Još
Emisije
Ostalo

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Celebrity

Splitska spisateljica: 'Bila sam naivna'

Autor Danijela Goreta
Autor Danijela Goreta

Splitska spisateljica s njemačkom adresom Nataša Dragnić govori o uspjehu prvog ljubavnog bestselera ‘Svaki dan, svaki sat’ prevedenog u čak 28 zemalja, koji će čitatelji Storyja sljedeća tri tjedna dobiti besplatno uz svoj omiljeni časopis

Prvijenac autorice Nataše Dragnić pod nazivom ‘Svaki dan, svaki sat’ osvojio je srca čitatelja diljem svijeta, a u emotivnu ljubavnu priču sad mogu zaroniti i čitatelji Storyja.Rođena Splićanka nakon studija germanistike i romanistike te magisterija iz književnosti u Zagrebu završila je diplomatsku školu u Zagrebu i Berlinu. Od 1994. živi u Erlangenu i predaje njemački za strance te francuski, engleski i hrvatski jezik. U Njemačkoj je pronašla i ljubav. Iako ju je pronašla prije 26 godina, u braku je tek godinu dana, a zajedno imaju 23-godišnjeg sina Leona. Premda je njezino pero ispisalo predivnu ljubavnu priču, ipak kaže da je njezina privatna, neispisana ona najljepša. Autorica je izgradila život daleko od rodnoga grada, ali inspiraciju za svoja djela iznova pronalazi na našoj obali i moru koje opisuje kao simbol života. ‘Svaki dan, svaki sat’ priča je o rastancima i ponovnim sastancima koja poetično prenosi osjećaje glavnih likova. Ova jedinstvena, ali ujedno univerzalna ljubavna priča uzdrmat će vas do srži. Ljubavnu priču Dore i Luke donosima u tri nastavka uz časopis Story - prvi izlazi 26. lipnja, drugi 3. srpnja i posljednji 10. srpnja.

Izvor: Story Press

Story: ‘Svaki dan, svaki sat’ vaš je prvi roman. Koliko se dugo ‘kuhao’? 

Taj se roman razvio iz moje kratke priče o dvoje ljudi koji se nakon dugo godina susreću u hotelu - što je i početak  romana. Iz njihova razgovora čitatelj doznaje da su se jako voljeli, da se zapravo nikad nisu prestali voljeti, pa ipak život nisu proveli zajedno. To me rastužilo, nije mi dalo mira, nisam mogla shvatiti kako je to moguće. Pa sam napisala roman, da im dam priliku da mi ispričaju kako je do toga došlo. 

Story: Gdje pronalazite inspiraciju za svoja djela?

Doslovno svagdje: ljudi, događaji, snovi, priče prijatelja, učenika, priče pročitane, priče viđene, glazba, filmovi, razgovori vođeni, razgovori čuveni, fotografije, slike, mirisi, sjećanja - sve to u nekom trenutku može dirnuti neku strunu u mojoj spisateljskoj duši. Nešto je od toga drugi dan već zaboravljeno, nešto ostavi traga u mojoj bilježnici ideja, a nešto se nakon nekog vremena nađe na polici u knjižari. 

Story: Jeste li oduvijek voljeli ljubavne romane?

Oduvijek sam ljubiteljica dobre književnosti, priče i jezika koji me iznenađuju. 

Story: Vaš roman izlazi u tri nastavka kao dar uz časopis Story. Što mislite da će se najviše svidjeti našim čitateljima?

Slaba sam na početak - priču o djetinjstvu Dore i Lu­ke. No koliko čitatelja, toliko ćudi. Usuđujem se reći da će se svaki vaš čitatelj pronaći u nekom trenutku ove priče pune uspona i padova, hrabrosti i straha, suza i smijeha, ljubavi, strasti i ljubomore, vjernosti i nevjere, pogleda i poljubaca, dodira i šutnje, preokreta. A iznad svega - mora i opet mora i mora bez kraja. More je simbol života, ne samo u ovom romanu.

Izvor: Story Press

Story: Je li teško rasporediti knjigu u tri dijela? Ka­ko odrediti kraj jednog i početak sljedećeg nastavka?

Na svu sreću to nije bio moj zadatak, to je savršeno obavilo uredništvo Frakture. Hvala im na tome.

Story: Hoće li se čitatelji moći poistovjetiti s likovima? Je li riječ o priči koja se može dogoditi svakome?

Dugo sam mislila da sam napisala priču koje nema u književnosti ni u stvarnom životu. Kako sam naivna bila! Ubrzo nakon objave romana počeli su stizati mailovi čitatelja s uzbuđenim pitanjima: “Poznajemo li se mi? Kako ste saznali za moju priču?” To me prvo iznenadilo, a zatim rastužilo. Jer to je tužna priča - bez obzira na kraj. Zašto bi itko htio tako provesti život?

Story: Prava za prijevod prodana su u 28 zemalja. Kakav je osjećaj znati da knjigu čitaju ljudi diljem svijeta?

Neopisiv. Jedinstven. Znam puno ljudi koji su baš zbog Dore i Luke putovali u Makarsku, tražili njihov tajni kutak, njihovu stijenu. To me veseli. Spoznaja da njihova ljubav živi u tolikim srcima i danas me ispunjava srećom. Budi uspomene, kojima je možda bolje da spavaju.

Izvor: Story Press

Story: Na kojem jeziku pišete?

Imam police pune rukopisa na hrvatskom jeziku. No otkad živim u Njemačkoj, pišem isključivo na njemačkom. Njemački je predivan, kreativan jezik koji daje veliku slobodu onome tko njime dobro vlada. A, znate, one muke studija germanistike morale su se nekako isplatiti.

Story: Jeste li se kad susreli s osobom koja je u tom trenutku u rukama držala vaš roman?

Da, najčešće u vlaku ili na plaži. Kao dijete, bez razmišljanja bih povikala: “To sam ja! To je moj roman!” Ponudila bih se da potpišem knjigu. Inače sam zatvorena i povučena, što mi malo tko vjeruje, ali u toj situaciji nemam kočnica.

Story: Kako izgleda pisanje romana? Iscr­p­ljuje li vas ili vam daje novu dozu energije?

Pisanje je predivno, uzbudljivo, iscrpljujuće, no na sretan način. Proces počinje puno prije pisanja. Može se usporediti s trudnoćom. Od svih ideja samo se jedna uhvati. Neprimije­ćena, kao da nije ništa: idem ja tako svijetom i ne znajući da u meni već nešto nastaje, nešto novo, uzbudljivo. Nešto što se razvija a da se time ne bavim svjesno. Pa ipak mu dajem dio sebe, hranim ga. S vremenom to nešto postaje sve jače i vidljivije i ne da se negirati. Tad počinje ubrzana faza, nabavljaju se krevetić i kolica i pelene i odjeća, uređuje se soba - pravi se konstrukt, priprema se sve za doček novog stvorenja, novog djela, smišljaju se imena, zamišljaju se životi. Miješaju se euforija, sumnja i strah. I kad je sve spremno, kad pukne vodenjak, kad se ništa više ne može zaustaviti ni spriječiti, padne prva riječ, prva rečenica, rodi se roman jer se mora roditi, manje ili više savršen, treba ga samo malo izglancati i uljepšati - najčešće suzama radosnicama.

Story: Jeste li kad doživjeli blokadu?

Nikad nisam razumjela što to znači. Ako nemam trenutačno ništa reći, napisati - onda ne pišem. Ne sjedam za stol i ne buljim očajnički u prazan papir. Bavim se drugim stvarima, primjerice čitam, čitanja nikad dosta. Blokada nastaje kad odbijamo prihvatiti da ništa ne dolazi, kad mislimo da moramo, kad se prepustimo besmislenom vrtlogu razmišljanja. Najbolje je tada misli zamijeniti mirom, prisutnošću, disati - i onda se sve otvara. Dobro pisanje nastaje iz ‘praznih mjesta’ (Leerstellen), upravo iz onoga što nije izrečeno.

Story: Zašto su ljubići idealno ljetno štivo?

Jer su lagani i ne umaraju mozak. Ni ja po vrućini na plaži neću čitati Dostojevskog. Pa ipak i od laganog štiva očekujem kvalitetu. Ako se uhvatim kako čitajući ispravljam i uređujem tekst, gotovo je, odlažem knjigu.

Story: Koja vam je najljepša ljubavna priča svih vremena?

Sigurno moja osobna, ni u jednom romanu, čak ni mome, nije ispričana - barem ne u cijelosti. Ako me pitate za roman, lista bi bila po­dulja pa ću navesti samo ‘Povijest ljubavi’ Nicole Krauss, ‘Žena trgovačkog putnika’ Aud­rey Niffenegger i ‘Trenutak uzdaha’ Anne Philipe.

Izvor: Story Press

Story: Kakve knjige volite čitati?

One bez klišeja, bez općih mjesta, bez samopromidžbe autora, bez ambicioznog filozofiranja i prepotentnog poučavanja čitatelja. Osim toga, treba mi mjesta u romanu za moje misli, osjećaje, tumačenje. Ne želim da mi se sve servira na pladnju i da sam samo pasivni promatrač. Knjige su razgovori. Ako samo jedna strana govori, druga se počne dosađivati i na kraju ode.

Story: U Njemačkoj živite od 1994. godine. Kakav je život ondje za spisateljicu?

Vjerojatno sličan onome u Hrvatskoj - osim što se više čita i više se knjiga kupuje. No malo autora može živjeti samo od pisanja. Imam sreću da obožavam i drugo zanimanje - podučavanje jezika. Ako dodam tome i amatersko bavljenje kazalištem, onda je san šestogodišnje djevojčice iz Splita, koja pred ogledalom u kupaonici isprobava razne izraze lica i govor za dodjelu Oscara, ispunjen u potpunosti.

Story: Dolazite li u Hrvatsku kako biste pronašli inspiraciju za svoja djela?

Inspiraciju mogu naći bilo gdje. More, moje more, moju sestru i moje prijatelje iz djetinjstva i iz studijskih dana mogu pronaći samo u Hrvatskoj. Zato dolazim ovamo.

Story: U najnovijem romanu ‘Krivo je jugo’ spojili ste ljubavnu priču i kriminalistički roman. Koliko je bilo teško povezati ta dva žanra?

Velika mi je želja napisati pravi klasični krimić à la Agatha Christie: svi u istoj prostoriji i detektiv rješava slučaj! No zasad samo koketiram s kriminalističkim elementima i motivima. Jer kriminalistički roman, kao i svaki žanr, ima svoja pravila, čitatelji očekuju da se autor pridržava normi - koje jedno djelo i čine određenim žanrom. Pravila niti volim niti ih poštujem, izbjegavam etiketiranje i ladice na sve načine. U ovom je romanu ideja bila da se grupa ljudi, koja se ne poznaje dobro, zbije na mali prostor i da se na njih pusti nesavladivo pobješnjelo jugo kojem se nitko ne može oduprijeti i koje na svakoga od njih ima drukčiji utjecaj. To me najviše zanimalo, što se s njima događa, kakve su im reakcije, promjene. Ta psihologija komorne atmosfere. I usred svega toga, naravno - leš. 

Story: Hoćete li se uskoro okušati u pisanju romana nekog drugog žanra?

Ne razmišljam o tome. Priča se stvara, raste u meni i onda se iz toga rodi to što se već rodi. No kako, recimo, nemam sklonosti prema SF, sumnjam da ću je ikada napisati.

Story: Radite li trenutačno na novom djelu? Koliko vam je vremena potrebno za roman?

S petim manuskriptom sam u potrazi za novim agentom. Dok se oni traže, ja se pripremam polako za novi projekt, za veliki roman o Veneciji. Koliko će mi vremena trebati, ne znam. ‘Svaki dan, svaki sat’ nastajao je četiri godine jer nisam imala vremena pisati. S druge strane, moj je četvrti, jazz-roman, nastao u samo dvadeset dana. Još nisam ni blizu trenutka da sjednem i počnem pisati, nisu se još sve kockice posložile. Sva sreća pa mi se ne žuri.

Najčitanije

NAJNOVIJE

loader