'Nisam siguran da znam živjeti kao djed'

Zbilja je teško staviti bogati život i karijeru glazbene legende Željka Bebeka u jedan intervju. Pogotovo kad se zna da 50 godina plovi glazbenim nebom i da je iza njega nezaboravan desetogodišnji staž u Bijelom dugmetu, potom samostalna karijera. Vitalnog 74-godišnjaka zatekli smo u omiljenom zagrebačkom kafiću, gdje smo razgovarali o njegovim danima djetinjstva, prvim uspjesima i fenomenu Dugmeta. Otkrio nam je kada ga je napustila želja da postane pravnik, tko mu je u životu pomogao i što je naučio o sebi u danima najveće slave. Kako je oduvijek bio romantik, govorio nam je o ljubavi sa suprugom Ružicom s kojom ima 14-godišnju Katarinu i 16-godišnjeg Zvonimira te o tome kakav je djed.

Lisinski nam daje priliku da zasviramo i na akustičnim gitarama, smireno i intimno, da se približimo svakome u publici, od prvog do zadnjeg reda. Upravo to koncert čini velikim jer ne postoji ništa intimnije od dijeljena glazbenog trenutka s nekim. Sa mnom će biti dečki iz benda, a najdraži član mi je sin Zvo­ni­mir. Pjesme će biti umotane u nova aranžmanska rješenja, pjevat ću i one stare bez kojih su nastupi nezamislivi. Nikad nisam slušao Joea Cockera a da nije otpjevao ‘With a Little Help from My Friends’, tako ja imam ‘Selmu’ koja će na novi način biti spremna za Lisinski. Bit će lijepih pjesama iz 1970-ih. Svaka mi nešto znači i po nekima nazivam koncerte. Onaj u Ciboni prije godinu i pol zvao se ‘Ono nešto naše’. Prije nekoliko godina nastupao sam u Lisinskom u pratnji simfonijskog orkestra i maštao kako ću napustiti noćne klubove u kojima sam najviše svirao. Ne zato što ne volim klubove, nego zato što sam otkrio pristojnu uru održavanja koncerta.

Story: Je li proletjelo 50 godina na sceni?

Živo se sjećam svake slike iz 1972., ‘73., ‘74., kao da je bilo prekjučer. Triput sam u karijeri bio na početku i svaki sam put uspio doći do Olimpa. Prva dekada bila bi 1970-e uz Bijelo dugme, onda se dogodila stanka u kojoj sam sazrijevao kao solo pjevač 1984. godine. Mislio sam da će put solista biti lak, ali nije bio. No našao sam suradnike i uspješno gradio priču, da bih 2000. odlučio više ne snimati. Nisam se umorio, činjenica je da sam postigao velike tiraže u Croatia Recordsu, dokazao sam sebi da za moju karijeru nije bilo važno samo Bijelo dugme. Nakon dvanaest godina ponovno sam ušao u studio i uz Bra­nimira Mihaljevića, Nenu Ninčevića i druge počeo snimati. U posljednje tri godine opet sam doživio vrijeme bogato nastupima kod nas, u Europi i svijetu. Tako me čeka veliki koncert u splitskoj Spaladium Areni 21. prosinca.

Story: S obzirom na dobru memoriju, sigurno se sjećate odrastanja u Sarajevu i turobnih vremena nakon rata?

Možda za dobar život u početku treba pretrpjeti i malo muke? Kako sam se rodio 1945., nakon Drugoga svjetskog rata, bilo je teško kao i nakon Domovinskog. Imao sam siromašno djetinjstvo bez ljepote. Osim ljubavi koju sam imao u kući, sve je ostalo bilo tamno, crno, prljavo. Tada sam shvatio da me glazba spašava od svega. Usna harmonika bila mi je pri ruci, satima bih svirao. Shvatio sam da od glazbe želim više. Počelo je pjevanjem u zboru, pa sam svirao mandolinu u školskom orkestru, pa sam onako samouk imao i bend u gimnaziji. Najdraži prijatelj bio mi je radio, pogotovo Radio Luxembourg četvrtkom u 20 sati. Puš­tala se top-lista od 20 pjesama, jedva bih dočekao one omiljenih izvođača koji su utjecali na mene. To su bili moji glazbeni počeci i tada nisam znao dokle će me odvesti.

Story: Ozbiljnija glazbena karijera počela je sa svirkama na terasi dubrovačkog hotela?

Znao sam da je glazba moj put, ali nisam sanjao o velikoj karijeri. Status rock zvijezde bio mi je nedosanjani san. Svirke u Dubrovniku s grupom Kodeksi nisu bile moje prve gaže, no nastupi u Splendidu na Lapadu tijekom pet mjeseci otvorili su nova vrata. Ondje nas je primijetio Renato Pacifico, vlasnik bara u Na­pulju, i pozvao nas da sviramo u Italiji godinu dana. Mogli smo svirati bilo što, nije bilo kompromisa kao u Austriji ili Njemačkoj, gdje su glazbenici najčešće morali svirati narodnjake jer je publika to tražila. U Italiji smo imali publiku koja je cijenila naše izvedbe covera, a shvatio sam i da mogu pjevati kao Scott McKenzie ili Joe Cocker.

Story: Bila je to 1969., famozna godina Woodstocka, djece cvijeća, poroka...

Istina da je to bilo vrijeme puno izazova, upuštanja u zabranjene stvari, opijata... Mogu reći da sam sretnik jer nisam bio okrznut porocima. Nisam siguran da je tada iz mene progovarao čestit borac, nego sam se bojao, znao sam da moram živjeti racionalnije. Ako bih emotivno porastao, bilo je to zato što sam se zaljubio, imao dobar nastup. Nisam mogao shvatiti da bih trebao nešto uzeti da me ‘digne’ ili ‘spusti’. Ni­kad to nisam ni razumio. Bilo je to opasno vrijeme.

Story: Pretpostavljam da ste tada imali i puno obožavateljica?

Naravno da je to bilo vrijeme lijepih žena i veza. To mi je bilo i vrijeme sazrijevanja, pitanja što dalje s karijerom.

Story: Ipak vam se uspjeh dogodio s Bijelim dugmetom i Goranom Bregovićem?

Bregović i ja upoznali smo još 1967., bili smo prijatelji, a jedno vrijeme svaki od nas otišao je svojim glazbenim putem. Pronašli smo se kad je Esad Arnautalić, producent s Radio Sarajeva, savjetovao Goranu da me pozove u bend Jutro. Bio je važan Esadov poziv jer je bio sjajan glazbenik i producent. Napravio je nekoliko jako slušanih pjesama. Dvije od njih našle su se na našoj prvoj ploči ‘Jutro’ na kojoj je bila i ‘Kad bih bio Bijelo dugme’. Kako je postala hit, promijenili smo ime benda i nazvali ga Bijelo dugme. Tadašnji Jugoton ponudio nam je desetogodišnji ugovor, studio za snimanje, zbog čega smo još jače krenuli na scenu uvjereni da radimo nešto dobro i drukčije.

Story: To se i dogodilo. Krenule su milijunske naklade, koncerti po cijeloj bivšoj državi, a vi ste dobili statuse rock zvijezda.

Tadašnji direktor Jugotona, Slavko Kopun, znao je o kakvoj je pojavi riječ. Bilo mu je jasno da neće nestati ni pjevači ni bendovi koji su dotad postojali, ali da je to sitno u odnosu na ono što smo mi stvarali. Ono što su u svijetu na­pravili The Beatles za osam godina, mislim da je Bijelo dugme na ovim prostorima učinilo gotovo isto tijekom deset godina sa mnom. Drago mi je da se, osim nas, dogodilo još puno dobrih bendova, dogodio se rock’n’roll. Nažalost, nismo mogli dohvatiti svijet jer nam je trebao engleski jezik ili smo se trebali roditi negdje drugdje.

Story: Kakvi ste bili na vrhu slave? Je li vam postala preteška? Jeste li se promijenili?

Sigurno je slava djelovala na mene. Odmah sam odustao od prve želje da postanem pravnik. Zaradilo se i ozbiljnijeg novca. Prije ga nisi imao, a tad ga je, na neki način, bilo u izobilju. To je dimenzija u kojoj si oprezan da te ne opije i ne razbije o zid. Istina je da si postaješ najvažniji, da se svaki dan pogledaš u ogledalo i kažeš: ‘Ide mi super’. S te pozicije točno znaš zašto ti se netko obraća, pita, zove, komentira. Točno znaš tko je blizu tebe iz lijepog razloga, a i suprotno.

Story: Je li bilo naivnosti?

Bilo je, ali kad dosegneš snove za koje nisi vjerovao da su mogući, gubiš pravo na naivnost. Uvijek je dio namjere u onome što radiš. Počneš uviđati da se najbolje družiš s onima s kojima dijeliš iste interese. Za druge nemaš ni vremena. Cijeli mi je život interesno povezivanje. Postaješ prijatelj s istomišljenicima. Svjestan sam pogrešaka i nespretnih odluka, a znao sam biti i žrtva. Neki intervjui ispali su grozno glupi, neke pjesme nisu trebale biti otpjevane, neke autore, urednike nikad nisam trebao sresti... To je život. Pokušao sam voziti slalom i držati se toga da o glavnini odlučujem, i da to bude dobro. Kad se osvrnem, najveći dio u životu sam dobro napravio. Zato i jesam sa 74 godine na ovome mjestu.

Story: Unatoč popularnosti Bijelog dugmeta, 1984. odlučili se ga napustiti. Jednom ste rekli da ste bili povrijeđeni i Bregović i vi?

To su percepcije nekih vremena i to smo davno rekli. Već 30 godina nisam u bendu. Sretan sam što smo najveće dosege u glazbi napravili s bendom. Bio sam sudionik tog vremena, stvaratelj, Bijelo dugme dio je moje kreacije i mojih najljepših godina. No nakon deset godina shvatio sam da se nema ništa novo napraviti. Uvidio sam da moram krenuti sam, napraviti nešto drukčije. Nastranu to što se rastanak dogodio uz neki konflikt. Već sam 1982. razmišljao o odlasku dok smo pripremali album. Moji su motivi bili raditi nešto novo, drukčije, bolje i zaraditi što više novca, jer se bavim poslom u kojem se živi od danas do sutra. Stalno morate raditi, ulagati, a pitanje je hoćete li napraviti karijeru i osigurati egzistenciju.

Story: Imate li kakav kontakt s Bregovićem?

Ne. Maštao sam da ćemo 2005., nakon što smo napravili tri velika koncerta, obnoviti druženje na temelju svega što nas je povezivalo u počecima. Ali nije se dogodilo. Ipak se naše prijateljstvo najviše temeljilo na glazbi.

Story: Napustili ste najpopularniji bend bivše države, vjerovali u nešto novo. Idealist ste?

Prvo sam idealist i romantik. I za to sam spreman riskirati. Već sam spomenuo da sam se 2000. godine potpuno povukao iz medija i diskografije. To je bilo vrijeme opasne praznine. Pitao sam se što trebam ikome dokazivati. U to vrijeme nisam bio ni mlad čovjek. Tek sam 2012. s Branimirom Mihaljevićem napravio projekt ‘Kad poljubac pomiješaš s vinom’. Tu se dogodilo neko moje treće glazbeno rođenje.

Story: Odlučnost ste pokazali i kad ste se nakon dva braka, iz kojih imate dvije kćeri, sa 57 godina vjenčali sa suprugom Ružicom.

Iako sam često bio racionalan, nikad nisam raskrstio s maštom, snivanjima, ljubavi. Kad vam se nešto lijepo dogodi, više ne pitate je li to racionalno, nego obećava li nešto predivno. Na emotivnom planu bio sam otvoren i za davanje i za primanje. To se moglo osjetiti i u prijateljstvu koje sam isprva imao s Ružicom. Dogodila nam se i obitelj u kojoj uživamo, koju proživljavamo svakodnevno. Veže nas i želja da svakog dana iznova jedno drugome pokažemo puno pažnje, kao da iznova obnavljamo zavjete. Imam sreću što imam divnu djecu. Najstarija kći zove se Silvija, srednja je Bjanka, a Katarinu i Zvo­ni­mira imam s Ružicom. Najviše spominjem najmlađu djecu zbog njihove dobi, a naravno da su kod mene svi ravnopravni.

Story: Imate i četvero unučadi?

Tako je. Silvija ima troje djece, Bjanka jedno. I zaista sam presretan zbog toga, ali nisam siguran da znam živjeti kao djed.

Story: Kako to? Kakav ste djed?

Nisam doživio svog djeda, ali gledajući prijatelje spoznao sam što im znači ta figura. Ra­dim posao nespojiv s klasičnim djedovima. Kad bih živio na moru, zvao bih unučad da idu sa mnom loviti ribu. No ne mogu ih po­tr­pati u avion da idu sa mnom na američko-kanadsku turneju, ali znaju koliko ih volim i da sam blizu njih.

Story: Što vam Ružica daje?

U našoj vezi vidljiva je prisnost koja se očituje i u zajedničkom životu i na putovanjima. Ružica je na sebe preuzela velike obveze, radi sve ono što više ne mogu, od svih telefona, knjiga, računa, datuma...

Story: Katarina i Zvonimir vole glazbu?

Katarina svira klavir i pjeva, jako je uporna. Mislim da kod nje ne postoje velike ambicije, ali voli glazbu. Zvonimirovi snovi slični su mojima kad sam bio njegovih godina. Želi biti u glazbi, dodati svoju vrijednost. Član je mog benda, a hoće li imati nešto svoje, to je na njemu. Mogu mu samo pomoći na tom putu. Rođen je za pozornicu, mislim da ima potencijala, da je poseban i da bi mogao nešto napraviti. Svira nekoliko instrumenata na Rock akademiji, a uskoro će početi s pjevačkim nastupima.

Story: Rekli ste mi da skromnost nije vrlina?

Neuobičajeno je da si netko poznat dopusti slobodu usprotiviti se ustaljenoj tvrdnji da novac nije važan, da je skromnost vrlina, da je ego nešto loše. Moje životno iskustvo govori kako su skromni jako potrebni onima koji žele imati dobrog pomoćnika na putu uspjeha. Još ako taj skromni nema nikakav ego, ne može napredovati i teško može doći do onoga što je važno. A to je novac. U komunizmu su nas učili da novac nije važan i ta se mantra ponavlja. To je prijetvorno. Često čujem da je važno raditi što voliš, sve je to u redu, ali kako ćeš prehraniti obitelj, pomoći djeci da završe škole i da se osamostale? Što je minimum mene kao oca.

Story: Imate komad zemlje u Starom Brodu. Što uzgajate?

To je mjesto pokraj Kupe, obožavam mora i rijeke. Imamo vrt u kojem uzgajamo crveni i bijeli luk, mrkvu, tikvice, lubenice, rajčice, krumpir, papriku... Tako sam fizički angažiran i u tom ambijentu psihički rasterećen od svega. Na kraju dana imam i zdravo povrće. Nekako se vraćaš počecima, i to je super.