'Najbolje funkcioniram u najbrutalnijim situacijama'

Tri dana prije premijere HNK-ove predstave ‘Antigona’ Mislav Čavajda doživio je prometnu nesreću zbog čega je praizvedba odgođena za 19. listopada. Bila je to treća (ne)sreća akademskoga glumca kojem grčki klasici nisu sjeli. Euripidove ‘Bakhe’ 2008. gotovo su otkazane jer je u njih bio ubačen govor Ive Sanadera, a tri godine poslije na generalnoj probi ‘Kralja Edipa’ ozlijedio je koljeno i premijera se morala pomaknuti, a kasnije je 38-godišnjak glumio na štakama. Ovaj put kosti nisu slomljene, no oporavak i dalje traje, a glumac se vratio na pozornicu, ali i na set serije ‘Drugo ime ljubavi’, koja se prikazuje na Novoj TV.

Story: Kako ide oporavak?
Korak po korak (step by step) ili, kako kažem šep by šep. Trebat će mi neko vrijeme i ovo je drugi put da moram prilagoditi ulogu novonastalim okolnostima, kao što sam morao i u ‘Kralju Edipu’. To nije ništa što već nisam doživio u karijeri. Prihvatio sam novonastale okolnosti, što mi je život ponudio i to inkorporirao u ovu ulogu.

Story: Imate najviše problema s nogom?
Problem je cijelo tijelo - leđa, noge i zubi.

Story: Što liječnici predviđaju, koliko će potrajati oporavak?
Vidjet ćemo. Sad je na redu fizioterapija i trebat će mi neko vrijeme da ponovno budem u punoj snazi.

Story: Kako je vratiti se na pozornicu ‘Antigone’ čija se premijera bliži?
Dobro. Prije nezgode većina je stvari bila postavljena i sada se samo trebalo vratiti i popeglati neke stvari. Ekipa je spremna i željna konačno odigrati tu premijeru. Ne smijemo dopustiti bogovima da nam opet stanu na put nego ipak odigrati predstavu.

Story: Znači Kreont je spreman?
Jest, apsolutno.

Story: Predstava se radi prema tekstu Slavoja Žižeka koji ga je nazvao ‘eksperimentom misli’. Je li teško postaviti i predstaviti takav tekst?
Nije. Žižek je s pravom uzeo takav komad da ga danas nanovo prožvače, sažvače i predstavi nekom novom čitatelju. Ni meni nije bilo teško pronaći inspiraciju za kreaciju ove uloge, jer Kreont danas vlada po cijelom svijetu. Najzanimljivije je bilo kako na osnovi antičkog teksta stvoriti modernog Kreonta.

Story: Na nekoga konkretnoga ste mislili kada ste stvarali lik?
Nisam se vodio konkretno jednom osobom, to je sublimacija raznih, gotovo dijaboličkih vođa koji se danas mogu naći u svim kutovima svijeta. Imao sam inspiraciju u nekoliko njih i komprimirao ih u lik.

Story: Ovo je prva predstava u Hrvat­skoj i na hrvatskom jeziku redateljice Angele Richter. Kako vam je s njom surađivati?
Jako zanimljivo jer Angela voli koketirati s raznim medijima, što mi se jako sviđa. Spremno odgovara na sve što danas mediji nude i koristi razne tehnologije, a to mi se sviđa i drago mi je što je bila spremna dati mi odriješene ruke u stvaranju mog svijeta i promatranju tog lika. Stvarno mi je bila podrška da maksimalno iskoristim svoju kreativnost.

Story: Koja je glavna poruka ove predstave koja ima tri kraja?
Najvažnije je ono što i sam Žižek kaže - danas moramo imati sposobnost i odgovornost odmaknut se od centra i sagledati širu sliku. Odmak­nuti se od nečega što nam mediji, politika i razni drugi utjecaji nameću kao jedinu istinu te imati snagu i hrabrost donijeti vlastiti sud.

Story: Je li teško naći tu hrabrost?
Apsolutno. Danas je jako teško biti individualac i ljudi se boje iznijeti svoje mišljenje. Sve više vlada kolektivitet, masovno razmišljanje i priklanjanje ideologijama. Guši se osobna misao i bilo kakva želja za protestom, za progovaranjem ako nešto smatramo nepravdom i u tom smislu nedostaje hrabrosti. Tu i tamo se nađe snažna individualka ili individualac, a Angela se voli pozivati na Gretu Thunberg kao jednu nevjerojatnu pojavu, pogotovo ako znamo koliko je mlada. Greta ima nevjerojatnu snagu, nije zatrovana bilo kakvim ideologijama i iskreno progovara o onome što vidi da je ozbiljan problem u današnjem svijetu. Vidimo pod kakvim se pritiskom poslije toga odmah našla, a to je tako jer nas sve boli istina. Vidimo da su ljudi spremni satrati istinu kako bi i dalje provodili neke ideologije. Klimatske promjene i pitanje ekološke osviještenosti stvarno jesu gorući problem svijeta i zabrinjavajuće je što smo odlučili zatvoriti oči pred time. Svjesni smo da nam gori pod petama, ali ljudi kao da su se pomirili s time da nam se ne piše dobro. Odustali su i koliko ovako ide - ide. Ne brinem se za Majčicu Zemlju, ali brinem se za civilizaciju i ljudski rod jer ako se ne osvijestimo, ne piše nam se dobro. Neko­liko puta u povijesti ovog planeta dogodilo se da se, kada dođe do usijanja, očisti od virusa koji se zove ljudski rod. Majka Zemlja će samu sebe izliječiti pa idemo ispočetka i tada ćemo vidjeti hoće li sljedeće civilizacije nešto naučiti, hoće li biti pametnije.

Story: Za vas budućnost nije lijepa i svijetla?
Nisam takav pesimist. Želim vjerovati u snagu, ali mislim da mora hitno doći do neke vrste buđenja.

Story: Je li kazalište dobro za to buđenje, da utječe na konkretnu promjenu?
To je naš zadatak i zato je to moj životni poziv i odabir. Vjerujem da ima snagu, možda ne nužno globalno primijeniti svijet, ali ako nakon izvedbe predstave uspijemo doprijeti do jedne, dvije osobe, već smo puno napravili.

Story: Rekli ste da vjerujete u borbu za ideale, ali da ćete popustiti ako osjetite da ozbiljno ugrožavaju vašu intimnu i ljude koje volite. Što ste mislili? Bez kojih ideala se ipak može?
Naravno da vjerujem u svoje stavove, ali ako zbog javnog djelovanja moja intimna sfera ljudi počne patiti ili ako počnu osjećati pritisak zbog mojih javnih istupa, sigurno ću prilagoditi svoje javno djelovanje i zaštiti ono što mi je itekako važno, a to je moja intimna sfera.

Story: Ako se osjetite napadnutim, povlačite li se ili idete u napad?
Ne, ako sam napadnut, ako se ljudi koji su mi bliski osjete ugroženi, prilagodit ću se novonastaloj situaciji, naći drukčiji pristup, ali neću odustati ili povući se. Mislim da je to zadaća svakog čovjeka dok je na ovom svijetu i da smo zato ovdje - da svaki dan nešto učimo i da se konstantno resetiramo. Lako nam se dogodi da postajemo robovi navika te funkcioniramo prema naučenom obrascu i tako slijepo hodamo kroz život. Ne bismo se smjeli slijepo držati svojih uvjerenja, već sutra može se dogoditi situacija koja nam može u potpunosti uzdrmati ta uvjerenja i ako u tom trenutku nismo spremni prilagoditi se, resetirati se, nećemo ništa naučiti. Moramo se testirati, ispitivati i ponijeti boljeg sebe u bilo koju drugu sferu koja nas čeka nakon ovog života.

Story: Nije li teško stalno se preispitivati, resetirati. Ponekad je rutina dobra, ako ni zbog čega drugog, onda zbog odmora?
Teško je, ali to ne moraju stalno biti velike životne promjene. To su povremena osluškivanja sebe kada se pitate: “Gdje sam danas u odnosu na ono od prije pet godina?”, “Držim li se i dalje slijepo svojih uvjerenja i jesam li se na neki način promijenio?”... Treba se držati određene rutine, hobija koji nas odmaraju, nečega što je naša meditacija. Apsolutno sam za takvu vrstu rutine i posljednih godina meni je to vrtlarenje, hortikultura. To je moja nova terapija i nešto čime se uzemljujem. To me ispunjava, smiruje i priroda mi daje predivne rezultate. Koliko uložiš, toliko će ti se i vratiti... Dapače, vratit će ti se i puno više.

Story: Koliko vas dugo zaokuplja taj hobi?
Njime sam se intenzivno počeo baviti posljednjih pet godina i svaki slobodan trenutak provodim u rasadnicima. Mislim da ne postoji nijedan u krugu od 50 kilometara za koji ne znam. Istražujem razno bilje, njegove posebnosti, informiram se i to je nevjerojatno bogatstvo. Najljepše mi je kada mogu zariti ruke u zemlju. To me maksimalno smiruje.

Story: Što je s fotografijom i slikanjem?
To je sveprisutno, nešto čemu se svako malo vratim i nikad neće nestati. Ovo su samo nadogradnje i nadam se da će mi tijekom cijelog života dolaziti nešto novo. Pokazalo se da imam neprestanu potrebu otkrivati nove stvari, nove mogućnosti te u tome stvarno uživam i veselim se vidjeti što će me iduće okupirati. Svatko od nas ima stvari koje možda nije imao priliku ostvariti jer nas život povuče i postanemo robovi obaveza koje imamo prema poslu, prema bližnjima, pa se nadamo to nadoknaditi u mirovini. Ali mnogo ljudi dođe u mirovinu i jednostavno stane, a to je opasno jer su cijeli život radili. Ako ne nađu ispušni ventil i nešto u čemu uživaju, mislim da je tu vrlo često kraj. Prepuste se i, umjesto da se mirovina iskoristi za gušt, otvara se prostor za negativno razmišljanje i iščekivanje neizbježnog kraja.

Story: Je li vama gluma ispušni ventil?
Apsolutno. To je konstantno istraživanje zakutaka ljudske psihe, nečega što svi imamo u sebi. U glumi imam priliku proživjeti puno života, secirati puno ljudskih sudbina, ući u umove raznih kompleksnih ličnosti i tako proživjeti više života. To je ljepota te profesije.

Story: Uplaši li vas ponekad sve što možete naći u tim zakucima?
Moraš biti jako čvrst, vjerovati u sebe. To je to konstantno preispitivanje i rad na sebi kako bi bio siguran u sebe, kako ne bi izgubio spoznaju tko si i kako te rad na ulozi ne bi to­­liko zaveo da se stopiš likom. To je velik izazov.

Story: Spominjete rad na sebi, resetiranje... Jeste li danas sami sebi bolji, draži nego prije 15 godina?
Apsolutno. Ne mogu reći da si nisam bio drag ni u kojem razdoblju života te svako donosi drukčije izazove. Želim vjerovati da iz dana u dan rastem, da upoznajem svu svoju širinu i oduševljava me kolika je ta širina veća s godinama.

Story: Publika vas upoznaje kroz uloge, a jedna od njih je i ona Ivana u seriji Nove TV ‘Drugo ime ljubavi’. Jedno vrijeme bili ste posvećeniji kazalištu, kako vam je vratiti se na set takve dramske serije?
Uvijek mi je lijepo izići iz tračnica po kojima dulje vozim i otići u drugi medij. To mi je potrebno jer me monotonija kreativno ubija. Drago mi je što sam se vratio na set i to je medij koji donosi puno izazova i drukčiji način funkcioniranja. Pogotovo u ovakvoj seriji gdje moraš funkcionirati iz dana u dan i memorirati veliku količinu teksta, a fascinantno je koliko se u takvim okolnostima mozak uvježba. U ovom razdoblju paralelno sam radio na dvije predstave i snimao seriju, ali kada uđete u takav način rada, izazovete mozak da počne funkcionirati na drukčiji način. Sada mi je dovoljno jednom pročitati scenu i mogu je ići snimati.

Story: Uz toliko obaveza imate li vremena za išta drugo?
Trenutačno nemam vremena ni za što, ali moram priznati da guštam. Dugo nisam tako puno radio i koliko god je brutalan taj radni tempo, jako uživam u svemu tome jer sam hiperproduktivan i hiperkreativan. Po ne znam koji put pokazalo se da najbolje funkcioniram u najekstremnijim situacijama i pod golemim pritiskom.

Story: Potpuno ste posvećeni poslu, nemate vremena za privatni život?
Trenutačno privatnog života baš i nemam, ali ne želim jadikovati. U ovom poslu radite jako malo ili radite ekstremno puno, i to jednostavno treba prihvatiti. Sada radim ekstremno puno i želim to maksimalno iskoristiti. Dati maksimum od sebe, a ljudi koji su uz mene više od 20 godina jako me dobro poznaju, znaju što sa mnom imaju, koliko me imaju, ne sumnjaju u moju privrženost i u ono koliko mi zaista znače. Razumiju moje novonastale okolnosti i čekamo se, a kada se nađemo, jednako je intenzivno i ima jednako puno ljubavi.

%MCEPASTEBIN%