Prvim romanom ‘Sve što vam nikad nisam rekla’ američka spisateljica Celeste Ng već je postigla velik uspjeh - prema odabiru Amazona proglašen je knjigom godine 2014., a ove godine objavio ga je i Mozaik knjiga, na radost hrvatskih knjigoljubaca. U središtu radnje je obitelj Lee, glava obitelji James, dijete kineskih imigranata, njegova supruga, Amerikanka Marilyn, i njihovo troje djece. Tek kad njihovu obitelj zadesi velika tragedija, Leejevi se počinju pitati jesu li mogli drukčije. Ovaj roman s porukom uskoro će dobiti i filmsku adaptaciju. Drugi roman Celeste Ng ‘Mali požari posvuda’ (također objavljen u nas u izdanju Mozaik knjige) postaje pak mini serija od osam nastavaka koja na proljeće 2020. stiže na streaming servis Hulu, a njezine su izvršne producentice, ali i glavne glumice, Reese Witherspoon i Kerry Washington. Ng svojim knjigama ruši rekorde prodaje - sa svoja dva romana već je dostigla pet milijuna prodanih primjeraka! Smatra li te brojke dokazom uspjeha, otkriva u intervjuu za Story.
Story: Pozornost javnosti privukli ste već prvom knjigom ‘Sve što vam nikad nisam rekla’. Dok ste je pisali, jeste li bili svjesni da ćete njome podići prašinu? Jeste li bili svjesni njezina mogućeg utjecaja na sve koje pogađaju slični problemi kao vaše junake?
Dok sam pisala taj roman, nisam bila sigurna hoće li ga netko uopće objaviti, a kamoli pročitati. Nisam ni sanjala da će pronaći put do toliko čitatelja. Jednostavno sam pokušala pisati o onome što je meni važno, o likovima koji mi se čine zanimljivima i o kojima bih i sama rado čitala u nekoj knjizi. Sretna sam što su čitatelji dobro prihvatili knjigu i moje likove.
Story: Prve dvije rečenice u romanu “Lydia je mrtva. Samo oni to još ne znaju” prilično su šokantne. Jeste li ih namjerno tako napisali, da odmah privučete pozornost čitatelja?
U početnim verzijama to je glasilo drukčije. Pisalo je “Na početku oni ne znaju kamo je Lydia otišla”. Poslije sam shvatila da ta rečenica vodi čitatelje u pogrešnom smjeru, da se pitaju “Je li Lydia živa ili mrtva?” No pravo pitanje kojim bi se roman trebao baviti jest kako se ta obitelj dovela u takvu situaciju. Nakon što sam to shvatila, odlučila sam čitateljima odmah reći da je Lydia mrtva. Naravno, kad pročitate takvu rečenicu na samom početku, poželite doznati što se dogodilo.
Story: I sami ste kći imigranata. Jeste li se ponekad osjećali kao James i njegova djeca - kao da nikamo ne pripadate?
U Americi, kad ste kineskog podrijetla, često vas doživljavaju kao stranca, iako ste rođeni i odrasli u SAD-u, samo zato što ne izgledate američki. No mislim da to ide dublje od rase. Mnogi ljudi osjećaju u nekoj fazi svog života da nisu potpuno srasli s kulturom u kojoj žive, ili pak da ih ljudi koji ih okružuju ne razumiju u potpunosti. Možda zato što su imigranti ili zato što se na neki način razlikuju od ostalih (zbog nekog tjelesnog nedostatka, izgleda, seksualne orijentacije...) i to je vrlo blizak osjećaj onome da se ne uklapate. Mislim da bismo svi ponekad trebali to iskusiti. Taj osjećaj neprilagođenosti je važan jer nas podsjeća na to da bismo trebali biti empatični prema drugima i pokušati pronaći način da ih uključimo u okolinu, društvo.
Story: Na kraju knjige naslućujemo da postoji rješenje za problem obitelji Lee. Svi kao da su pronašli svoj mir, ili su na dobrom putu da im se to dogodi. Zašto se uvijek do takvih rješenja dolazi na teži način?
Nije lako promijeniti sebe, odnosno dinamiku neke obitelji. Kad se promjene počnu događati, to se obično zbiva zbog nekog važnog događaja. Ponekad to završi pozitivno - primjerice, kad se ljudi vjenčaju, ili dobiju dijete, prestanu pušiti ili se pomire s udaljenim članovima obitelji. No vrlo često nastaju i traume koje prate smrti, bolesti, nesreće... Ljudi uglavnom ne vole promjene i treba se dogoditi nešto jako važno da nas prodrma i izbaci iz ustaljenog načina života.
Story: Kako društvo može pomoći da se spriječi taj osjećaj društvene izoliranosti?
Najvažnije je promijeniti pristup. Naime, različitost obično doživljavamo kao nešto negativno, nešto drukčije što nam ne pripada, pogrešno ili čak opasno. A što kad bismo na različitost gledali kao na nešto pozitivno što nas obogaćuje i osnažuje te čini zanimljivijima, nešto što donosi dodatnu vrijednost našem društvu. Osobe iz različitih sredina - s obzirom na svoje vjerske, etničke i druge razlike - stvari gledaju iz različite perspektive i baš zato naš svijet mogu obogatiti različitim rješenjima istih problema, različitim vizijama budućnosti...
Story: James se pokušava prilagoditi većini, Lydia se zbog svoje različitosti povlači u sebe. Je li rješenje možda negdje u sredini? Trebaju li ljudi više razgovarati o svojim problemima?
Razgovor o problemima ne može ih uvijek riješiti, no može pomoći da se osjećate manje usamljeno, a ponekad je to sve što vam je potrebno. Iako James i Lydia kreću različitim putevima, oboje zapravo pokušavaju isto: misle da se moraju u potpunosti promijeniti kako bi bili prihvaćeni. Nevjerojatno je bolno kad morate skrivati svoju istinsku osobnost, i u tome se krije uzrok problema. Da su razgovarali s nekim o svojim osjećajima i potrebama, to bi im vjerojatno pomoglo.
Story: Marilyn želi najbolje za svoju kćer (Lydiju), no čini se da njezina kći ne želi jednake stvari i zato se osjeća frustrirano. Vi ste odabrali potpuno drukčiju karijeru od većine članova vaše obitelji. Jesu li vam roditelji u tome bili potpora ili su vas pokušali nagovoriti da promijenite odluku?
Moji bi roditelji bili presretni da sam se poput njih odlučila baviti znanošću, zato što su dobro poznavali to područje. Kad sam odlučila postati spisateljica, to im je bilo kao da sam napravila potpuni zaokret, jer nisu puno znali o tom poslu i brinuli su se. Bili su svjesni da mi ne bi znali pomoći ako bih u karijeri naišla na probleme, i to je bio njihov najveći strah, kao uostalom i svih roditelja. Jako sam im zahvalna što su, unatoč tom strahu, shvatili koliko mi je pisanje važno i pustili me da iskoračim iz poznatog te istražim neko novo područje.
Story: U vašem romanu obitelj Lee upoznajemo potkraj 70-ih godina prošlog stoljeća. Što mislite, gdje su oni sada? Hoćemo li ikada doznati što im se dogodilo, možda u nekoj od vaših novih knjiga?
Ne planiram napisati nastavak romana ‘Sve što vam nikad nisam rekla’. No nikad ne reci nikad! Vjerujem da su oni dobro. Želim vjerovati da im je tragedija koja ih je zadesila pomogla da ponovno razmisle tko su i što im je zaista važno te da su uspjeli u miru nastaviti živjeti.
Story: Pitam vas to jer u današnje vrijeme, više od četiri desetljeća nakon radnje vašeg romana, ništa bolje ne tretiramo imigrante - ni u SAD-u ni u Europi. Tko je za to kriv?
Donekle smo napredovali, ali slažem se, ksenofobija i rasizam i dalje su među najvećim problemima današnjice. Bilo bi olako reći da je to dio ljudske prirode i da taj problem nikad zbog toga neće iščeznuti, no čini mi se to dosta fatalistički i cinički. Želim vjerovati da je strah konačan, ograničen i da možemo naučiti vjerovati drukčijima od sebe i suosjećati s njima, umjesto da se usredotočimo na naše razlike.
Story: Vaš drugi roman ‘Mali požari posvuda’ adaptiran je u mini seriju. Kako se osjećate zbog toga?
Jako sam uzbuđena! Dali su mi da pročitam scenarij i posjetim set. Mislim da Reese Witherspoon, Kerry Washington i producentica Liz Tigelaar, kao i ostatak tima, rade sjajan posao. Naravno da su neke stvari iz knjige izmijenili, no smatram da je to također dio čari koji prati svaku adaptaciju knjige: ona mora biti malo drukčija od romana i donijeti nov zaokret istoj radnji, ali istodobno ostati vjerna originalu. Sigurna sam da će se serija svidjeti ljubiteljima knjige i nadam se da će privući nove čitatelje mom romanu.
Story: Doživljavate li adaptaciju vašeg romana kao svojevrstan dokaz da ste uspjeli?
Televizijska adaptacija vrlo je uzbudljiva, no brojne su knjige jako uspješne iako nikad ne budu ekranizirane. Ponekad je priču preteško prenijeti na ekran, ponekad se za neki projekt ne uspije pronaći odgovarajući glavni glumac ili redatelj, ponekad je samo pogrešan tajming. Filmska adaptacija i pisana riječ potpuno su različite stvari, s različitim zahtjevima i zakonitostima, i ne mislim da jedno može išta reći o uspjehu drugoga.
Story: Postoji li uopće dokaz uspjeha? Što je za vas uspjeh?
Nema dokaza da ste uspjeli kao pisac. Pitajte bilo kojeg slavnog pisca, poput Stephena Kinga ili Margaret Atwood, i oni će vam vjerojatno priznati da se i dalje osjećaju nesigurnima. Pokazatelj uspjeha donekle može biti i znači li vaša knjiga išta vašim čitateljima. Primjerice, kad čitatelji dođu na potpisivanje moje knjige i kažu mi da ih je ona potaknula da počnu drukčije razmišljati o obitelji, svom životu ili samima sebi, ili da su se prepoznali u mojim likovima - tada osjećam kao da sam uspjela.
