘Plesu’ ocjenjujete i hip-hop, tango, jive, bečki valcer, cha-cha-cha i druge standardne plesove. Na što se najviše fokusirate?
Osim klasičnog baleta, upoznala sam se i s modernim te drugim plesnim formama. Sudjelovala sam i u koreodramama, glumila i pjevala. Imam tu širinu pa mi ni hip-hop i urbana scena nisu nepoznati. Dugi niz godina sudim na respektabilnom međunarodnom natjecanju ‘Dance Star’ čije je veliko finale uvijek u Poreču i okupi se šest tisuća plesača svih mogućih plesnih smjerova, a nas sudaca bude 25 iz cijelog svijeta. Osim toga, plesala sam salsu, tango, valcer, a mnogo sam toga izučavala u pedagoškom radu sa studentima kojima predajem scenski pokret u Splitu na Akademiji dramskih umjetnosti, na Muzičkoj akademiji u Puli i jednom privatnom učilištu. Ples je uvijek na neki način fuzija i klasike i suvremenog. U konačnici, svi bismo trebali imati dobro držanje i dobro postavljeno tijelo. Tu su i osjećaj za ritam, muzikalnost, a sve to treba spojiti.

Story: Koji je najbolji osjećaj u plesanju?
Svi mi koji se bavimo plesom - obožavamo ga! Samo zbog te ljubavi uložit ćemo sate i sate vježbanja u baletnoj dvorani. Kad je plesač spreman i ima tehniku u džepu, tek se tada može opustiti i zezati, biti virtuozan i uživati. A onda to sve prenijeti i na publiku. To je apsolutno neopisivo stanje. Davanje i primanje, sinergija svega.

Story: Kad ste na nekoj svadbi, jeste li prvi spremni za plesni podij?
Zar sumnjate!? Neki dan sa studentima sam imala prezentaciju na 12. internacionalnom festivalu dramskih akademija u Đakovu. Nakon prezentacije, svi smo završili u jednom kafiću i naravno da je u neko doba krenula glazba i da sam među prvima zaplesala.

Story: Tko vas je oduševio u ‘Plesu’?
Nezahvalno je ikoga spominjati, mislim da još nije vrijeme. U jednoj emisiji vidjeli smo jedno, u drugoj drugo, tako da svima treba pružiti priliku da se izraze. Netko brže napreduje, netko sporije. Vrijeme i rad najbolji su pokazatelji. Dra­go mi je što smo kao žiri na sličnoj umjetničkoj razini, a to se vidi i po ocjenama. Ipak smo iz struke pa vidimo i stvari koje publici promaknu. Naravno da gledatelji imaju svoje kriterije, ali mi moramo posao odraditi profesionalno i pošteno prema svakome, bez obzira na to što se publika ponekad ne složi s nekom našom odlukom.

Story: Da se vratimo malo na vaše početke. Zašto balet i tko je najzaslužniji za vaš odabir?
Moj otac je 1947. došao iz Bosne i Herce­govine u Zagreb. Živjeli smo na Treš­njevci i gotovo cijeli život provela sam ondje. Međutim, prije nego što me majka rodila, otišla je u Bijeljinu jer u ono vrijeme nije bio običaj ići u bolnicu nego se babicu pozivalo kući. Tako je moja mama otišla baki, gdje ju je porodila babica i sve je dobro prošlo. Odmah sam se vratila u Zagreb, a u Bosnu sam odlazila baki i djedu samo ljeti. Bili su to divni trenuci bezbrižnog odrastanja. S druge strane, na zagrebačkim ulicama naučila sam se boriti za opstanak, a to borbeno dijete živjelo je blizu današnjeg kazališta Trešnja. Ondje sam se prvi put susrela s baletnom i plesnom predstavom. Baletni studio tada je vodila znamenita Silvija Hercigonja, bivša balerina HNK. Imala je golemu energiju i katkad mislim da sam je od nje naslijedila. Radila je sjajne predstave s djecom, vrhunski profesionalne. Nakon što sam je upoznala i upisala baletni studio, to je apsolutno odredilo ostatak mog života. Teta Silvija, kako smo je zvali, bila je iznimno pravedna i stroga. Znala bi nas i zveknuti po leđima i uhvatiti jače za ramena da ih spustimo. U današnje vrijeme rekli bismo da radi mobbing nad djecom, ali ona je jednostavno tražila red, rad i disciplinu. Ispred pedagoga morali smo biti pristojni, uredni, šutjeti, a to su neke vrijednosti koje su se danas izgubile. Od devete godine učila sam od tete Silvije. Odmah me bacila na pozornicu, a iako nisam prvu ulogu odradila najbolje, pohvalila me i rekla da će drugi put biti bolje. Sjećam se prekrasne atmosfere s njom i svom tom silnom djecom koju je stalno okupljala oko sebe. Svi smo mi bili njezina djeca i nikada nije bilo ni zlobe, ni ljubomore.

Story: Kako je dalje tekla vaša priča?
S vremenom sam postajala, da tako kažem, zvijezda Malog kazališta i moj se put logično nastavio. Kad sam navršila 18 godina, položila sam audiciju i došla u HNK. Kako je iza mene bio dugogodišnji rad, a imala sam i jednu prirodnost na pozornici, na kojoj sam de facto i odrastala, došla sam napokon i na veliku pozornicu HNK. I danas se sjećam tog straha kad sam prolazila podzemnim hodnicima i ulazila u baletnu dvoranu. To strahopoštovanje prema instituciji i ljudima koje sam tada upoznala teško je opisati. Već nakon godinu dana dobila sam stipendiju tadašnjeg ministarstva kulture i otišla u Rusiju u jednu od najboljih baletnih akademija - Agrippina Vaganova u Sankt Peterburgu, gdje sam zaslužila sve potrebne diplome. Napomenula bih da u našem poslu ne moraš imati ni magisterij ni doktorat da bi bio dobar plesač, nego moraš znati plesati. Stvari su jednostavne. U baletu roditelj ne može potplatiti ravnatelja. Važno je imati talent, bez njega se ne može. Kao ni bez rada.

Story: Koje su vam uloge obilježile karijeru?
Uvijek su mi bile draže karakterno dinamičnije uloge kao Crni labud. Kako sam oduvijek bila vatrena i snažna, nježne uloge bile su mi izazovne jer sam svoju energiju trebala zatomiti. Voljela sam istodobno plesati i glumiti. Voljela sam koreodrame i baletne predstave gdje su se te dvije umjetnosti dopunjavale, predstave s dramskim zapletom, primjerice, baletnu predstavu ‘Medeja’ koju smo izvodili u zagrebačkom HNK. Tu sam zaista mogla iskazati i plesačku i dramsku virtuoznost, kao i emotivnost. Balet nije i ne smije biti suha akrobacija, mora biti objedinjeno sve.

Story: Osim što ste u Zagrebu bili ravnateljica Baleta, iskazali ste se i u Splitu na istoj funkciji, i to jedanaest godina. Po čemu pamtite te dane?
Kao uspješna ravnateljica Split nikad ne bih preživjela da nisam prošla zagrebačku školu, počevši od odrastanja na Trešnjevci, teškog i krvavog rada u mom poslu, do činjenice da sam u vrijeme Domovinskog rata postala ravnateljica Baleta i to na poziv tadašnjeg intendanta Georgija Para 1994. godine. Bila su to teška ratna vremena. Pitala sam se mogu li ja to. Godinu poslije, 3. svibnja 1995., bila sam ranjena kad je Zagreb raketiran. Osim HNK, bila je pogođena i dječja bolnica u Klaićevoj. Nažalost, dvojica muškaraca tada su poginula, a nas 18 je ranjeno. To su mi bili jedni od najtežih trenutaka u životu koje nikad neću zaboraviti. Danas mi uopće nije jasno kako sam to sve izdržala: istodobno plesati glavne uloge, biti primabalerina i ravnateljica Baleta čak u dva mandata. I to u zaista najgore moguće vrijeme. Rat, stalne uzbune, neimaština i skromnost bili su nam normalan dio svakodnevice. Što je najzanimljivije, u takvim teškim vremenima uspjela sam ne samo održati ansambl nego i podignuti njegovu umjetničku kvalitetu. Bili smo vrijedni, uspješni i puno smo putovali. Imali smo sjajnu atmosferu. Kad sam završila plesačku i ravnateljsku karijeru u Zagrebu, vrlo brzo uslijedio je poziv Milana Štrljića, tadašnjeg intendanta HNK u Splitu. Trebao mu je ravnatelj Baleta i ponudio mi je posao. Izazov je bio golem. Ondje nisam zatekla nimalo bajnu situaciju, ali što gori uvjeti, to je meni, očito, inspirativnije. Ondje sam bila ravnateljica dugih jedanaest godina, a mnogi mi i danas govore da je to razdoblje bilo najuspješnije u povijesti splitskog baleta. Imali smo sjajne predstave, osvajali nagrade i publike i kritike, a na gostovanjima smo tada pokazali da imamo i izvozni proizvod - i to balet. Moram priznati da sam jako ponosna na to.

Story: Kako su vas prihvatili u Splitu?
Kad sam se susrela s tim karakterom ljudi, pročitala sam im iz pogleda: “Vidi, mala balerinica došla iz Zagreba i ona misli da će nama biti šef”. No ubrzo su me prozvali ljutom papričicom. Sva stečena iskustva, sve što mi se događalo tijekom života, proradilo je u meni. Bila je to borba svaki dan, a iz nje sam izišla kao pobjednica. To mi je bio najveći uspjeh u životu. Dovela sam ih u red pa mi i danas mnogi od njih kažu kada me sretnu: “Šefice, a gdje su oni dani... kako nam je bilo lipo?” Tada sam promijenila i prehranu. Stalne želučane tegobe uslijed neprestanog stresa natjerale su me da se okrenem zdravom načinu života. Zahvalna sam splitskom HNK na tome!

Story: Kad ste već spomenuli borbu, poznata je vaša javna svađa s bivšim ravnateljem splitskog Baleta i prijateljem Dinkom Bogdanićem s kojim danas ‘dijelite’ pravdu u ‘Plesu sa zvijezdama’. Jeste li se pomirili? U kakvom ste odnosu danas?
Svima je ta tema postala zanimljiva. Ljudi valjda vole skandale. Kada je o Dinku i meni riječ, samo ću reći - družba je družba, služba je služba. Posao obavljamo maksimalno profesionalno, i to bi bio početak i kraj o našem odnosu. Nikad se ne osvrćem na prošlost, okrenem novi list i idem dalje. Tijekom života često se s nekim ljudima družimo intenzivnije. Ponekad ti odnosi ne izdrže, dogode se razmirice i ljudi se raziđu. Nije to ništa neuobičajeno u međuljudskim odnosima.

Story: Jeste li žestoki kad to zasluže i prema 27-godišnjoj kćeri Sari i 34-godišnjem sinu Tinu Davidu koje ste dobili u prijašnjem braku s rumunjskim prvakom baleta Sorinom Davidom?
Imam divnu djecu. Iznimnog su karaktera. Znaju vrednovati život i cijeniti vrijednosti. Tin je ekonomist, a Sara u Hrebincu pokraj Dugog Sela ima školu i hotel za pse ‘Sara David’ koji osim pasa prima i druge kućne ljubimce. Mnoge životinje - ptice, mačke i vijetnamske svinje - dolaze u njezin pansion. Osim hotela, ona i školuje pse, a to radi apsolutno sjajno. Iskreno voli životinje, one to osjećaju i uvijek se vesele kada se vrate. Lijepo je vidjeti kad se netko rodi s talentom, a ona ga stvarno ima. To nije uobičajeni hotel gdje se psi drže u boksovima te ih se šeta dvaput na dan, naprotiv. Svi žive slobodno i vrijeme provode sa Sarom, u krugu njezine kuće, odnosno velikog ograđenog imanja. Prepoznala sam njezinu golemu ljubav prema životinjama i od početka sam joj potpora. Iako je odrasla u gradu, odlučila je ići na selo. To je težak život, posao od 0 do 24 sata, ali Sara ga obožava. Životinje su žive, traže pažnju. Ima­mo i ljude koji nam pomažu, i tata joj je pomagao dok je bio živ. Drago mi je što je u sretnoj vezi. Njezin dečko Davor također obožava životinje i baš su se super našli. Priznajem da sam mirnija otkako je pronašla osobu koja je uz nju.

Story: S redateljem Jakovom Sedlarom u vezi ste 20 godina, od toga 14 u braku. Je li vam to vrijeme proletjelo?
Bogme jest!

Story: Gdje ste se upoznali?
Zbližili smo se kad je bio ravnatelj Drame u HNK. Jakov je vrlo dinamičan, užasno puno radi, snima, stvara, stalno je u novim projektima, vrlo je organiziran i rekla bih smiren, bez obzira na različite prilike koje ga okružuju. Radi svoj posao, sam pronalazi producente i financijere. Nedavno je snimio igrani film ‘The Match’ čija montaža uskoro završava. Jedna od mnogih zanimljivosti iz njegova života jest i ona da bivša ukrajinska premijerka Julija Timošenko nikome nije dopustila da snimi film o njoj, ali kad je upoznala Jakova, njemu je ispričala ekskluzivnu priču o svom životu. I to u trenutku kad je nakon izlaska iz zatvora završila u bolnici.

Story: Kakav je Jakov kao čovjek?
Velik, duhovit, pametan, ima taj svoj splitski šarm. Galantan je i mnogima pomaže. Time me osvojio. Flegmatičan tip, često mu stvari na jedno uho uđu, a na drugo iziđu. Naš je život dinamičan, on puno putuje, zapravo oboje smo prezaposleni pa se često sretnemo u avionu i provedemo nekoliko dana negdje zajedno. Uvijek ljeto odvojimo za sebe. Mi smo dva umjetnika, svaki na svojoj strani. Međusobno se razumijemo, prožimamo i pomažemo.

Story: Gdje provodite ljeta?
Na Svetom Klementu na Paklinskim otocima. Ondje se asketski ljetuje i sjajno jede domaća dalmatinska spiza. Prije zajedničkog odmora i ovog ću ljeta od 20. srpnja do 3. kolovoza umjetnički voditi ‘We Move Sumer Dance Academy’ na Braču, točnije u Supetru. Tijekom dva tjedna očekujemo polaznike iz Hrvatske i cijeloga svijeta. Prokušali smo spojiti ugodno s korisnim, plesnu edukaciju i odmor na jednom od prekrasnih jadranskih otoka. Uz mene će ovo ljeto raditi i Anton Bogov, prvak mariborskog baleta, Regina Kapuza, pedagoginja iz Rige te Annamaria Galeotti s baletne akademije iz Rima. Sve su to vrhunski pedagozi. Uz klasičan balet imat ćemo i suvremeni ples i sigurna sam da će i ove godine biti veselo i zabavno.

Story: Šezdeset vam je godina, a jako ste mladoliki. U čemu je tajna?
Stalno mislim da je netko pogriješio s tim mojim godinama. Sigurna sam da je jako važno to što radim s mladim ljudima koji mi na neki način daju energiju. Naime, moj je posao takav da sama moram pokazati pokret kako bih studente glume naučila plesati i kretati se na pozornici. Kako bih njima pokazala, moram biti u dobroj formi pa stalno treniram.Osim što treniram tijelo, treniram i mišiće lica. Naime, prije četrnaest godina nazvala me doktorica Sanja Gošović Malbaša koja je patentirala teenlifting metodu - vježbanje mišića lica. Riječ je o potpuno prirodnoj metodi, a Sanja me izabrala za ambasadoricu zbog moje iznimno tanke kože bez potkožnog masnog tkiva. To joj je bio izazov. Kao i u svemu, rezultati se ne postižu preko noći, treba biti uporan i dosljedan, a ja sam upravo takva. Ne smijemo biti lijeni prema sebi i svom tijelu nego se moramo doživljavati kao da smo najvredniji muzejski eksponat.

Story: Što je s duhom?
Srećom, imam prirodno usađenu životnu radost. Volim se družiti, uživam u ljudima, prirodi i u svemu nalazim ono pozitivno.