Glumac Zijad Gračić ostavio je neizbrisiv trag na domaćoj i regionalnoj glumačkoj sceni. Prvi dodir s glumom imao je na kazališnim daskama, a nakon nekoliko uloga u televizijskim serijama, postao je miljenik publike i dodijeljena mu je titula ‘kralja sapunica’. Proteklu godinu obilježili su brojni angažmani - epizodna uloga u seriji ‘Drugo ime ljubavi’, snimanje treće sezone serije ‘Novine’ u kojoj je ponovno utjelovio urednika Martina Vidova, ali i uloga u HBO-ovoj seriji ‘Nasljeđe’. Unatoč popularnosti koju je stekao ulogama na malim ekranima, najveće ljubav uvijek će mu biti kazalište, a najnovije priznanje za rad na daskama koje život znače stiglo je ljetos na festivalu Glumišta pod murvom tijekom kojeg je osvojio nagradu za najbolju mušku ulogu. Kako sam kaže, nije imao puno izleta u filmske vode, ali prihvatio je ulogu u filmu ‘Ideš? Idem’ zbog zanimljivog koncepta. Riječ je o dugometražnom prvijencu Ljube Zdjelarevića koji je prvi put na filmu okupio najpoznatije youtubere iz regije. Ove godine obilježio je i dva velika događaja - 35. obljetnicu rada u Hrvatskom narodnom kazalištu i 30. godišnjicu braka sa suprugom Katarinom. Iako je godina obilovala lijepim privatnim i poslovnim trenucima, počela je nesretnim događajem zbog kojeg se Zijad više okrenuo prema sebi i svojoj dobrobiti...
Story: Osvojili ste nagradu za najbolju mušku ulogu u predstavi ‘Nora - trenutak pobune’ na festivalu Glumište pod murvom. Mnogi kažu da im nagrade ništa ne znače. Koji je vaš stav? Laskaju li vam i dalje nagrade?
Moram biti iskren i reći da se nisam u životu nadobivao nagrada. Ova me ugodno iznenadila. Nisam nikada ‘radio’ na tome da ih dobijem, intervenirao i slično. To što se dogodilo ljetos u Skradinu jako me razveselilo, tim više što je i nagrada za najbolju predstavu dodijeljena upravo predstavi ‘Nora - trenutak pobune’ u produkciji neovisne umjetničke organizacije Tragači. Moram komentirati i to da smo na vrlo niskim granama što se objektivnosti tiče kada je riječ o dodjeli priznanja i nagrada.
Story: Koliko su inače važni festivali?
Festivali su jako važni, u bilo kojem segmentu djelovanja. Oni su smotre, prije svega ljudi koji stvaraju sadržaj tih festivala, to je način druženja i komentiranja, a što je najvažnije i sama prezentacija tih uradaka široj publici. Tako dopiru do onih koji možda nemaju priliku vidjeti te sadržaje izvan svoje sredine, a opsegom privlače veći broj publike, što je iznimno važno, kako za kazalište tako i za film.
Story: Koliko u razdoblju modernih tehnologija i medija publika odlazi u kazalište? Mislite li da mlade generacije pomalo gube tu naviku?
Nisam primijetio da publika manje posjećuje kazalište zbog toga i ne bih odlazak u kazalište ili filmsku dvoranu dijelio i pripisivao određenim generacijama. Mislim da je na nama glumcima da posao radimo najbolje što možemo, a publika će doći. Kad je o kazalištu riječ, najveću ulogu ima usmena predaja. Ljudi dobru predstavu preporuče prijateljima, obitelji i slično. Vjerujem da će u kazalište doći i oni koji ga rijetko posjećuju ako čuju da se prikazuje dobra kazališna predstava. Na predstavi ‘Taksimetar’, primjerice, u Teatru Exit publika je bila većinom mlađa.
Story: Koliko je sredina Tuzle, grada u kojem ste odrasli, utjecala na vaš život i odluku da postanete glumac?
Normalno da je imala znatan utjecaj i na moj život i odluku da se bavim ovim poslom. Tuzla je u vrijeme bivše Jugoslavije imala jednu od jačih kazališnih scena u Bosni i Hercegovini, a to je bilo poznato u svim sredinama. Kao gimnazijalac nastupao sam u predstavama u Narodnom pozorištu. Sjećam se sjajnog ansambla i odličnih predstava iz tog razdoblja. Bio sam i član dramske sekcije u Domu omladine. Bila je to odlična odskočna daska za ulazak u svijet kazališta.
Story: Biste li rekli da je kazalište i dalje vaša prva ljubav?
Apsolutno, ali sve više uživam raditi pred TV kamerama. Kad je o filmu riječ..., mislim da nisam dobio dovoljno prostora u filmskoj produkciji. Ne znam pravi razlog zašto je to ispalo tako, vjerojatno jer nismo sredina s velikom filmskom produkcijom. To bi naši susjedi komentirali da je “mala bara, a puno krokodila”.
Story: Biste li rekli da glumci imaju averziju prema dramskim serijama, telenovelama? Da smatraju da su predobri da bi pristali raditi na takvom projektu...
Ima puno takvih. Međutim, svatko ima pravo komentirati i imati stav. Nisam izričito birao glumiti u sapunicama, kao što nisam ni birao prvi televizijski nastup. Poslovi su dolazili, a bilo je važno na njih dobro odgovoriti. Sapunice su mi donijele vrijedne simpatije publike. Ljudi me i danas pamte po tim ulogama i zahvaljuju na njima. Važno je dobro i kvalitetno odraditi posao neovisno o kojoj je formi riječ.
Story: Snimate treću sezonu serije ‘Novine’ u kojoj igrate glavnog urednika Martina Vidova. Prema vašem mišljenju, zašto je serija toliko uspješna?
Meni je to vrlo draga serija. Uspješna je zbog odlične priče i vrlo ambiciozno i pametno odabrane glumačke postave. Uspjehu je pridonijela i izvrsna tehnička ekipa, na čelu s redateljem Daliborom Matanićem, s kojim ću nastaviti suradnju u matičnoj kući HNK. Sve to rezultiralo je odličnim djelom.
Story: Što ste najzanimljivije otkrili o Vidovu? Je li važno poistovjetiti se s likovima da biste ih bolje shvatili i odglumili?
Nije on čovjek posebnih karakteristika da bismo neke izdvajali. On je vuk samotnjak koji je posvetio život jednoj profesiji. Nije zasnovao obitelj, nije imao baš nekog društva i novinarstvo mu je bilo sve u životu. Iz toga ga kuta treba i gledati. Privatno on i ja nemamo apsolutno nikakvih dodirnih točaka. Ne moram se poistovjetiti s likom, jednostavno odgovaram zadatku koji mi je zadan. Mislim da sam uspio dobro prikazati čovjeka koji radi svoj posao najbolje što zna u sklopu društva u kojem se nalazi.
Story: Ljetos ste imali priliku biti dio velike HBO-ove produkcije za seriju ‘Nasljeđe’ koja je snimana na različitim lokacijama diljem Hrvatske. Što nam možete reći o tome iskustvu?
Riječ je o iznimno priznatoj seriji u cijelom svijetu. Mi smo snimali drugu sezonu, a snimat će se i treća. Scenarist je Jesse Armstrong, ima više redatelja, vrhunska je podjela glumaca. Bilo je neočekivano, vrlo korisno i zanimljivo iskustvo. Cijela je ekipa boravila i radila u Zagrebu i na lokacijama oko Hvara. Moje su scene snimane u hotelu Esplanade, gdje je boravila cijela ekipa.
Story: Gotovo deset godina predavali ste na Akademiji dramske umjetnosti u Tuzli i Osijeku. Kako je raditi s mladima? Jeste li nešto naučili od njih?
Poput moga profesionalnoga glumačkog posla, vjetar me nekako odnio u te pedagoške vode. To mi je bilo prekrasno iskustvo. Iako više ne predajem na Akademiji, postoji mogućnost da se ponovno nađem u toj ulozi. Radeći deset godina s mladim ljudima, iskusio sam iz prve ruke koliko je to odgovoran posao. Kao i svaki posao u kojem nastojiš znanje i iskustvo prenijeti na drugoga. Drago mi je što sam to doživio.
Story: U filmu ‘Ideš? Idem!’ glumite s mladim regionalnim zvijezdama YouTubea. Koja je bila vaša prva reakcija kada ste dobili ponudu za ulogu u tom filmu?
Bio sam ugodno iznenađen pozivom, razveselilo me raditi s tim mladim ljudima. Nisam znao točno o čemu je riječ, a iskreno, neću ni znati do premijere jer nisam pogledao film. Ja sam izvan glavne priče, pojavljujem se na kraju u ulozi hrvatskog konzula koji mora pomoći mladim ljudima u zatečenoj situaciji. Drago mi je bilo upoznati te youtubere neobičnih imena jer su svi jako talentirani. Bila je to i obveza jer sam jedini među njima bio profesionalni glumac koji je morao opravdati očekivanja.
Story: Koje je vaše mišljenje o novijim medijima poput YouTubea i mladima koji se nađu u ulozi glumaca bez akademskog obrazovanja?
Za mene su to novi svjetovi koje je donijela nova tehnologija, a mladi se snalaze u njoj sukladno tehnološkom dobu u kojem živimo.
Story: Čime biste se bavili da niste otišli na Akademiju? Negdje sam pročitala da ste sanjali o tome da postanete košarkaš...
Dobro sam igrao košarku, ali to je prije svega bio hobi. Da nisam postao glumac, mislim da bih bio uspješan odvjetnik. Ali o tome ne razmišljam.
Story: Niste nikad požalili što se bavite glumom?
Nipošto! Zvuči kao fraza, ali da se ponovno rodim, sve bih isto napravio.
Story: Jesu li vaša djeca, 28-godišnji Arian i 19-godišnja Korina, u tom svijetu kulture?
Nisu. Udahnuli su svoj život kako su oni htjeli. Supruga i ja podržavamo ih u svakoj odluci. Podržali bismo ih i da su odlučili krenuti mojim stopama. Tko želi imati obitelj i djecu, mora se za njih boriti do kraja. Smatram da ‘pravi bračni borac’ nikada ne odustaje i pomoći će djeci da izgrade život kakav oni žele.
Story: Žive li i dalje s vama?
Da, ali već su jednom nogom izvan kućnog praga. Prirodno je da se s godinama djeca odvoje od roditelja. Tako će uskoro i naša.
Story: Kako vrijeme provedeno na poslu nadoknađujete s obitelji?
Kad nisam na poslu, onda sam kod kuće. Možda nisam najzanimljiviji glumac jer volim svoja četiri zida, ali svakako nadoknadim vrijeme provedeno na poslu. Odrastao sam u zdravoj obitelji u kojoj su se cijenile obiteljske vrijednosti i nastojim to prenijeti na djecu.
Story: Sa suprugom Katarinom uskoro ćete proslaviti 30. godišnjicu braka. Kako ćete obilježiti taj dan?
Ne smijem vam to reći. Supruga možda pročita i otkrije što joj pripremam!
Story: Što je recept za dugogodišnju sreću i skladan brak?
Bezrezervno nastojati pomoći drugoj strani. Uzajamno podržavati svoga partnera. Nema tu puno mudrosti. Imao sam sreću u životu i naišao na osobu koja razmišlja slično kao ja. Nijedan brak nije savršen, ali trudimo se jedno drugome život učiniti ugodnijim, lakšim i ljepšim. Žao mi bude kad čujem kako danas brakovi propadaju. Pogotovo ako su djeca uključena u priču. Djeca tu neizostavno trpe, a ne svojom krivnjom.
Story: Ove godine obilježavate 35. godišnjicu rada u HNK. Po čemu pamtite te godine?
Brzo su mi prošle te godine. Bilo je tu brojnih uspona i padova, lijepih i loših trenutaka. Bezrezervno sebe dajem za tu kuću, na dispoziciji sam koliko god me trebaju, a nadam se da će tako biti i idućih pet godina koliko mi je preostalo do mirovine. Velika je čast biti dio HNK. Još se sjećam dana kada me kolega Vanja Drach preporučio i kada sam s pokojnom kolegicom Enom Begović došao u kazalište.
Story: Početkom godine sve nas je iznenadila vijest o smrti mladoga glumca Roberta Budaka s kojim ste glumili u predstavi ‘Taksimetar’. Kako ste vi podnijeli taj događaj?
Teško. Meni je ova godina tako počela, privatno i poslovno. Jako me uzdrmala smrt dragog Roberta. Bio je jako talentiran mladić, zauvijek ću ga pamtiti i nikad ga neću prežaliti. Gledao sam ga kao sina i prenosio sam na njega znanje i iskustvo. Otac mi je umro prošle godine u 88. godini i sjećam se da sam jednom bratu rekao da mi je lakše otkad mi je otac umro. Ušao je u lijepe godine i došlo je njegovo vrijeme. Ali događaj poput Robertove smrti, šokira te. Život je nepredvidiv. Zbog toga sam se malo više osvrnuo na svoj život, posvetio se više sebi i zdravlju. Imam osjećaj da mi je svemir slao poruke.
