Kada je 2007. potpisao ugovor s jednim od najboljih svjetskih klubova, londonskim Arsenalom, Eduardo da Silva, Brazilac s hrvatskom putovnicom, slovio je za jednog od najperspektivnijih domaćih igrača. Gotovo identičnu histeriju koja se danas stvara oko Luke Modrića tada je i sam osjetio, što i ne čudi jer je bio najbolji strijelac Hrvatske nogometne lige. Poziv britanskog prvoligaša koji mu je, kako su nagađali mediji na Otoku, ponudio iznos između sedam i pol i deset milijuna eura, bio je ostvarenje dječačkog sna. Sna koji se prije točno dvanaest godina, 23. veljače 2008., zbog ozljede pretvorio u najveću noćnu moru i izbacio ga s tračnica.
Kao sramežljivo dijete iz Vila Kennedyja, predgrađa Rio de Janeira, Eduardo je u nogometu vidio izlaz iz života u siromaštvu i kriminalu te priliku da majci Joelmi i mlađem bratu Bruni osigura dobar život. No nedostajalo mu je talenta za brazilske klubove zvučnijeg imena. Kada ga je 1999. uočio skaut iz zagrebačkog Dinama, ponudio je i njemu i tadašnjem suigraču Leandru da dođu u Zagreb. Budući da drugih ponuda nisu imali, dečki su, unatoč tome što nisu znali jezik i ljude, odlučili doći u njima daleku i nepoznatu zemlju. Bilo je teško naviknuti se na zimu i snijeg te činjenicu da se samo telefonski možete javiti svojima doma, s obzirom na to da nije bilo Skypea ili Wi-Fija. No tada 16-godišnji Eduardo bio je odlučan u namjeri da ostane i uspije. U početku je bilo teško, u Dinamu su zaključili da nije spreman za prvu postavu, 2002. otišao je na posudbu u Inter Zaprešić, a onda je samo dan prije 18. rođendana potpisao prvi profesionalni ugovor s najvećim zagrebačkim klubom. Već je prve godine proglašen najboljim igračem, a odličnom igrom privukao je interes velikana kao što su Juventus, PSV i Ajax. No ponuda života stigla je 1. srpnja 2007. iz velikog Arsenala. Unatoč ljubavi prema Zagrebu, gradu koji mu je i profesionalno i privatno mnogo pružio, tada punopravni član hrvatske nogometne reprezentacije s veseljem je pakirao kofere i planirao preseljenje u London s obitelji, Zagrepčankom Andreom s kojom se vjenčao 2005. i kćerkicom Lorenom.
- Pun sam oprečnih emocija. S jedne sam strane tužan što napuštam sredinu u kojoj sam proveo osam prekrasnih godina - Zagreb, Dinamo i navijače, a s druge se veselim odlasku u renomirani klub kako bih mogao napredovati - izjavio je tada.
No prilagodba na život u Londonu nije bila laka, kao ni postizanje uspjeha u klubu, ali s vremenom je stekao poštovanje navijača i menadžera kluba Arsènea Wengera.
S jedne sam strane tužan što napuštam sredinu u kojoj sam proveo osam prekrasnih godina
- Odmah sam znao da ima nešto posebno. Njegov je život puno govorio jer je bio mladi Brazilac koji se prilagodio životu u potpuno drukčijoj zemlji. Zbog toga sam vjerovao da će se brzo prilagoditi i u Arsenalu - izjavio je Wenger.
No početni optimizam i zanos prekinula je tragedija. Samo dva dana prije njegova 25. rođendana, Martin Taylor, branič Birminghama, nagazio je na utakmici Eduarda i slomio mu gležanj. Taj je brutalni start uvršten u deset najgorih u povijesti engleskog nogometa, a Dudu se od ozljede oporavljao punih godinu dana.
Ponovno je odjenuo dres Arsenala, ali nije ponovio uspjeh pa je 2010. otišao u ukrajinski Šahtar. Karijeru je 2014. nastavio u brazilskim klubovima Flamengo i Atletico Paranaense, a 2018. igrao je za varšavsku Legiju. Za razliku od prethodnih godina kada se veličao svaki njegov uspjeh, s vremenom se sve manje pisalo o Eduardu, a ni on nije bio raspoložen za intervjue.
- Nisam se javljao nikome iz medija. Trebao mi je mir, nisam bio raspoložen za duge telefonske intervjue. Nikad, uostalom, nisam volio s novinarima razgovarati telefonom. Uvijek mi je bilo draže sjesti za stol i popričati oči u oči - priznao je nedavno za Sportske novosti Eduardo, koji je 25. veljače proslavio 37. rođendan.
Posljednju klupsku utakmicu odigrao je 19. kolovoza 2018., a na pitanje novinara Sportskih novosti hoće li mu to biti i zadnja u karijeri, rekao je: “Vidjet ćemo. Iako sam davno odigrao tu utakmicu, još nisam definitivno odlučio spremiti kopačke. Imam i sada ponuda manjih klubova koji igraju u Ligi Carioca, a to je prvi dio prvenstva Brazila koji traje do svibnja. Zvali su me iz Boaviste iz Rija, pa iz trećeligaša Volta Redondo, a odlučit ću kad se vratim u Rio. U svakom slučaju, bliži se kraj karijere. Gotovo je s ozbiljnim nogometom, a uskoro ću odlučiti je li stigao i definitivni kraj igranja. U godinama sam kad mogu sutra reći zbogom igranju, mogao sam to učiniti i prije godinu dana, ili jučer...”
Eduardo je posljednjih godinu dana uglavnom proveo u rodnom Riju, gdje liječi tetivu i napokon kvalitetno provodi vrijeme s obitelji, suprugom i djecom, 14-godišnjom Lorenom i devetogodišnjim Matheusom.
- Uživao sam s obitelji kojoj sam posvetio vrijeme. Nakon što sam zaliječio ozljedu, trenirao sam tri puta tjedno i dva dana u tjednu igrao nogomet s dečkima u kvartu. To su mi bile jedine, nazovimo ih tako, nogometne obveze. Ostatak sam dana provodio s obitelji. Nije bilo okupljanja po hotelima, odlaska u osamu prije utakmica, putovanja... Kad si u profesionalnom režimu, imaš vrlo malo slobodnog vremena, možda sat-dva dnevno. To mi je bilo premalo, uvijek mi je nedostajalo vremena za obitelj. Bilo je ponuda, zvali su me brazilski prvoligaši Avai i CSA, stigle su i neke drugoligaške ponude te pozivi iz Malezije, Tajlanda i Indije, ali to sam odmah bacio u koš. Nisam želio napustiti Rio jer djeca idu u školu i nisam im želio opet remetiti način života. Često smo se selili, sve je godinama bilo turbulentno i odlučili smo ostati u Riju, gdje sam kupio kuću. Dok sam igrao, malo sam vremena proveo s njima. Sada sam bio slobodan i u nekim sam se trenucima osjećao kao vozač Ubera - vozi djecu u školu, iz škole pa na trening, ples, na sve izvanškolske aktivnosti kojima se bave - otkrio je potkraj prošle godine u razgovoru za spomenuti sportski list.
Nakon što sam zaliječio ozljedu, trenirao sam tri puta tjedno i dva dana u tjednu igrao nogomet s dečkima u kvartu
Unatoč tome što mu je, kako kaže, igračka karijera na zalasku, Eduardo ima planove za ostanak u nogometnom svijetu. Još dok je igrao u Šahtaru, završio je prvi dio trenerske akademije i položio ispite za A licenciju, ali trenerskim se poslom zasad ne planira baviti.
- Želio bih ostati u nogometu, počeo sam se baviti posredništvom, u kontaktu sam s najvećim brazilskim menadžerskim agencijama. Preporučujem klubovima mlade darovite igrače pa sam tako nedavno i Varaždinu ponudio dvojicu Brazilaca. Vidjet ću što će biti dalje, razmišljam i o upisu na UEFA MIP akademiju specijaliziranu za nogometni menadžment i namijenjenu isključivo nogometašima koji su igrali na vrhunskoj razini. Na sedam mjesta u svijetu može se studirati na toj akademiji pa je to svakako jedna od opcija nakon prekida karijere, a trenutačno mi je zanimljivije od nastavka trenerske akademije. Tako bih imao više vremena za djecu i obitelj, a to mi je sad najvažnije. Obitelj mi je životni prioritet - istaknuo je.
%MCEPASTEBIN%
