'Najviše me strah da ne izvalim glupost'

- Kada sam čuo da će i Pero biti stručni komentator, odmah sam pristao. Ipak je lakše biti uz nekoga koga poznaješ i s kim si dijelio teren. No ako izvališ neku glupost, sam si si kriv, tako da, s druge strane, i nije neko olakšanje - govori Splićanin koji ljubav prema sportu njeguje još od najranijeg djetinjstva.
- Sa četiri godine počeo sam igrati tenis. Eto, baš sam prije nekoliko dana u Splitu sreo Marija Ančića kojeg poznajem odmalena. Prije trinaeste godine počeo sam igrati rukomet. Tada se otvorio rukometni klub u kvartu Brda u Splitu, a brat blizanac Andrija i ja brzo smo postali njegovi članovi, no on se naposljetku ipak odlučio za nogomet koji i danas profesionalno igra - govori i s radošću se prisjeća djetinjstva i brata koji je vratar u Turskoj, gdje ga navijači obožavaju.
- Odrasli smo na ulici, nasuprot kuće bio je teniski teren na kojem smo provodili sate. Tada nije bilo tehnologije kao u današnje vrijeme i sve slobodno vrijeme provodili smo na ulici i treninzima. Bilo je to lijepo razdoblje jer igrališta nikada nisu bila prazna.

Kada mu je bilo 18 godina, iz rodnog Splita zbog rukometa se preselio u Zagreb. Iako prvi odlazak od kuće većini bude najteži, Drago priznaje da mu je teže bilo kada je poslije u karijeri otišao u Njemačku.
- U Zagreb sam došao nakon srednje škole i naravno da je bio šok. I znate kako je to, prvi put odlaziš od roditelja, imaš slobodu pa misliš da možeš raditi što god ti padne na pamet - smije se ovaj beskompromisni borac, kako su ga ljubitelji rukometa od milja nazvali, koji je 2003. na Trgu bana Jelačića čekao reprezentaciju koja se vratila sa Svjetskog prvenstva iz Portugala sa zlatom, a samo godinu dana nakon toga ušao je u reprezentaciju i bio najmlađi član generacije koja je na Olimpijskim igrama u Ateni osvojila zlato.
- Sve mi se to tada činilo kao san, još su me i stavili u sobu s Ivanom Balićem. Lijepa su to sjećanja. Neki sam dan trčao na Marjanu i čuo pjesmu ‘Malo nas je, al nas ima’ pa su mi se vratila sjećanja. Naježio sam se jer nam je to bila himna na pripremama - priča Drago koji nam je priznao da je veliki emotivac pa je i poraze teže prihvaćao.
- Teško bih spavao, budio bih se nekoliko puta i razmišljao što je moglo bolje, drukčije. No sve je to dio sporta - kaže uspješni sportaš koji je prošlo ljeto otišao u sportsku mirovinu i vratio se u rodni grad, gdje se sada educira za trenera.
- Nakon 11 godina života u Njemačkoj, vratio sam se u svoju domovinu. Bilo mi je lijepo, ali nikada ne bih ostao živjeti ondje. Što zbog klime, što zbog obitelj jer želim da kći Laura, koja će uskoro proslaviti deveti rođendan, i četverogodišnji sin Petar idu ovdje u školu. Oni koji nisu živjeli vani ne shvaćaju kako je to. Ponekad nemaš ničiju pomoć, ne možeš s prijateljima i obitelji otići na kavu kad poželiš - govori Drago kojemu je najveća podrška tijekom cijele karijere bila supruga Blaženka, koja mu je i olakšala život u inozemstvu.