Spisateljica Milana Vuković Runjić objavila je novi roman ‘Majstori u mojoj kući’ inspirirana događajima u vlastitu životu - i sama je, baš poput svoje glavne junakinje, iskusila sve čari renovacije. U kojem se trenutku renovacija doma pretvorila u osobnu renovaciju života, čitatelji mogu otkriti u njezinoj novoj knjizi.
Story: Svakom novom knjigom uspijete iznenaditi publiku. Kako ste dobili ideju za roman ‘Majstori u mojoj kući’?
Na pisanje sam se bacila kako bih lakše ‘izgurala’ sezonu velikih kućnih radova. Trebali su mi red i organizacija pisanih riječi u potpunom kaosu koji je neko vrijeme vladao mojim životom.
Story: U vašem novom romanu radovi se protežu u dvojakom značenju - kao fizički radovi u kući, odnosno preuređenje, ali i kao radovi na sebi, odnosno preuređenje života, neka osobna promjena. I jedni i drugi su važni, mogu li se uopće uspoređivati?
Mislim da se radovi u kući neizbježno pretvore u radove na sebi. Razmišljate o tome u kakvom prostoru od sada želite živjeti, a što vam iz nekadašnjeg života više ne treba. Čovjek treba baciti dosta uspomena kako bi raskrčio svoj prostor, a pritom se sjeti raznih svojih doživljaja iz prošlosti za koje nije ni znao da ih pamti.
Story: Vaša glavna junakinja upravo se zbog radova mora privremeno preseliti u roditeljsku kuću, vraća se u svoju dječju sobu te se počinje prisjećati mladosti, odrastanja... Prisjetite li se vi ikad vašeg odrastanja, odnosno mladosti? Jeste li tada slutili da ćete jednog dana napisati baš ovaj roman?
Upravo sam se pišući ‘Majstore’ vratila u djetinjstvo i mladost, na što me posebno potaknuo život u dječjoj sobi. Kako se ne smatram osobom koja ima neko posebno pamćenje, iznenadilo me što sam se raznih situacija iz djetinjstva ipak prisjetila, čim sam poželjela pisati o njima.
Story: Vaša junakinja u jednom trenutku shvati da više ništa neće biti isto, od prostora u kojem živi do obiteljske situacije. Grozite li se takvih trenutaka u životu? Koje promjene doživljavate kao dobre, a koje kao ne baš dobrodošle?
Mislim da baš one promjene koje nam ne padaju lako na kraju završe dobro za nas. Ništa u životu ne ide ‘kao podmazano’. Svaki iskorak u nešto novo i drukčije istodobno znači da se nečega trebamo odreći. Dok je moje dijete išlo u vrtić, strahovala sam kako ćemo se snaći u školi, a s majstorima u kući ‘krenuo’ je i prvi razred. No ništa nije bilo baš tako strašno kako mi se činilo. Pa čak ni majstori!
Story: ‘Majstori u mojoj kući’ svoje radove ne završavaju na vrijeme. I sami ste umjetnica, spisateljica pa me zanima - postoje li uopće rokovi koji se mogu ispoštovati? Ili svaki rok automatski dobiva i onaj produljeni?
Godinama pišem za novine i zato imam izoštreno osjetilo za rok. Jer ne predate li tekst na vrijeme, mogli biste se loše provesti s urednikom. Uz to, tekst neće biti objavljen. Kad sam pisala knjige za kioske, uredniku sam ih predavala točno dogovorenog datuma, makar je bila riječ o tekstovima na više stotina stranica. Moj ‘umjetnički’ dio nikada nije pobijedio moju točnost, ali kod majstora sam otkrila da ne žive svi u strogo zadanom svijetu i da rok nije nešto što nužno postoji. Nisam se s tim baš najbolje nosila, iako sam roman pisala kao crnu komediju, a ne kao ozbiljnu dramu.
