Sandra Perković: 'Razgovaram sa svojim malim stvorenjima'

Najbolja altletičarka koju je Hrvatska ikad imala, 28-godišnja Sandra Perković sportsku je karijeru morala staviti na 'pauzu' dok ne prođe pandemija. Vrijeme provodi izolirana u svom domu, a višak vremena dao joj je priliku da se posveti ljubavi prema biljkama i vrtlarenju koje su su na nju prenijele njezina mama i baka. Kako druženje s biljkama utječe na nju, koje sve malene prijatelje ima u svom vrtu na terasi i što 'priča' s njima, kako održava formu u ovim izvanrednim uvjetima i koliko joj teško pada odvojenost od obitelji i prijatelja, Sandra je otkrila samo za Story.hr.

Gdje ste i kako naučili brinuti se za biljke? Jeste li tražili nečiji savjet?

 Naučila sam od svoje mame, čija je kuća u Dubravi pravi mali cvjetni raj. A naravno naša glavna učiteljica bila je naša sada pokojna baka Ruža. Nije bilo te biljke koje kod nje nije uspjela, pa da smo posadili i neku biljku koja raste u tropskim krajevima ona bi našla način kako da ju uzgoji . Valjda ime koje je dobila kao mala, Ruža, ipak je bilo s nekim razlogom . Nekako je to s nje, prešlo na mamu, s mame na mene i ja se nadam da ću jednog dana imati priliku svoje znanje podijeliti dalje.

Što ste sve posadili, koja biljka vam je najdraža i na koju ste najponosniji?

 Imamo raznovrsnog cvijeća, lavande , hortenzije, ruže, tulipane, cvjetne grmove i slično, naravno imamo i voćaka. Od svih biljaka koje sam posadila najponosnija sam na drvo limuna, on je već sad postao mezimac. A i nedavno je u naš mali raj došla i ukrasna japanska jabuka. Već se dobro uklopila, a ja se veselim prvim cvjetovima pred ljeto.

Kako se osjećate dok vrtlarite? Mnogi govore kako ih rad u vrtu smiruje.

To je istina, nekako se isključite, uđete u neki novi svijet, u kojem je sve mirno , bez stresa, bez ikakve negative i jednostavno uživate. Biljke su odgovornost, treba ih obići, obrezati, zaliti i slično. Ta neka obaveza daje ti posebno na važnosti, to je vrijeme baš za vas i nju, čak neke moje biljke imaju i imena. Eto, otkrila sam vam tajnu da sam ja jedna od onih koja razgovara sa svojim 'malim stvorenjima'.

Kad završi izolacija, namjeravate li možda negdje nabaviti komad zemlje na koji ćete zasaditi vrt?

 Za to ipak treba malo više vremena i posla i redovna posvećenost . Mi imamo veliku parcelu, gdje je baka Ruža imala svoj vrt, tako da znam koliko to iziskuje truda i odricanja, ustajanje oko pet sati, zalijevanje povrća prije nego sunce izađe i postane prevruće okopavanje do 12, onda odmor, onda opet iza 18 sati i tako svaki dan da bi plod bio uspješan. Za sada ovo malo vrta kojeg imam čisto mi je dovoljno i čini me sretnom.

Koliko uspijevate trenirati i održavati kondiciju na svom balkonu? Jeste li počeli možda izlaziti i trenirati npr. na Jarunu ili slično?

To je dobro pitanje, užasno teško. Improviziramo, održavamo i radimo. Nadam se da će ovo što prije završiti i da ćemo se svi vratiti svojoj rutini. Odem prošetati, ali dalje od Jaruna, Sljemena i ostalih popularnih lokacija jer želim biti primjer da ima i drugih mjesta gdje čovjek može boraviti u prirodi. Još nas ovo lijepo vrijeme mami van, tako da sam ja jako sretna što imam svoj vrt gdje mogu provoditi vrijeme.

Jeste li uspjeli posjetiti svoju majku u Dubravi? Koliko vam nedostaju bliski ljudi?

 Otišla sam kod majke, imala sam joj neke stvari dostaviti pošto sam joj strogo zabranila da se kreće bilo gdje, hehe. I naravno da mi puno nedostaje, voljela bih da smo skupa svaki dan, ali bolje je i ovako nego nikako. Ne želim riskirati i donijeti joj nešto na kućni prag jer ipak sam ja ta koja ide u u dućane, izlaže se opasnosti, te si to nikad ne bih dopustila . Proći će ovo sve, kada nam stožer civilne zaštite kaže da možemo van prvo ću otići kod nje i napraviti zabavu!

Što nas sve, po vašem mišljenju, ova pandemija treba i može naučiti?Koliko ste se vi promijenili kroz ovih mjesec i nešto dana?

Pa mogu reći da se nisam puno promijenila, ova pandemija (karanatena) je dosta slična mom sportskom životu, gdje odlaskom na pripreme, u karanteni ili ti sportskoj izolaciji se pripremamo za nadolazeće natjecanje. Ali, mogu biti sada iskrena i čak reći da mi godi biti kući, malo za promjenu, uživati u svome krevetu, kuhati ručak , čistiti i peglati . A što nas može naučiti, da smo svi od krvi i mesa i da nema veze kakav si ni što si, da uvijek ima nešto veće i jače od nas . Te da zajedništvom možemo promijeniti dosta toga u životu . Da smo često ponekad sebe stavljali na zadnje mjesto, da smo trčali za poslom za uspjehom za rezultatom, i da je ovo možda nama dobro svima došlo da stanemo na loptu da razmislimo o prioritetima.

Da uvidimo što je zaista važno te ne dopustimo da nam život prođe u žurbi, uvijek trčeći i radeći. Nego da ono što imamo znamo cijeniti i uživati u tome. Kada ovo sve završi, odmah ću požuriti u Dubravu kod mame, izgrliti ju i izljubiti, i onda sve svoje prijatelje i njihove prinove koji mi puno nedostaju. Njihov smijeh, njihovo društvo, njihova energija, ali ne preko telefona nego sve to uživo jer čovjek je socijalno biće, što znači da živi u zajednici i ima interaktivni odnos s njom, da se ljubi, da se grli, da se pipa, da se štipa, da se gura i povlači, da uživa u dodiru i osjetu drugoga. Eto vidite ipak sam možda na kraju i promijenila prioritete. Neka nas male stvari čine sretnima!