'Izdao bih sebe kada bih se priklonio masi jednakih'

Eteričan i intrigantan, to je Božo Vrećo koji se ponovno vraća na pozornicu zagrebačke Koncertne dvorane Vatro­slava Lisinskog. Ljubitelji sevdaha 22. listopada uživat će u dvosatnom koncertu na kojem neće nedostajati ljubavi i slobode koje donosi ovaj 36-godišnji umjetnik. Da je to njegova glavna misija, ne krije magistar arheologije koji u pjesmama ispunjenima tugom donosi radost i nadu.

Jako sam sretan i baš ste me ugodno iznenadili jer Story je časopis koji često čitam i već sam ga nekoliko puta pohvalio, što činim i sada. Odličan je po odabiru fotografija, nema žutila i temelji se na onom važnom, što ljude ujedno i zabavlja. Jako me iznenadila nagrada za koju su mi javili između dvaju nastupa, nakon što sam završio koncert u Šibeniku i krenuo prema Dubrovniku. Ne smatram da samo nagrade veličaju nečiji rad ili da su samo one ekvivalent kvalitete, ali ipak gode. Lijepo je dobiti nagradu zbog svih onih nevjernih Toma. To je naznaka nečije kvalitete, rada i ustrajnosti.

Story: Najljepša nagrada je publika koja oduševljeno odlazi s koncerta?

Stvaram i živim za to. Najvažnije mi je vidjeti sretnu publiku, povezati se s njom i postati jedno tijekom koncerta, ali i da poslije s njima mogu razmijeniti nježnost, zagrljaje, poljupce, komplimente. Na koncertima mi se ljudi povjeravaju, govore kako im je moja glazba promijenila puno toga u životu, kako je utjecala na njih da ojačaju, više vole, spoznaju tko su i što im je cilj. To mi je satisfakcija i motivacija. Uvijek me iznova ozari ta njihova ljubav i iskrenost jer krajnje iskreno pristupam publici. Kada sam na pozornici, čini mi se da zbog toga postojim i zato se dajem bez zadrške.

Story: Uvijek ste imali tu spoznaju da morate biti na sceni?

Da. Kao mali sam bio ekscentrik. Iako, što danas znači ekscentrik? U moru uniformiranih ljudi ekscentrično je sve što je imalo drukčije. Rekao bih da sam bio jedinstven. Uvijek sam bio drukčiji po odabiru glazbe koju sam slušao jer nikada nije bila komercijalna, nego eksperimentalna ili tradicionalna glazba cijelog svijeta, naročito Balkana jer je to moja majka slušala na radiju. Opčinjen sam tom glazbom i uvijek je u meni kružila kao roj leptira. Kao i osjećaj ljubavi, u meni je izazvala popriličnu sjetu, ali i radost jer me asocirala na dom, majčin zagrljaj, miris boja kojima je slikala, na njezino šivanje, zvuk njezine mašine... Bio sam u zborovima, uvijek kao solist zbog specifičnoga glasa, ali stu­dirao sam arheologiju, magistrirao je u Beo­gradu i tek tada sam studiozno pristupio sevdahu. Prikupljao sam materijal kako bih imao svoju datoteku, arhivske snimke doajena sevdalinke od kojih sam učio. Od svakoga sam uzimao nešto, ali nikoga nisam kopirao. Napo­sljetku sam izgradio svoj stil i izričaj. Tek kada sam završio fakultet shvatio sam da je sevdah moja prava iskopina i da tome trebam posvetiti cijeli život. Da više nema traženja.

Story: U potpunosti ste mu se predali?

To je bila potpuna zaslijepljenost, ljubav, predanost, požrtvovnost, ali i ludost da toliko vjeruješ u ostvarenje svog sna. Bez ikakvog ograni­čenja, bez ikakve prepreke. S nešto malo novca preselio sam se u Sarajevo. Ondje nisam imao prijatelje, rodbinu, ali slijepo sam vjerovao da će me spasiti moj glas. Kliknulo je i pronašli smo jedno drugo. Sevdah nema roda i ta bezrodnost ili sverodnost jako je povezana s mojom dualnošću i tako je on postao moj idealan partner.

Story: U intervjuima ste govorili da vam djetinjstvo nije bilo lako, bio je rat, otac vam je počinio samoubojstvo... Mislite li da vas je i zbog toga toliko privukao sevdah? Bi li vas zaslijepio da je djetinjstvo bilo savršeno?

Ne vežem ga nužno uz to razdoblje, ali tuga je mnogo očitija u nama nego sreća, tuga nas više inspirira. Iako sam danas ispunjen i sretan, jako društven i veseo po prirodi, uvijek pišem sevdah, te tragične i tužne pjesme o neuzvraćenoj ljubavi prožete patnjom, melankolijom i čežnjom. Govorim o takvim sudbinama i najčešće me inspiriraju istiniti događaji. Pronalazim priče koje me inspiriraju i s kojima se mogu poistovjetiti, ali naravno da je na sve utjecalo i moje teško djetinjstvo. Svi ti ožiljci... odrastanje bez oca, s majkom koja je uspjela na pravi način podići mene i sestre te od nas učinila dobre ljude, koja mi je pomogla da prihvatim sebe, da se nikada ne omalovažavam i ne stavljam u drugi plan. Naprotiv, govorila je da me takvog rodila i da trebam cijeniti svoj talent, rad i svoju prirodu. Zato uvijek govorim da smo mi bića prirode, a ne društva. Moramo se vratiti toj muško-ženskoj dualnosti koja se u nama isprepleće i neodvojiva je od nas, a s njom živi jako malo ljudi. Opredijelimo se i smatramo da smo samo jedno, a to je najveći apsurd. Zahvaljujući sevdahu prihvatio sam i zavolio sebe. Toliko zavolio da ne trebam nikoga i ništa, osim te posvećenosti poslu i načinu življenja.

Story: Načinu življenja?

To je uistinu način življenja, da nadvladaš glupost i sve zlo koje nas okružuje, a najčešće je izraženo u verbalnim ispadima. Fokusiran sam na rad, stvaranje, koncerte koji su divno posjećeni. Svi dolaze s ljubavlju, to me toliko dotakne, rasplače i publika me obasipa najdivnijim riječima koje su mi možda nedostajale u djetinjstvu. Odrastao sam u svom, poprilično boemskom mikrosvijetu u kome sam morao živjeti jednom nogom u mašti, a drugom u stvarnosti. I danas živim tako - jednom nogom u mašti, koja mi pomaže da stvaram i inspiriram druge, pomalo nadnaravnoj i bajkovitoj, ali da se s druge strane mogu povezati s realnošću i da vrlo koncizno, spretno i profesionalno radim svoj posao.

Story: Je li ipak teško uvijek biti u potpunosti svoj, jer i dalje živimo u svijetu u kojem se na one drukčije uvijek ne gleda blagonaklono?

Bilo bi mi teže kada bih se priklonio masi jednakih, preslikanih ljudi koji se jednako odijevaju, jednako razmišljaju i jednako osuđuju. Izdao bih sebe. Ovako, nikada se nisam pokolebao i uvijek sam pronalazio snagu u sebi i govorio si: “Ma možeš ti to, ti to moraš”. Nakon nekog vremena postane i potreba biti stalno svoj, da budeš ponosan zbog toga i da si neprestano zaljubljen u sebe. Tko će mene voljeti ako ja sebe dovoljno ne volim? Iz te ljubavi, koja nije narcisoidna, nego poprilično samosvjesna i konstruktivna, njegujem svoj stil. To mi je postala igra, nešto što me ozari, ispuni i uvijek imam viziju kako trebam izgledati.

Story: Zato i sami kreirate i šivate svoje haljine, suknje?

To je neodvojiv dio mene. Kao što je nekima običaj ujutro popiti kavu ili čaj, tako ja razmišljam što bih mogao odjenuti, što imam, što mi nedostaje... Materijali i rad s njima su mi kao odlazak u kazalište. Jako me to ispunjava jer me sve te boje, tkanine i teksture asociraju na djetinjstvo, na moju majku. Volim ih dodirivati i šiti stvari koje većinom ženski rod prepoznaje kao fantastičan. To je divna simbioza mene s publikom, mene s mojom majkom i mene sa samim sobom.

Story: Šiva li majka za vas?

Šila je puno tijekom života, ali sada je već u sedamdesetima i vidim da se dosta usporila. Vrijeme donosi svoje. Radi u vrtu, puno se kreće i svašta stigne, ali ipak se osjeti ta razlika. Odrekla se šivanja, a kada dođem kući, ponekad vidim kako slika. Posvetila se onom što je ispunjava i ne zamara. Šivanje je ipak proces i iziskuje puno napora, pogotovo za oči, pa je to prepustila meni. Kad se samo sjetim kako je tijekom rata, kada se nije imalo novca ni mogućnosti, prepravljala stare haljine koje bi izvukla iz ormara. Sve je prekrajala i ako bi sašila haljine za moje dvije sestre i sebe, jedna bi uvijek bila za mene... ako je čak ne bi prvo sašila meni, pa tek onda njima.

Story: Koliko vam je važno da glazbu prati vizualni element? Ne mogu vas zamisliti u flanelskoj košulji i širokim trapericama?

Možda biste i mogli, ali morali biste zamisliti i neke dobre štikle. Samo je stvar kako sve uskladiti i povezati. To i dalje može izgledati dovoljno ženstveno i imati tu mušku snagu koja je neodvojiva. No naravno da su se ljudi naviknuli na moje haljine, na tu slobodu, prpošnost i nadu koju donosim sa svojim glazbenicima izvodeći tužne pjesme. Ima tu puno mističnog, spiritualnog, seksepilnog, lijepog, ženstvenog, zavodljivog, ali nikada vulgarnog. Umijeće je nikada ne prijeći granicu i uvijek zadržati sofisticiranu notu. Za mene je to bila i ostala igra i to me ispunjava, ali vrlo sam fokusiran i pravi radoholičar kad je riječ o nečemu što me zanima. Ništa se ne radi tek tako i sve čemu se posvetim mora biti blizu savršenstva.

Story: Sve mora biti savršeno... jeste li zbog toga pomalo control freak?

Ne. Svaki moj koncert temelji se na improvizaciji, a da sam control freak, svaki bi bio jednak, zbog čega sam i pobjegao iz društva. Ni­kada se nisam želio prikloniti društvu koje ima okvire, mjerila i granice. To me odbijalo, a priv­lačila me sloboda. Ako bi nešto otišlo u nekom drugom smjeru, prepustio bih se jer je to tako trebalo biti. Kupujem stvari u antikvarijatima i nikada mi nije smetalo ako je nešto okrnjeno, poderano ili ima patinu, jer to je život koji je taj predmet imao prije nego što je došao do mene. Kakav bih bio čovjek kada bih promicao slobodu i ljubav, a tako gledao na stvari i ljude. Da svi moraju biti posloženi, savršeni... Ne!

Story: Ističete slobodu, nepostojanje granica. Znači li to da je sve dopušteno?

Sloboda je u meni bez okvira, bez granica, potpuno fluidna i uvijek za dobro. Nikada ne smiješ tu slobodu koristiti za nešto loše, da nekome napakostiš ili praviš probleme. Sloboda mora biti konstruktivna, mora privlačiti različite ljude i oslobađati. Ako je to sloboda koju držiš samo za sebe, onda se ona ne može širiti i zapravo nije iskrena. Čini mi se da su ljubav i sloboda isto. Ljubav nema uvjete - ako nekog voliš, moraš ga osloboditi i vjerovati mu. Ako ga držiš na povocu, čemu to? To je zabluda i ta će osoba kad-tad pobjeći od tebe.

Story: Ljubav je najvažnija?

Da, to je jedina religija kojoj čovjek treba pripadati. Ona koja ne osuđuje, koja ne prekraja čovjeka i prihvaća ga upravo onakvog kakav jest sa svim vrlinama i manama. Ona koja čini boljim i plemenitijim, ona koja inspirira za svaki udisaj. Ona je moja prava vodilja i ona isijava iz mene. To je ta energija o kojoj pričaju.

Story: Je li ljubav i bol?

Puno sam toga naučio iz pogrešaka i imao sam vrlo oštre i mjerljive lekcije. Važna je samo ljubav koju šalješ i daješ, a ne ona koja dolazi od nekog drugog. Otkako se time vodim, život mi je postao puno smisleniji.

Story: No to i frustrira ako se dajete u potpunosti, a to ne bude jednako uzvraćeno?

Tada to nije prava osoba, ona te jednostavno ne zaslužuje. Kada pogledam neke ljude koji su prošli kroz moj život vrlo jasno znam zbog čega više nisu u njemu - od prijateljstva, veza, poznanstava do poslovnih suradnika. Nikada ne smiješ biti glupo zaljubljen i moraš razmišljati što će biti s tobom u toj vezi, u tom projektu, toj situaciji. Prvo moraš misliti na sebe i hoćeš li nekome ispunjavati želje ili ćeš ispuniti svoj život onako kako želiš. Ne mislim da moraš sastaviti popis i tražiti da netko odgovara svim kriterijima jer ne postoji savršen partner ili savršena suradnja, ali postoje kompromis i harmonija koju zajedno stvaramo. U redu je i ako se to ne dogodi, jer ti ne postojiš zbog drugoga i dovoljan si sam sebi.

Story: Ta spoznaja dolazi s godinama?

U dvadesetima ne možemo doći do takvih zaključaka, tek u tridesetima dolazi do te samospoznaje, barem kod mene. Iako, sa 26 godina znao čime ću se baviti, trebalo mi je još nekoliko godina da sve to osjetim na svojoj koži, proživim, prebolim i dođem do određenih zaključaka. Tridesete su najkonstruktivnije godine koje nas najbolje opisuju. Tada postajemo odrasle, zrele osobe koje jasno znaju što žele od sebe i drugih.

Story: Znamo da publici uvijek želite prirediti neponovljiv događaj. Tako će biti i 22. listopada na koncertu u KD-u Vatroslava Lisinskog?

To je moj četvrti nastup u Lisinskom i jako se radujem tom koncertu jer znam da me Za­greb jako voli i cijeni. Često sam tu, a uz Be­ograd i Sarajevo mogu ga nazvati svojim trećim domom. No ja sam stanovnik svijeta i najčešće živim u hotelima. Za mene je dom svugdje gdje mi je srcu i duši toplo, gdje mi je lijepo. Znam da će biti sjajan koncert! Dolazim s vrsnim glazbenicima i tih dva sata izvodit ćemo moje pjesme, intimne i u potpunosti iskrene. Sve je izišlo iz mene u trenucima kada mi je bilo teško, kada mi je trebalo da me netko sasluša, utješi i zapravo su te pjesme najsnažnija poruka ljudima da postanu jači i drukčije gledaju na stvari koje su ih činile slabijima.

Story: Je li ponekad teško izvoditi pjesme koje su toliko emotivne?

Ništa mi nije teško. Bude previše emotivno, dirljivo, ogoljeno. Ponekad se zagrcnem od suza i pustim da pljesak traje dok ne vratim snagu. Često me dotaknu moji ožiljci, ali čujem kako reagira publika, kako plaču, brišu suze i gledaju me s toliko ljubavi koju nisam mogao zamisliti da postoji. Nitko me ne voli više od moje publike, osim, naravno, moje majke.

Story: Uskoro izdajte knjigu i album?

Knjiga bi trebala izići do kraja godine, kao i novi album s Edinom Karamazovom. To će biti moj šesti album na kojem će biti riječ o glazbi Balkana, ali i šire. Jako je lijep koncept, a suradnja i prijateljstvo s njim dodatno me inspiriraju i vesele. Knjiga će također biti autobiografska, vrlo intimna i ispričana na lirski način s puno pjesama i stvari koje druge mogu promijeniti i motivirati, što i jest cilj takve knjige. Da drugima život učini sadržajnijim i pokaže da je sve moguće ako vjerujemo i ustrajemo u tome. Da moramo sami sebe cijeniti i voljeti pa će onda drugi jače i intenzivnije učiniti isto.

Story: Uskoro, 18. listopada, slavite 36. rođendan?

Slavit ću ga na koncertu u Ljubljani u Cankarjevu domu. Nikada nije iščezlo dijete u meni i nisam se odrekao nečeg djetinjeg, posve bezazlenog i naivnog, pa zamišljam kako izlazi torta sa svijećama dok sam na sceni, kako pušem u te svjećice i zamišljam neke od želja koje su ostvarive.

Story: Koje želje?

Znat ćete ih po mojim projektima, putovanjima, radosti koju dijelim na društvenim mrežama. Nisam neskroman, nezahvalan čovjek. Vrlo sam zahvalan i uživam u tome da pomažem mojima, da im nikada ništa ne nedostaje, da im pružim male radosti te da imam prijatelje koji bi sve učinili za mene i za koje bih ja učinio sve. Da sam zdrav jer kada sam dobro, mogu sve. Eto mojih želja.