'U 20 godina koliko se poznajemo postali smo kao brat i sestra'

Dvije iznimno popularne i tražene uloge u glumačkom svijetu, one Krležina Leonea Glembaya i barunice Castelli-Glembay, odnedavno igraju Amar Bukvić i Nataša Janjić Medančić, dvojac koji je odavno dokazao zašto su dorasli tom zadatku. Nagrađivani glumci zbog premijere ‘Gospode Glembajevih’, predstave nastale prema jednom od najslavnijih dramskih djela Miroslava Krleže, u matičnom Gradskom dramskom kazalištu Gavella dobar dio vremena podredili su poslu, a nama su otkrili kako su funkcionirali tijekom zahtjevnih proba te kako su toliku količinu obveza uskladili s obiteljskim životom.

Story: U jednom kazalištu već dvije godine igra istoimeni balet, drugo je nedavno također imalo premijeru Glembajevih... Zašto to štivo uvijek iznova intrigira redatelje i javnost?
Amar: Krleža je prije svega pisao komad o jednoj obitelji koja u to vrijeme zapravo nije postojala. Jednom je rekao da bi, da su takvo društvo i obitelji postojale u to vrijeme u Zagrebu, naše nasljeđe bilo puno bolje i da bi današnje društvo bilo puno bolje. To je bio njegov odgovor na Henrika Ibsena i komade koji su se tada igrali. Tekstovi koje je Krleža dotad napisao nisu bili igrani, a nakon Glembajevih nastao je boom jer je to remek-djelo. Napisao ga je, ako se ne varam, sa 32 godine. Sadrži toliko nijansi, spominje Immanuela Kanta, sve što je iznio u tom komadu je fascinantno, a redateljima je zanimljivo baš zato što je toliko duboko i može se čitati na razne načine. Svatko ima predodžbu o tome kako bi ‘Glembajeve’ trebalo igrati, jer ima toliko dubokih rukavaca da se na njima može raditi ne samo dva mjeseca nego i godinu dana.
Nataša: Krleža je fantastičan pisac prepoznatljive i raskošne rečenice, a motivi narušenih obite­ljskih odnosa oduvijek intrigiraju. Radnja se do­gađa u Zagrebu prije 100 godina, a čini se da je tema nemorala i kriminala bogate i moćne obite­lji čiji se zločini zataškavaju i danas aktualna. Gle­dala sam nekoliko ‘Glembajevih’ dosad i sva­ka je izvedba bila zanimljiva na svoj način, što znači da ih se uvijek uspješno iščitava, čak i kad ih se smjesti u različite stilove, postupke i razdob­lja.

Story: Nataša, uloga barunice Castelli-Glembay smatra se jednom od najintrigantnijih u hrvatskoj književnosti. Kako ste je vi doživjeli?
Zbog uloge sam prekinula rodiljski dopust nakon sedam mjeseci i sama zavedena tom famom, a i vjerojatno zato što je nijedna glumica ne bi odbila. Mnoge o njoj sanjaju, na svoje sam oči vidjela i kako se mnoge bore za nju, ali moram biti iskrena - za mene ona nikad nije bila jedna od onih krunskih uloga o kojima sam sanjala. Tijekom priprema sve više me fascinirala, jer je, unatoč tom stereotipu o ženi sponzoruši i bludnici, jako kompleksna. U njoj ima svega onoga što preziremo i čemu se divimo. Postoji čak i svojevrstan feministički motiv u njezinu licu, ta žena koja svjesno koristi seksualnost kao alat i dominira u muškom svijetu, premda se to na prvu ne bi reklo. U ovom sam trenutku sigurna da bih je voljela još koji put odigrati u karijeri, u nekom drukčijem čitanju, jer je, kao i cijela drama, otvorena za beskonačno mnogo zanimljivih rješenja, suigre, mizanscena, načina i mislim da bih tu još imala što reći.

Story: Amare, Mustafa Nadarević izjavio je kako se svojedobno ulogom Leonea prilično namučio jer se može igrati na tisuće načina. Kako ste ga vi doživjeli?
Svaki glumac donosi nešto svoje, tako je i moj Leone samo moj, u mom senzibilitetu. Mustafa Nadarević imao je drugu dimenziju - film. Gle­dao sam ga nekoliko puta i on je na trenutke fascinantan, to se može osobito zamijetiti iz njegovih krupnih kadrova, što u kazalištu, nažalost, ne postoji. Od kazališta ostaju samo sjećanja. Tata mi je govorio o predstavi ‘Glembajevih’ u režiji Petra Večeka u kojoj je Rade Šerbedžija kao Le­one donio nešto novo. Veček je pokušao u tom razdoblju, 1984., izravno komunicirati s ondašnjim vremenom. Do danas se mnogo toga promijenilo i dogodilo, tako da je vrijeme u kojem živimo izrodilo neke nove ‘Glembajeve’.

Story: Koliko se taj Krležin tekst, napisan prije jednog stoljeća, može primijeniti na današnju situaciju u društvu? Poznajete li i sami neku obitelj poput Glembayevih?
Amar: Sigurno se možemo sjetiti nekih obite­lji koje su se ovdje u posljednje vrijeme ekonomski raspale. Ne moram reći naglas, čitatelji će znati o kojoj je obitelji i tvrtki riječ. To je ono što se događa i u ‘Glembajevima’. Slavlja godišnjica i banketi s jedne strane, a s druge se raspadaju bankarski poslovi i tvrtka je, kao što Krleža kaže, u pasivi. U trećem činu dolazi do toga da je cijela obitelj u bankrotu. Nešto slično događalo se i kod nas. Čak i to da se ljudi doslovno pregaze, kao što je barunica pregazila sklerotičnu staricu na cesti. I kod nas su neki iz bogatijih obitelji ili neki moćnici pregazili nekoga pa se to vuklo po sudovima.
Nataša: Svi ih poznajemo iz tabloida i crne kronike. Oni su zvijezde današnjeg društva. Pred našim su se očima bogatili i propadali, praćeni sudskim parnicama, ovrhama, razvodima i ubojstvima. Na neki način, kao što to predstavljaju i Glem­ba­jevi, i ovi danas predstavljaju svojevrstan pad jednog poretka i stvaranje novog. Nadajmo se boljeg.

Story: Današnjim društvom itekako dominira ono čime se Krleža u drami i razračunao - lažni sjaj, bogatstvo i opsjene što ih donose novac i društveni uspon. Kojim se vrijednostima vi vodite u životu?
Amar: Ovo što ću reći može zvučati kao klišej, ali zbilja se pokušavam držati obiteljskih i tradicijskih vrijednosti. Pokušavam svoj posao raditi najbolje što mogu, mislim da je moja odgovornost baš u tome da komuniciram izravno s ljudima i imam mogućnost govoriti o društvu u kojem živimo.
Nataša: Vjerujem u poštenje, iskrenost, odanost, napredak, istinoljubivost i radišnost.

Story: Živimo u razdoblju kad gotovo svatko putem društvenih mreža može iskusiti pet minuta slave, uspjeh se mjeri po broju lajkova i followera, zvijezde su anonimni klinci koji su preko noći počeli zarađivati zavidne svote... Osjećate li se bolje ili lošije kad znate da iza vas stoje godine rada i učenja, da ste se za sve morali izboriti?
Amar: Mislim da se svakako osjećam bolje. Dobro znam o čemu govorite, o influencerima, Instagramu, no mislim da je sve to prolazno. To može biti laka zarada, ali mislim da za te ljude to nije dugoročni ključ uspjeha.
Nataša: Za mene ne postoji drugi put nego onaj oblikovan školovanjem, specijalizacijom i radom. Ne mjerim se s onima čiji je put drukčiji. Danas svatko ima svojih pet minuta slave, ali slava i novac nikad nisu bili moj cilj. Od­gojena sam da učim i odlučim se za posao koji me usrećuje i koji pridonosi društvu u nekom humanističkom smislu. I apsolutno sam u tom, a i u svakom drugom smislu, ostvarena.

Story: Koliko se i sami koristite prednostima moderne tehnologije? Nataša, vama odgovara i uloga influencerice. Je li to danas na neki način i nužno u vašoj profesiji?
Amar: Postoje neke kolegice influencerice, evo i Nataša ima puno pratitelja, ali mislim da ona Instagram vodi na drukčiji način, reklamira naše kazalište i nas pa imamo neke prednosti od toga. I ja putem profila pokušavam dovesti ljude u kazalište. Srećom, ono i dalje živi i sve izvedbe ove predstave gotovo su rasprodane. Sigurno da su društvene mreže na neki način nužne, naročito za reklamu serija i sapunica u kojima me u posljednje vrijeme nema jer se bavim drugim poslovima. Na Instagramu se trudim provoditi minimalno vremena, iako se čovjek nekad zanese, zadrži, pogledaš jedno pa drugo... No meni služe kao veza s rodbinom iz Sarajeva, za prijatelje koje imam po cijelom svijetu. U Maleziji sam živio 1990-ih pa ondje imam mnogo prijatelja i često odlazim u Kuala Lumpur.
Nataša: Danas su društvene mreže najbrže sredstvo komunikacije i na tom sam popisu stanovništva i ja. Dok me Facebook umorio i predozirao aktivizmom iz udobnih kreveta, Instagram s druge strane ne trpi preduboku formu i sadržaj da bi bio utjecajan onako kako bih, upravo kao glumica, možda željela. Vesele me brze informacije, savjeti, kao i poneki kreativan sadržaj, pa ga tako i tretiram.

Story: Putem Instagrama smo i otkrili da ste se još u srpnju počeli pripremati za ove uloge. Nataša, to je samo pet mjeseci nakon što ste rodili sina Tonija, te Amare, ubrzo nakon što je supruzi Almi završio rodiljski dopust. Kako ste uskladili obiteljski i profesionalni život?
Amar: Moram spomenuti roditelje koji su na moju sreću vrlo agilni i obožavaju unuke. Da im ih damo, nikad ih ne bi vratili. Tu je i Almin tata. Nažalost, njezina mama je preminula pa nemamo drugu baku, ali da imamo i nju, bili bismo na konju. Iako Alma kaže kako misli da u tom slučaju djecu više nikad ne bismo vidjeli. Došao je i njezin brat iz Dubaija, gdje radi, da pripomogne jer je završna faza prije premijere bila stresna. Nije me bilo kod kuće, stvarno se sve podređivalo meni.
Nataša: Amar je počeo s pripremama prije jer je uloga Leonea nevjerojatno zahtjevna, ja tek od rujna. Rad na predstavi nije mi bio zahtjevan, godilo mi je izbivati iz kuće tih nekoliko sati koliko traju probe, odmaknuti fokus s kućanstva i djeteta, podružiti se s odraslim ljudima svoje profesije, raditi i stvarati. Svi pokušavaju uskladiti obiteljski i profesionalni život. I moje bake i djedovi su to isto radili, tako da ne razumijem zašto se danas tako često postavlja to pitanje. Obiteljski život je moja baza, a raditi se mora, a ako se poklopi da te uistinu i veseli to što radiš, onda imaš bogat i sretan život.

Story: Je li u tome ključna uloga partnera?
Amar: Apsolutno. Mislim da sam u Almi našao i prijateljicu i partnericu, nekog s kim volim provoditi vrijeme, našao sam baš onakvu ženu kakvu sam i želio. Zaista sam presretan. Mislim da razumijevanja mora biti. Alma zna proces rada na predstavi, pogotovo kada je riječ o tako velikim ulogama, a veća od ove ne može biti, samo Hamlet i Leone. Zna da sam petnaest dana prije premijere odsutan, tako da smo jako uigrani.
Nataša: Važno je imati partnera koji ima iste prioritete i koji drži do istih vrijednosti. U mom slučaju, nisam mogla poželjeti boljeg.

Story: Kako se snalazite u roditeljskoj ulozi? Nataša, vama je ovo prvi put da ste iskusili čari majčinstva, je li onako kako ste i zamišljali da će biti?
Amar: Jako volim provoditi vrijeme s djecom, imamo rituale kojih se pokušavam držati. Kada ne radim, a imam klizno radno vrijeme, stalno sam s djecom. Naravno, polako me kopka to što dolaze godine kad treba raditi na odgoju. Treba raditi na ulozi roditelja, jer je ona stvarno najvažnija u životu.
Nataša: Nije nimalo kako sam zamišljala. Osjećaj je neopisiv. Istodobno ti srce želi iskočiti iz grudi od ljubavi i mozak rasprsnuti od iracionalne brige. One koja ti ne da spavati. Učiš mnogo o sebi, testiraš živce i treniraš dobrotu, a sebe poništiš do nepostojanja, dok istodobno živiš 100 na sat. Vrtuljak emocija.

Story: Postoji li neka smiješna situacija koju pamtite?
Amar: Ima ih puno. Mislim da su sad najsmješnije situacije vezane uz to što Aman glumi velikog brata, a Amal ga u svemu oponaša, u njemu vidi boga. Dođe pa ga uhvati za ruku. Pa situacije kad se zajedno igraju, a on joj objašnjava što točno rade, a ona, s godinu i pol tek uči govoriti i u konverzaciji s njim koristi manje-više istih pet riječi. Njemu je to nerazumljivo, zašto ona s njim ne želi razgovarati? Sve s klincima je smiješno.
Nataša: Svaki je dan nova radost i neopisiva sreća. Trenutačno su to prvi slogovi nekih riječi sa značenjem i gornja dva zubića simpatično razdvojena. Prasnem u smijeh svaki put kad se grleno nasmije nekoj igrački ili igri.

Story: Amare, kako biste opisali Natašu kao majku? A vi, Nataša, Amara kao oca, tražite li ponekad savjet od njega?
Amar: Vidim da se promijenila. Nije imala sve te neke stvari koje su sazrele u meni kad sam postao roditelj, ali sada smo al pari. Možemo razgovarati i o djeci i o svemu. Rastr­gana je i angažirana oko Tonija, vidim da pokušava što više vremena provoditi s njim. Njezini roditelji su u Splitu, a roditelji njezina supruga Nenada u Istri pa moraju angažirati dadilje. Mi taj problem nemamo, nikad se nismo suočili s tim pa ne mogu ni zamisliti kako je to kad nekome moraš prepustiti dijete. Zato sam imao mnogo razumijevanja prema njoj, bilo joj je gadno na probama, morala se baviti s dadiljom, kad je angažirati, kad će moći, kad ne... No mislim da joj kao majci ide jako dobro, jednako kao i glumici.
Nataša: Amar ima krasnu obitelj, suprugu i dvoje predivne dječice. Jako se promijenio nabolje i mislim da mu godi obiteljski život. I vrlo je nježan kad govori o njima. Ne tražimo savjete jedno od drugoga, ali u našim razgovorima djeca su često glavna tema.

Story: Godinama radite zajedno. Je li taj odnos s vremenom prerastao u prijateljstvo? Koje osobine cijenite jedno kod drugoga?
Amar: Nas dvoje, ali i Dijana Vidušin koja je s nama u predstavi, praktički smo kao obitelj. Volimo se tako zvati jer smo klasa s Akademije, znamo se 20 godina. A što cijenim? Tu njezinu rastrganost, neposrednost, to je kod nje jako zanimljivo. I duhovita je.
Nataša: Amar i ja poznajemo se od prvog dana upisa na Akademiju dramske umjetnosti. Zajedno smo studirali, u istom smo kazalištu danas, to je dakle više od pola života poznanstva i suradnje. Rekla bih da smo više brat i sestra nego prijatelji. Kod Amara cijenim što je dobar, uvijek pristojan i duhovit. Kao i to što i danas pamti simpatične događaje iz prošlosti i uvijek ih izvuče iz rukava vješto imitirajući kako sam nešto rekla ili napravila.

Story: Niz holivudskih, ali i domaćih primjera pokazao nam je da se na setu lako može dogoditi ljubav. Vi ste oboje u braku s osobama iz potpuno druge profesije. Nikada se niste zaljubili u kolegu/icu s kojom/im glumite?
Amar: Mislim da sam tu neku kemiju i osjećaje na sceni obavio u ranijoj fazi života, tijekom studentskih dana kad su se rađale simpatije između glumačkih partnera. Toga više nema kada imam čvrstu bazu i nekog koga jako cijenim. Znam da neki kolege imaju problema kod kuće kada se ljube na sceni, ja ne da nisam imao problema, nego Alma to čak i više od mene smatra mojim poslom. I to najviše cijenim kod nje.

Story: Koliko u ovim godinama gledate idilično na ljude i odnose?
Amar: Pokušavam biti idealist, vjerujem u dobro u ljudima, imam širok krug prijatelja. Moja je supruga potpuna suprotnost. Ona je realist i mislim da je to vaga koju imamo u odnosu. Ona ima uzak krug prijatelja i kod nje je odnos ili potpun ili ga uopće nema. Često se ispostavi da ona procijeni ljude bolje od mene.
Nataša: Imam jednu manu, a to je da volim ljude i rado im vjerujem. S godinama sam naučila da one najbliže ipak volim više i ne bih njih prokockala zbog ostalih.

Story: Oboje se bližite četrdesetima, kako biste opisali svoje tridesete? Koji su bili najljepši trenuci?
Amar: U tridesetima se svašta dogodilo. Predstava ‘Djeca sa CNN-a’, pa istoimeni film koji smo snimili i koji je sad u postprodukciji, oženio sam se, dobio sina pa kćer. Iako sam predstavu ‘Kako misliš mene nema?!’ napravio prije 30-ih, ona i dalje živi. Snimio sam neke lijepe serije, filmove, neke stvari koje će tek izaći. Upoznao sam neke zanimljive ljude. Sa sestrom sam radio predstavu ‘Pluća’ koja je visokonagrađivana i na kojoj sam ponovno surađivao s prijateljicom Jadrankom Đokić. Dogodio se ‘Kiklop’, u kojem sam utjelovio jednu od glavnih uloga, uspješna predstava s jakim ansamblom. Evo sada i Krleža. Ove smo godine išli u inozemstvo s djecom, prvi su put putovali avionom pa je i to bila neka avantura života. Bio sam i na nekoliko predivnih putovanja...
Nataša: Najljepši trenuci mojih tridesetih svakako bi bili moji poslovni izazovi, sloboda stvaranja i zrelost koju sam osjetila u ulogama i događajima. No ipak na prvome mjestu bio bi trenutak kad sam upoznala svog muža, sreća kad smo doznali da ćemo postati roditelji i kad je naš mališa došao na svijet. Ništa se s tim ne može usporediti. Pamtit ću kraj tridesetih po ­ljepoti tog obiteljskog ­života.

Story: Gdje ćete dočekati 2020.? Što ćete poželjeti u privatnom i profesionalnom smislu?
Amar: Najteže pitanje je gdje ću je dočekati. Posljednje dvije godine bili smo kod kuće. Imali smo planove, ali eto... I meni i supruzi Nova godina postala je najnormalniji dan, ništa ne pripremamo. Čak bismo bili sretni da je negdje dočekamo. A ono što bih poželio je zdravlje djeci, najbližima i sebi.
Nataša: Svakako ćemo je dočekati s našim sinom i poljubiti ga u ponoć dok bude spavao. Željela bih samo da svi moji budu sretni, zdravi i na okupu kao i dosad.