U Hrvatskoj se dnevno registrira šest novih slučajeva raka dojke, a pritom je čak 20 posto žena mlađe od 50 godina. S obzirom na to da su najbrojnija Storyjeva publika upravo žene, i ove smo godine, kao i prethodnih sedam, jedan broj u listopadu posvetili podizanju svijesti o prevenciji i borbi protiv raka dojke. To je upravo broj koji držite u rukama. Osim ovim Story Pink izdanjem čiju naslovnicu krasi jedna od naših najboljih pjevačica Vanna, s kojom smo otvoreno razgovarali o njezinim navikama kada je o prevenciji riječ, na važnost brige o zdravlju skrenut ćemo pozornost još jednim Story Pink danom koji će se održati 12. listopada. Osim povorke potpore oboljelima od parka Zrinjevac do Trga Petra Preradovića, održat će se i modna revija članica Udruge P.I.N.K. life.
Story: U listopadu žene su češće nego inače svjesne važnosti brige o zdravlju. Je li i s vama slična situacija, podsjete li vas ovakve kampanje na to da vam zdravlje mora biti prioritet ili o tome vodite računa cijele godine?
Naravno, kao i mnogi, smatram da zdravlje mora uvijek biti prioritet, a sama to provodim tako što pokušavam ne izazivati to zdravlje, odnosno trudim se živjeti ne ugrožavajući zdravlje. No s rakom je, koliko mi se čini, situacija takva da ga nitko i ne može izazvati, zaraditi ili dobiti nemarom. Jednostavno, takve se grozne dijagnoze dogode i najboljim ljudima bez objašnjenja i zato je ta bolest toliko opaka. Dobro je da postoje takve akcije koje, u ovom slučaju, podsjećaju žene da obave pregled jer je dokazano da pravovremena dijagnoza spašava život.
Story: Kakve osjećaje u vama izaziva riječ ‘rak’? Mnogo žena iz straha od takve dijagnoze izbjegava redovite preglede?
Eto, i ja sam u toj skupini. Možda ste očekivali da ću biti uzor u pregledavanju, ali priznajem da sam ona druga kategorija i upravo zato što znam da nas ima, i to mnogo, upućujem sebi i sličnim ‘tremašicama’ apel da se to promijeni. Iskreno, nikad nisam bila ljubiteljica bolnica, pregleda, lijekova, nisam provela ni sekunde tražeći na internetu razne dijagnoze i načine liječenja, možda bi me netko čak proglasio nemarnom u tom smislu, ali naivno vjerujem osjećaju da je sve u redu. Upravo je to u slučaju raka dojke pogrešno. Vjerujem da se mnogo žena ponaša kao i ja, zato im poručujem da znam da griješimo, ali da to možemo promijeniti.
Story: Obavljate li samopreglede?
Negdje na televiziji vidjela sam upute o samopregledu i tako se i pregledavam.
Story: Većini je žena pojam raka dojke samo imaginarni koncept koji postaje stvaran u trenutku kada sami obolimo ili kada oboli netko blizak nama. Nadam se da se nitko iz vaše okoline nije susreo s takvom dijagnozom?
Pojam raka ili raka dojke u mojim godinama nije imaginaran koncept - previše sam puta čula takve vijesti o ljudima iz neposredne blizine, o ženama i mlađima od mene koje poznajem. Naravno, statistika je neumoljiva, pa tako nije uvijek došlo do izlječenja. To su teški trenuci koji nas sve zakoče, čak i paraliziraju na trenutke i podsjete na vrijednost i ljepotu života koju nikada i nikako ne smijemo shvaćati olako.
Story: Kako se suočiti s nečim takvim što iz temelja mijenja život?
Zaista mi je teško govoriti o tome kada znam da će ovo čitati ljudi koji borbu s rakom žive ili su u toj bitki pobijedili ili su, nažalost, izgubili nekog sebi bliskog. Vjerujem da se svi, nakon prvotnog šoka, očaja i malodušja, bore za svoje zdravlje kako najbolje mogu. Moram dodati kako često osjećam tugu kad slušam astroznanstvenike, koje neizmjerno cijenim, kako strastveno govore o mogućnosti pronalaska inteligentnog života negdje tamo u dubokom svemiru do kojeg ni mišlju ne možemo stići, pa čak to ne možemo ni pojmiti, ali, eto, i mogućnost života na Marsu je zapravo tu, iza ugla, ali ne znam čemu sve to služi kad nam takva napredna znanost ne može pomoći da zaustavimo to suludo dijeljenje stanica koje nam oduzima drage ljude.
Story: Postoje li situacije koje su vama iz temelja promijenile život?
Vjerojatno mislite na one tužne situacije, da, to je iznenadna smrt mog oca prije 11 godina.
Story: Kakve ste životne lekcije usvojili zahvaljujući takvim situacijama?
Nikakve. I danas jednako osjećam bijes i ljutnju zbog nemoći koja mi je i onda razdirala srce. Kako je to moguće? Zašto? Nema odgovora i nikakva intervencija nije bila moguća ni onda ni danas.
Story: Brojne žene koje se suoče s teškom dijagnozom trebaju oslonac, pomoć, podršku, bilo obitelji, prijatelja, bilo psihologa, svećenika... Što ili tko predstavlja vaše utočište u kriznim situacijama?
Svaka je pomoć vjerojatno opravdana. Sad me tjerate da zamišljam kako bi moja tragična situacija utjecala na život mojih najdražih i to mi nije drago vizualizirati, ali sigurna sam da bi mi suprug, djeca, mama i sestra bili sve. I ja njima u, nedajbože, obrnutoj situaciji.
Story: Na najnovijem albumu ‘Izmiješane boje’ nalazi se velik broj vaših autorskih pjesama. Je li pisanje za vas svojevrstan način meditacije i opuštanja?
Ni približno! Možda bi bilo tako da mi je to hobi, ali kako mi je to posao koji je zapravo prerastao klasičnu definiciju posla i odavno postao opredjeljenje, to je za mene strast, preispitivanje, dvojba i često muka. Ali volim tu muku, za drugu i ne znam, a čovjek kad nešto voli, mora tome i pomalo robovati. Možda je to i zato što nisam autor-rutiner, pa svaku riječ i melodiju izvlačim iz sebe i strepim nad njom. No velika je nagrada kad shvatim da su ljudi tu iskrenost prepoznali i poistovjetili se s nekim mojim pjesmama. A meditaciju i opuštanje možda zakačim negdje drugdje; kada kuham pa stavim kurkumu u jelo a da nije pisalo u receptu, a ispadne dobro! To je opuštanje!
Story: Mnogo će umjetnik reći da lakše pronalaze inspiraciju kada su tužni. U čemu vi nalazite inspiraciju, u kojim trenucima riječi najlakše dolaze na papir?
Da, istina je da je tuga bolja muza od sreće, ali neki autori zaista pišu iskreno sretne lijepe pjesme. Meni je, pak, zanimljivije pozabaviti se malo pomućenom situacijom, ne tako glatkim međuljudskim odnosima, pa sama sebi u glavi insceniram neku životnu priču kojom se inspiriram promatrajući i slušajući sve oko sebe. Uvijek čekam inspiraciju, ne znam ništa smisliti po zadatku, pa ako mi nešto padne na pamet, ostavim sve, uključim snimač na mobitelu i otpjevam to nešto. Ponekad ostane samo to nešto, a ponekad iz tog nečeg nastane pjesma. Pjesmu ‘Loš trenutak’ s posljednjeg albuma gotovo sam cijelu otpjevala u mobitel jedne hladne, još mračne zore i vratila se spavati. Dobro da sam ustala i zabilježila to jer bi mi do jutra isparilo iz glave.
Story: Riječ je o vašem sedmom samostalnom albumu. Je li ikad nakon toliko godina na sceni došlo do zasićenja, potrebe da se okrenete stvarima nevezanim uz glazbu?
Naravno da jest, ali to su uglavnom trenuci afekta. Vjerujem da to pomisle i ljudi koji se bave nekim potpuno drukčijim poslom. No ionako se trudim obogatiti život stvarima koje nisu nužno vezane uz glazbu, zanima me mnogo toga i iako sam dugo mislila da je posao sportskog komentatora idealan za mene, više nisam baš sigurna u to.
Story: Tko vam je inspiracija u glazbenom smislu? Što se najčešće vrti u vašem CD playeru?
Uh, nakon toliko godina u glazbi inspiracija ne funkcionira kao na početku karijere kada ste htjeli sličiti svojim uzorima. To jednostavno više nije moguće jer sam u međuvremenu našla svoj put, izričaj i potpuno mi je jasno da naslanjanje na bilo koga nije u redu. No upravo zato pratim aktualnu glazbu, glazbenike koji su prošli neki oblik tranzicije tijekom godina i nove stilove jer svoju priču pronalazim u tome. Ostati svoj, a mijenjati se - to je cilj. Teže je nego što izgleda, pogotovo nama koji smo se publici još u početku predstavili kao - moderan izvođač. Kako ostati moderan kad vrijeme prolazi? Da sam počela s evergreenima, bilo bi danas taman... Često odlazim na koncerte stranih izvođača i svatko me nečemu nauči, barem tome da ne treba odustati.
Story: Kad je o majčinstvu riječ, tko vam je tu najveća inspiracija?
Ako ste zadovoljni svojom mamom, onda je to uvijek vlastita mama. Inspiracija su zapravo ta djeca kojoj sam mama. To je logično jer morate nastojati upoznati to biće za čiji ste život odgovorni da biste otprilike naslutili kakve bi odgojne metode mogle upaliti. Nisu oni od plastelina pa da ih odgajam kako sam zamislila, to sve mame znaju.
Story: Unatoč tome što je odrastao u obitelji umjetnika i kreativaca, vaš sin Luka upisao je studij povijesti i kroatologije. Što je upisala kći Jana?
Studij komunikologije.
Story: Kažu da su mala djeca mala briga, a velika, velika briga. Primjećujete li doista da je roditeljstvo teže što su oni stariji?
Ta mi je rečenica bila grozna kada sam bila mlada mama. Uvijek sam mislila što mi sad to tješenje vrijedi kada ne uspijevam svog klinca dići s poda neke trgovine u kojoj smo zapeli, ili što mi ta rečenica vrijedi kada mi je dijete dobilo temperaturu u subotu navečer i upravo ulazimo u dugu i mučnu noć punu strepnje i brige. Uvijek bih pomislila da su barem veliki i da imam konačno te velike brige, za razliku od ovih - malih. Ne znam, možda sam jednostavno shvatila da je roditeljstvo vječna briga - mala, velika...
Story: Djecu nikad niste pretjerano izlagali javnosti, Jana se s vama na crvenom tepihu pojavila tek ove godine i odmah izazvala poprilično zanimanje. Portali su se raspisali o njezinoj ljepoti. Koje ste im vrijednosti usadili, jeste li ponosni na ljude u kakve su izrasli?
Želim vam zapravo reći da je od one situacije kad probdijete noć u strepnji zbog temperature do situacije kad shvatite da rečenica “Vjeruj mi, mama, znam što radim” stvarno uvjerljivo zvuči, prijeđen dug i izrazito kompleksan put koji vrijedi svake sekunde uložene ljubavi, truda, žrtve i svega ostalog. Sa zgodno posloženim izgledom se rodiš ili ne, i bolje je kad se tako posloži, ali sve ostalo je...
Story: Suprug Andrija Vrdoljak i vi prošle ste godine proslavili 20. godišnjicu braka. Koliko se osoba u koju ste se tada zaljubili promijenila, je li on i danas isti čovjek?
On je i dalje - taj! To je jedino važno.
Story: A vi ista žena? U čemu vidite najveću promjenu?
On bi vjerojatno rekao da sam kao mlađa bila veća frajerica, ali ja mislim da sam se samo malo pravila važna. Doduše, nisam više hrabra kao prije - bio je to naziv jednog mog albuma po pjesmi Brune Kovačića, lijepa balada. Dobro je pjevati životne pjesme.
Story: Uskoro ćemo vas ponovno gledati na malim ekranima, i to u ulozi članice žirija showa ‘The Voice’. To nije prvi put da imate mentorski zadatak. Je li ta uloga ponekad nezahvalna i teška?
‘The Voice’ je svakako dosad moj najkompleksniji zajednički pothvat i jako mu se veselim. Jedva čekam čuti i vidjeti kandidate, odabrati tim i početi raditi. Proces rada s tim mladim pjevačima zaista prolazi određeni rok i promjena ili napredak zaista su mogući. Vjerujem da svatko tko želi napredovati voli čuti sugestiju, primjedbu, dobronamjernu kritiku, pohvalu i podršku. Sve sam to spremna podijeliti sa svojim timom. Najljepše je čuti pohvale i divljenje, ali to te, znam iz vlastitog primjera, obično ne tjera naprijed.
Story: Vjerujete li da su takve emisije odlična odskočna daska mladim talentima? O čemu ovisi tko će od njih opstati?
Istina, danas mladi ljudi u takvim natjecanjima odmah steknu takozvani visibility - nešto za što se u razdoblju bez interneta i televizijskih talent emisija moralo puno mučiti i nametati, svatko prema vlastitim zamislima. No na kraju odlučuje ono što uvijek odlučuje - žele li te ljudi i dalje gledati i slušati ili ne. Razlog za to može ostati nejasan, ali tako je. Rijetkima se dogodi hit-pjesma, to je svakako najbolji put.
Story: Vaša karijera traje 30 godina, uspjeli ste opstati na sceni koja je, svi znamo, promjenjiva i nerijetko okrutna. Imate li recept koji možete otkriti mlađim kolegama?
Ah, ponekad mi se čini da te ljudi na kraju prihvate jer si jednostavno pokazao da se ne daš slomiti, a mogao si, nitko ne bi zamjerio. Ali, eto, baš se ne dam. Ima valjda nešto i u pjesmama koje ljudi zavole, u dobrim koncertima, u glasu, u stasu... Tko bi znao!
