Novinarka RTL televizije, Ivana Ivanda Rožić jedna je od onih koji spadaju u skupinu ljudi koji i dalje svakodnevno odlaze na posao. Njezin radni dan započinje u 9:30 i kako ona kaže, nema kraja. Priznaje da joj je cijela situacija koja je nastala zbog pandemija koronavirusa i dalje čudna, ali daje sve od sebe kako bi ostala pozitivna i optimistična. Za Story.hr je ispričala koji su joj najveći izazovi na poslu, što se sve promijenilo, ali i koliko je cijela situacija utjecala na njezin privatni život. 

Strpljen spašen napisali ste na Instagramu kao komentar za ovu situaciju. Recite nam, koliko se Vaša svakodnevica promijenila?

Potpuno, ali potpuno se sve promijenilo. Dezinficijens, zaštitne maske i rukavice postali su najvažnija oprema. I ne samo to. Svi hodamo jedni od drugih na dva metra razmaka. Čak ni mikrofoni nisu kao što su nekad bili. Sad ih nosimo na dugačkom štapu, da se ne bi previše približili sugovornicima. Da mi je to netko rekao prije godinu dana, da ćemo svi hodati s maskama…..ma, o čemu pričam? Vjerojatno mi to nitko ne bi ni rekao prije godinu dana. Jer ovo je nadrealno. Ovo je film. I ovo je nešto što se događa nekom drugom. Ne nama.

Ali, dobro… sad kad gledam sve oko sebe, nekako mi se čini da se na te 'novitete' već privikavamo. Iako, i dalje mi je čudno (ne mogu si pomoći) da mi se neki sugovornici sami snime putem mobilnih aplikacija 'Whatsapp' ili 'Viber' i da mi je postalo normalno da im kažem 'Molim vas, možete li samo okrenuti mobitel vodoravno kad snimate, to ćemo emitirati večeras u RTL Danas'. 

Kako izgleda Vaš radni dan, s obzirom na to da ste Vi jedna od onih koji i dalje idu na posao svaki dan?

S obzirom na to da smo podijeljeni u timove, naš posao je organiziran tako da tri dana radimo, pa smo naredna tri dana slobodni. Dakle, dva tima: crveni i crni. Moj je crni. Svaki tim ima svoje urednike, snimatelje, montažere, realizatore, dakle apsolutno se ne vidimo s drugim timom. Radni dan novinara nema početka. Mi smo stalno 'u tome'. Ali službeno, počinje u 9:30 jutarnjim kolegijem gdje s urednikom Bornom Keserovićem i glavnom urednicom Željkom Marijanović dogovaramo dnevne teme, raspravljamo o tome što bi moglo taj dan biti zanimljivo za naše gledatelje, što se piše po društvenim mrežama, što zanima javnost, što se najviše komentira… Nakon raspodjele zadataka, dogovaramo snimanje, odlazimo na teren, pišemo tekst, urednik ga pregleda, slijedi montaža pa ovisno o danu – ukoliko nas čeka javljanje uživo, odlazimo na još jedan teren s čim zaključujemo našu priču.

Protiv svih teških, stresnih i negativnih situacija u životu se borim smijehom i optimizmom

Koji su Vam najveći izazovi trenutno na poslu?

Sve je danas izazov. Jer ovo je jedna potpuno nova situacija za sve nas. I svi se mi suočavamo s nečim novim. Iz dana u dan.

S obzirom na to da ste okruženi svim informacijama, postoji li strah u Vama?

Nema straha. Ne razmišljam o tome. Na sreću, ja nikad nisam bila tip paničara, što je možda dobro. Protiv svih teških, stresnih i negativnih situacija u životu se borim smijehom i optimizmom. I u onom najcrnjem, najnegativnijem – pokušavam naći neku pozitivu. Jer nije sve tako crno. Bit će to na kraju sve dobro. I kao što kaže Mile Kekin iz Hladnog piva: 'Ovo će proći'. I ja doista vjerujem da će to biti sve tako. Opet ćemo se mi svi družiti, sjediti na klupicama u parku, normalno kupovati bez dva metra razmaka. A možda više neću morati ni imati te mikrofon na štapu. Treba se samo strpjeti, ovo će proći. Svi se nadamo – što prije.

Kakav je osjećaj sada kada znate da ste upravo Vi kao novinarka, ona čije riječi javnost iščekuje svakodnevno?

Odgovoran. Baš odgovoran. Ovo su vremena kad svi prate konferencije Nacionalnog stožera, kad se temeljito i s posebnom pozornošću prate i slušaju sva pitanja novinara. Kad svi misle da znaju sve, možda čak i bolje od epidemiologa. Samo ću reći – nije lako.

Mislite li da javnost sada više cijeni novinarski posao?

Iskreno, ne znam. Danas je svaka informacija dostupna, ima pregršt kanala koji su otvoreni prema ljudima, a tu su i društvene mreže.

Koliko je ova situacija utjecala na Vaš privatni život?

Moj privatni život ne pati zbog mog posla. Bar se ja nadam. Iako mi suprug stalno prigovara da sam previše na mobitelu. Grozno je to, ali nažalost – to je tako, to je jače od mene. To je ovisnost da moraš znati svaku vijest koja izađe. Nije lako biti novinar i imati malo dijete kod kuće koje zahtijeva punu pažnju, a istovremeno imati čistu kuću, sve ispeglano, skuhano, ali ja se doista pokušavam maksimalno posvetiti svemu – pogotovo 4-godišnjem sinu. I zato, koliko god da sam umorna, moj sin Gabrijel nikad nije otišao spavati, a da mu nisam ispričala priču za laku noć. Cijelo vrijeme se preispitujem i vjerojatno ću se preispitivati do kraja života jesam li mu dobra majka i jesam li mogla biti još bolja.