Međunarodni dnevnik penzionera ili TV kao prozor u svijet! Stariji se čitatelji sigurno sjećaju kako smo televiziju smatrali svojevrsnim prozorom u svijet jer nam je taj medij omogućavao da se ne mičući iz stana krećemo nesmetano cijelom kuglom. No rijetkima se zaista posreći da zakorače preko ruba zaslona i upuste se u avanturu.
Moja je avantura počela umirovljenjem 2010. i serijom ‘Dolina sunca’ kada su me scenaristi oženili i poslali u Kanadu. Četiri godine poslije ljubav me zaista odvela preko velike bare, ali ne u Kanadu nego u SAD. Sada su me scenaristi ‘Crno-bijelog svijeta’, slijedeći stvaran život, ponovno oženili i poslali u Ameriku ne znajući hoću li moći dolaziti na termine snimanja serije. I tako dolazimo do ovog dnevnika koji ću, naravno, pisati noću. Dunja i ja smo u ovih pet godina već nekoliko puta putovali kruzerom zemljama Srednje Amerike, jednom čak i do Europe. Bili smo i u Las Vegasu i činilo se kako je naš pustolovni duh na neko vrijeme zadovoljen.
A onda se u bespućima interneta pojavio oglas koji nam je ponudio uštedu od 1000 američkih dolara ako s njihovom kompanijom, nazovimo je Compas Holidays, otputujemo deset dana u Kinu, obiđemo Peking, Shanghai, Suzhou, Wuxi, Hangzhou i još nekoliko manjih destinacija. Tko bi tome odolio? E, mi nismo i tako je bez sumnje počela - naša najveća avantura.
Samo je putovanje zahtijevalo temeljitu pripremu. Trebalo je dan prije leta, 17. travnja na moj 76. rođendan, automobilom iz Bradentona, gdje živimo, otići u Orlando, prespavati u hotelu u zračnoj luci te u cik zore odletjeti u Detroit i nakon nekoliko sati presjesti u Boeing koji će nas na svojim krilima prenijeti u glavni grad Kine - Peking. Let je trajao gotovo 14 sati, naravno u ekonomskom razredu projektiranom za srednjovjekovne putnike patuljastog rasta, a ne za suvremene Gulivere! Sretno smo sletjeli, doduše ukočenih udova, ali zadovoljni što ćemo napokon protegnuti noge i predahnuti prije planiranoga turističkog maratona.
Naš vodič, zapravo ‘vodičkinja’, bila je simpatična Shelly. Postrojila nas je poslije doručka u osam sati i na perfektnom engleskom, iako tvrdi da ni dana nije provela u Americi, objasnila što nas očekuje. Start with Forbidden..., oh oprostite, zaboravio sam da pišem za hrvatske novine. Dakle, počinjemo sa Zabranjenim gradom, pa idemo na ručak, pa u tvornicu lijekova i na kraju, kao za nagradu, idemo na pekinšku patku. Odlično, ali nije nam rekla kako idemo autobusom otprilike kakav je vozio Vujisić u ‘Ko to tamo peva’! Nije nam rekla da je gužva u prometu kao u jedanaestici iz ‘Stilskih vježbi’ i nije nam rekla da je Zabranjeni grad otprilike površine Zagreba bez prigradskih naselja. Patka je bila iz Pekinga, a mi smo bili gladni i mrtvi umorni. Dobro, ne baš mrtvi, ali ono pet minuta do...! Sutra u osam opet Shelly i zapovijed ‘Follow Shelly’, pa pravac Kineski zid, jedno od sedam svjetskih čuda. Osmo je valjda što smo još uopće živi, a tek je drugi dan našeg boravka u Kini. Probija se naš hrabri autobus kroz nevjerojatnu gužvu.
Promatram fasade i zamjećujem rešetke na prozorima, ali ne kao kod nas u prizemlju ili suterenu, nego čak do petog pa i viših katova?! Pitam zašto, a Shelly odgovara, zbog lopova. Dobro, kažem, ali na petom katu? Naši su lopovi kao Spidermani, sa smiješkom objašnjava Shelly. No prije Velikog zida obilazimo manji zid koji ograđuje staru jezgru Pekinga. Sve je ostavljeno kako je bilo nekad, osim što su na svakih 18 metara (?) postavljeni javni zahodi. Vrlo čisti, ali bez wc papira. Opća je nestašica wc papira i pitke vode! Zato zelenila ne nedostaje. Svaki je slobodni metar ozelenjen. U bezbrojnim parkovima Kinezi vježbaju, kartaju se, igraju šah, sviraju i pjevaju. Doimaju se sretnima. Zadovoljni su svojom vladom. Nije ni čudo nakon Kulturne revolucije koja ih je bacila stoljeće unatrag. Poslije Velikog zida vraćamo se umorni, ali puni dojmova. O Zidu ne treba trošiti riječi. Zbilja je veeelik, slijedi sljeme planinskog lanca i pun je strmih uspona i padova. Gradili su ga valjda najizdržljiviji, pa je predviđen da ga takvi i obilaze. Dunja i ja zadovoljili smo se kavicom na jednom od bezbroj odmarališta, a za otprilike 30 dolara kupili smo ‘diplomu’ da smo dana tog i tog bili na Zidu. Molim, ne brkati s lažnim diplomama u Hrvata.
Sutradan se opraštamo sa Shelly i letimo u Shanghai. Avion je golem. Veći od ‘aircrafta’ kojim smo doletjeli u Kinu. U zračnoj luci dočekuje nas Molly. Nema više ‘Follow Shelly’, na snagu stupa ‘Follow Molly’. Molly s engleskim jezikom stoji puno lošije, ali razumijemo da nam do daljnjega nema odmora, da ćemo u sljedeća tri dana promijeniti tri hotela, u kojima ćemo samo prespavati i da je program prekrcan kao da je rađen za pitomce West Pointa. Ići ćemo tako u Suzhou pa Wuxi i na kraju u Hangzhou, prije nego što se dva dana zaredom skrasimo u hotelu u Shanghaiu.
Dakle, autobus nam je do daljnjeg dnevni boravak. Dobro dok je asociralo na film ‘Tko to...?’, ali ovo je već kao autobus iz ‘Okupacije u 26 slika’. Skužili smo foru. Svaki dan nam pokažu jednu turističku atrakciju, a onda te vode u šoping. Primjerice, voziš se jezerom ili razgledaš park pa u tvornicu svile u kupnju, ili tvornicu čaja, ili tvornicu bisera. Red tvornice, red vožnje jezerom ili kanalima koji kao da asociraju na Veneciju. Preživjeli smo, dočepali se Shanghaia i hotela, sretni kao Kolumbo kad se domogao američke obale.
Shanghai je svakako nešto najljepše što smo vidjeli, posebno večernja vožnja rijekom koja dijeli grad na stari i novi dio s pogledom na osvijetljene fasade novčarskih i osiguravateljskih palača. Shvatio sam gdje odlazi novac od kamata na naše dugove. Nakon dolaska u hotel, ma što hotel, HOTEL, obavještavamo ‘Follow Molly’ da mi sutra ostajemo u hotelu kako bismo skupili snage za povratak kući u Bradenton. Smatrali smo da smo kupnjom svilene posteljine i čajevima zadovoljili komercijalni dio turneje, ali Molly nije htjela ni čuti o tome. Prijetila je kaznom od 100 dolara po osobi, otkazivanjem hotela, čak i aviokarata, ali mi smo ostali neumoljivi u naumu da živi dođemo kući. I uspjeli smo. Hura, China - Croatia 0 : 1. Pobjeda u gostima. Natrag smo letjeli dva sata dulje nego u polasku, ali koga briga. Vratili smo se malo umorni, ali zdravi i spremni za nove izazove. Prvo u Hrvatsku potkraj lipnja, a potom - Bog zna kamo!
P. S. Evo i savjeta budućim putnicima u Kinu: izbjegavajte, ako možete, tzv. šoping ture.
