'Točno sam znao kada prestaje vikati i kada će uslijediti batine'

Novinar ga je jednom prilikom u uvodnom dijelu intervjua nazvao “najpoznatijim ćelavcem na svijetu” i koliko god smiješno zvuči - nije pogriješio. Patrick Stewart ćelav je od svoje 19. godine, i to zato što je, kako ističe, alopecija nasljedna u njegovoj obitelji. Tada nije ni slutio da će mu upravo njegova glava osigurati svjetsku slavu. Izgled je bio jedan od odlučujućih razloga zašto je potkraj 80-ih godina prošlog stoljeća dobio ulogu u TV hitu ‘Zvjezdane staze: Nova generacija’. No ne želimo umanjiti njegov glumački talent. Još je 70-ih briljantno odigrao ulogu Lenjina u seriji ‘Fall of Eagles’, a uloga Macbetha iz 2007. - koju je najprije igrao u londonskom kazalištu, a zatim i u New Yorku - donijela mu je nagradu Evening Standard Theatre Award za najboljega glumca te nominaciju za Tony. Ipak, na njegovu veliku žalost, karijera ovoga glumca koji u srpnju slavi 80. rođendan ostat će najviše zapamćena po nastupima u uspješnim znanstvenofantastičnim filmskim i televizijskim uracima.

 - Moj je otac bio karizmatičan, čovjek od discipline i organizacije. Bio je jedan od posljednjih koje su evakuirali iz Dunkirka. Dobio je orden oficira jer ni jedan major nije preživio rat. Spustio se padobranom na Kretu i u Italiju dok su meci letjeli na sve strane, borio se u Monte Cassinu, a njegov mi je suborac jednom prilikom rekao: “Kada tvoj otac zamaršira, i ptice na granama počnu pjevati.” No njegov civilni život bio je druga priča. Bio je ljut, nezadovoljan i frustriran čovjek koji nije mogao kontrolirati svoje emocije, ali ni šake. Kao dijete često sam svjedočio očevu nasilju nad majkom. Užas i jad koje je prouzročio bili su toliki da bih ga, da sam mogao, sâm ubio. Da je stvarno pokušao ubiti majku, ja bih ubio njega. Zamislite samo kakav je to život kada iz tjedna u tjedan, godinu za godinom, i to od sedme godine života, živite u vrtlogu emocionalne neizvjesnosti, opasnosti te poniženja. Instinkt mi je tada, kao djetetu, govorio da zaštitim majku, ali čovjek koji joj je nanosio ozljede bio je moj otac kojega sam poštovao, divio mu se i bojao ga se. Od ponedjeljka ujutro do petka poslijepodne radio je, bio marljiv i trijezan, često zabavan i šarmantan te je uvijek imao puno priča o ratu i avanturama koje su me oduševljavale. Ali petkom uvečer, nakon što bi se zatvorili pubovi, sa strepnjom smo čekali njegov povratak. Ležao bih u krevetu budan. Nisam mogao zaspati sve dok on ne bi usnuo. Dok je on bio budan, nitko nije bio siguran. Slušao bih ga kako pjeva na ulici dok se vraća kući. Određene pjesme, kao što su ‘I ‘ll Take You Home Again, Kathleen’ ili ‘I‘ll Walk Beside You’, značile su da je sve u redu, uklanjale su strah. Ali ako je pjevao vojne pjesme, to nije bio dobar znak. Najgora je bila tišina. Kada bih kroz prozor čuo samo korake, to je značilo da trebam biti spreman na najgore. Naša je kuća bila mala, a kada u tako skučenom prostoru odrastate uz obiteljsko nasilje, naučite kako precizno ‘izmjeriti’ uzavrelost situacije. Točno sam znao kada prestaje vikati i kada će uslijediti batine. Isto sam tako točno znao kada da svoje malo tijelo ubacim između njegove šake i njezina lica. To je vještina koju ni jedno dijete ne bi trebalo savladati. Bizarno, ali nikada se nisam bojao za svoj život niti me je ikada napao. Imao je neki čudni moralni kompas koji mu nije dopuštao udariti dijete. No situacija je svejedno bila nepodnošljiva. Svjedočio sam strašnim stvarima, znao sam da su grozne, ali nisam se imao komu obratiti za pomoć. Što je još gore, bilo je onih koji su opravdavali nasilje.

 Čuo sam djelatnike hitne pomoći ili policajce kako govore: “Sigurno ga je izazvala” ili “Gospođo Stewart, za tučnjavu je potrebno dvoje”. Nisu imali pojma. Istina je da moja majka nije činila ništa čime bi zaslužila nasilje koje je trpjela. Nije izazivala mog oca, čak i da jest, nasilje je neprihvatljiv način rješavanja konflikta. Nasilje je izbor koji netko svjesno čini i sam je odgovoran za to. Nitko nam nije pomogao. Nitko od odraslih nije se umiješao. Trebao mi je netko tko će uskočiti i reći mi da će sve biti u redu te da nisam ja kriv za to. Želio sam da nestane moja ljutnja, jer dok je god ona bila prisutna, osjećao sam se odgovornim za ono što se događalo. Osjećaji krivnje i usamljenosti koje nasilje izaziva ostaju dugo. Nitko nije došao, a svi su znali. Sve su kuće u susjedstvu bile zbijene jedna uz drugu. Svaki sam ponedjeljak u školu išao pognute glave moleći se da ne sretnem susjede ili nekoga od učenika iz škole koji su čuli svađu koja se odvijala za vikend. Bilo me je sram. Povremeno bi jedna osoba uskočila u pomoć. Bila je to gospođa Dixon, susjeda, jedina žena koja se mogla suprotstaviti mom ocu. Uletjela bi kroz vrata i stala pred njega, udarala se u prsa i stavila šaku ispred njegova lica. “Navali, Alf Stewart! Udari me!”, vikala bi. Nikad je nije udario, smirio bi se i otišao u krevet. Žao mi je što joj danas ne mogu stisnuti ruku i zahvaliti joj. Takvo je iskustvo destruktivno. Poslije sam se tijekom života dugo borio pokušavajući prevladati loše lekcije koje sam učio gledajući očevo ponašanje, taj primjer muške neodgovornosti u koji sam se mogao ugledati. No najteža je bila usamljenost - ispričao je godinama poslije.
Unatoč tome, majka nikada nije pomišljala na to da ostavi oca.
- Voljela ga je. Braća i ja bismo joj govorili neka ode, ali nije - prisjeća se Stewart, koji je utočište od mučne svakodnevice pronašao u kazalištu - sa 12 godina glumio je u svojoj prvoj školskoj predstavi.
- Pozornica mi se činila sigurnim mjestom. Kada igrate u predstavi, sve je nekako predvidivo. Zbog kaosa u svom životu, uživao sam u toj sigurnosti i prilici da budem netko drugi - kaže.
Glumi ga je dodatno poučavala profesionalna glumica, i to nedjeljom u svom domu. Da bi došao na satove kod nje, morao je putovati s čak tri autobusa - što mu nije bilo nimalo teško. Ona ga je upoznala s djelima Williama Shakespearea te mu zapravo odredila budućnost.

 - Od tada sam u životu želio samo jedno: biti šekspirijanski glumac - ističe Stewart koji je sa 15 godina napustio školu i roditeljski dom.
Tada se i popravio njegov odnos s ocem.
- Nažalost, tek sam nedavno shvatio da se nasilje nastavilo dugo, dugo nakon što sam otišao od kuće. Jedino što ja nisam bio svjestan toga - kaže i dodaje kako ipak postoji nešto na čemu može zahvaliti ocu - na tome što je od malih nogu odan jednoj političkoj stranci u Engleskoj, laburistima.
- Sa šest godina stajao sam ispred policijske postaje u Dewsburyju i pratio kampanju lokalnog laburista Williama Palinga. Bio je to moj prvi čin civilnog neposluha. Policajac mi je rekao da se pridružim povorci ili će me tužiti ocu. I od tada sam istinski socijalist te dugogodišnji laburist - kaže Stewart kojemu nije bilo lako nakon što je napustio rodnu kuću.
Morao se zaposliti, a prvo što je našao bio je posao novinara u lokalnim novinama The Mirfield Reporter. No ljubav prema glumi nikada nije prestala. Stoga je svaki slobodni trenutak provodio u lokalnom kazalištu. Kada je urednik shvatio da mu novinar sve više zabušava i sve manje vremena provodi u redakciji, dao mu je ultimatum: ili posao ili kazalište.
- Tog sam poslijepodneva napustio redakciju. Uzeo sam pisaći stroj i izišao iz zgrade - prisjetio se.
Budući da nije znao što bi, prijavio se za stipendiju glumačke škole Bristol Old Vic Theatre School koju je naposljetku i dobio.
- Zapravo nisam proživio normalne tinejdžerske godine. Čini se da sam bio ‘odrasliji’ od većine ljudi oko mene - ističe.
Već je u svojim dvadesetima, točnije 1966. godine, postao član prestižne glumačke trupe Royal Shakespeare Company, što mu je bilo ostvarenje sna. Ondje je upoznao i koreografkinju Sheilu Falconer s kojom se vjenčao iste godine te dobio dvoje djece - danas 53-godišnjeg sina Daniela, također glumca, i 48-godišnju Sophie Alexandru. Iako je bio dobar otac, priznaje da mu je u tom razdoblju karijera bila najvažnija.

 - Zapravo sam često bio odsutan. Neprestano sam radio. Trudio sam se koliko sam mogao, ali moram priznati da sam propustio puno čitanja priča za laku noć. Mislim da sam mogao biti bolji otac dok su djeca bila mala. Bio sam opsjednut poslom i sve mi je ostalo bilo na drugome mjestu. Nastojim to ispraviti sa svojim unucima. A moja su mi djeca, čini se, oprostila - govori.
Na njegov odnos s obitelji nije utjecala samo ambicija nego i neugodan osjećaj kojega se nije mogao riješiti čak ni na sceni, koja mu je inače pružala slobodu. Naime, početkom 90-ih godina prošlog stoljeća Patrick se borio sa strahom da će postati poput svojega oca. Bojao se da je i on sklon nasilju, stoga se dugo nije mogao opustiti na pozornici i potpuno prepustiti liku koji igra. Kada su mu 1981. godine ponudili da igra Shakespeareova Leontesa, brutalnog nasilnika, najprije je odbio.
- Godinama je moj posao patio jer nisam bio spreman prihvatiti bijes u sebi. Jednostavno nisam mogao. Kada je god uloga uključivala emocije bijesa, ljutnje ili ubojite nagone, bilo me je strah što će proizići iz svega toga, kakav ću biti ako se prepustim tome. Tog sam se straha oslobodio tek kada me je redatelj Ronald Eyre zamolio da igram psihotičnog Leontesa u predstavi ‘Zimska priča’. Mirno mi je rekao da će predstava uspjeti samo ako se potpuno prepustim ludilu tog lika. “Ako to napraviš, bit ću uz tebe. Bit ću ti na raspolaganju 24 sata na dan”, rekao mi je Ronald. Od tada se više nikada nisam bojao svojih emocija na pozornici - ispričao je Stewart, koji je ubrzo počeo dobivati sve više uloga u filmskim i televizijskim projektima.
Tako smo ga 70-ih gledali u televizijskim dramama ‘Dečko, Dama, Kralj, Špijun’ i ‘Ja, Klaudije’. No ništa nije ostvarilo takav uspjeh kao serija ‘Zvjezdane staze: Nova generacija’, koja se počela snimati 1987., a u njoj je igrao kapetana svemirskog broda Jean-Luca Picarda. Ta mu je uloga znatno promijenila život, a gotovo ju je odbio. Nije mu se sviđala ideja o preseljenju u Ameriku, odnosno u Los Angeles, ali agent mu je objasnio kako je velika vjerojatnost da serija neće zaživjeti, da će je ukinuti nakon jedne sezone i da će se ubrzo moći vratiti u Englesku. No dogodilo se baš suprotno; saga o problemima s kojima se suočavaju pripadnici raznih rasa u svemiru postala je hit i emitirala se punih sedam sezona. Iznjedrila je i četiri spin off filma, a Stewartu je osigurala financijsku bezbrižnost.

 - Nikada prije nisam imao novi automobil, uvijek sam kupovao one rabljene. No tijekom snimanja serije kupio sam ga. Uzbuđen, došao sam njime na set. Ostatak ekipe pitao me što sam to kupio, a ja sam oduševljeno odgovorio: “Hondu!” Zakolutali su očima - kaže.
Iako se u početku nećkao, brzo je prigrlio kalifornijski način života te uživao u trčanju plažom, prakticirao meditaciju, počeo umjerenije piti i jesti… Ondje je otkrio da je zapravo seksepilan muškarac. Naime, to je titula kojom su ga 1992. počastili čitatelji TV Guidea.
- To mi je bilo nezamislivo, i dalje jest - kaže Stewart koji se 1990. razveo od prve supruge jer njihov brak nije izdržao udaljenost i život na dva kontinenta.
Na setu ‘Zvjezdanih staza’ upoznao je producenticu Wendy Neuss, koju je 1997. zaprosio, a vjenčali su se 2000. godine. No ni s njom nije imao više sreće. Razveli su se tri godine poslije, također zbog udaljenosti, odnosno njegove želje da se vrati u Englesku. Naime, nakon 17 godina provedenih u Los Angelesu, odlučio se vratiti kući i na kazališne daske.
- Nedostajala mi je domovina. Mislio sam da ću živjeti i umrijeti u Los Angelesu, a onda sam razvio fobiju da će me udariti automobil na Beverly Hillsu te da ću ostati ležati na Rodeo Driveu. Nisam zapravo očekivao da će to tako izgledati. Oduvijek sam maštao da ću završiti u lijepoj kućici negdje u ruralnom dijelu središnje Engleske, u Cotswoldsu. Svaku večer prije spavanja u Los Angelesu u glavi sam kreirao svoj virtualni dom - gdje ću živjeti, kako će izgledati ta kuća, u kojem će se dijelu Cotswoldsa nalaziti, u kojem će stilu biti sagrađena… I zamišljao sam kako ću se odatle svaki dan voziti u Stratford, gdje ću navečer igrati u odličnim predstavama - ispričao je nedavno.
Tako je i bilo. U Englesku se vratio 2003., a Hollywood je posjećivao samo kada je trebao odraditi neki projekt ili snimiti film, primjerice franšizu ‘X-Men’ u kojoj je igrao profesora Charlesa Xaviera. Na setu se sprijateljio s kolegom Ianom McKellenom, koji je također bio član trupe Royal Shakespeare Company, ali do tada nikad nisu radili zajedno. Zbog tog su prijateljstva mnogi mediji počeli spekulirati o njegovoj seksualnoj orijentaciji.

 - Film je tehnički bio vrlo kompleksan, tako da ste kao glumac više vremena provodili u prikolici nego što ste zapravo radili. Nas smo dvojica često satima razgovarali i otkrili da imamo puno toga zajedničkog - kaže Stewart koji je, kao i McKellen, dobio priznanje kraljice Elizabete II., odnosno titulu viteza, 2010. godine.
Poslije su zajedno glumili i u predstavi ‘U očekivanju Godota’, s kojom su išli na turneju. Čak 22 tjedna dijelili su garderobu.
- Puno smo vremena proveli smijući se, ali uvijek smo spavali u odvojenim krevetima - otkrio je poslije McKellen demantirajući glasine.
Patrick je zapravo cijelo to vrijeme bio u vezi s kolegicom Lisom Dillon, s kojom je počeo vezu četiri mjeseca prije nego što je okončao brak s Wendy. Upoznao ju je u Londonu dok je radio na predstavi ‘The Master Builder’, a prekinuli su sedam godina poslije. Danas je ponovno u sretnom braku, a treću suprugu upoznao je 2008. u New Yorku, gdje je gostovao s predstavom. Amerikanka Sunny Ozell nije mogla vjerovati kada je vidjela tko je ušao kroz vrata pizzerije u Brooklynu u kojoj je tada radila. On se bližio 70. godini, a ona je proslavila 30. rođendan i pokušavala je uspjeti u New Yorku kao jazz pjevačica. Unatoč razlici u godinama, kemija među njima nije se mogla prikriti.
- Odmah sam osjetio snažnu privlačnost. Kada nas je došla počastiti desertom na račun kuće, jer je menadžer restorana inzistirao, počeli smo razgovarati. Ljubazno mi je rekla da bi voljela pogledati predstavu ‘Macbeth’ pa sam joj dao svoj broj. Primijetio sam da razgovaram s iznimno dragom, inteligentnom, zanimljivom, prekrasnom ženom. Rijetkost je naći sve te osobine u jednoj osobi - otkrio je.
Prvi spoj ovog para bio je poprilično neobičan. Naime, ona je doista otišla pogledati predstavu, ali nije znala da je radnja dosta intenzivna; u jednom trenutku Patricku, odnosno Macbethu, čak počne kapati krv s ozlijeđene glave. To joj je bilo previše pa je odlučila izići iz kazališta.
- Upravo sam se spremala zakoračiti kroz izlaz kada je stigao direktor kazališta i zaustavio me - otkrila je Ozell.
Nakon predstave izišli su na večeru i do danas ostali zajedno.

 - U početku je sve išlo polako, ležerno. Uglavnom smo ponedjeljkom navečer bili zajedno jer tada nismo radili - kaže Patrick koji je supruzi dosta pomagao u njezinoj glazbenoj karijeri te ju je upoznavao s raznim uspješnim glazbenicima.
- Inače se ne bih usudio otići u backstage i reći: “Ja sam Patrick Stewart, došao sam vidjeti Paula Simona”. Ali budući da sam bio u društvu glazbenice, osjetio sam da to mogu. Većina mojih prijašnjih veza bila je određena time koliko je žena dobra glumica. Sram me je priznati, ali to je istina. Nikada ne bih mogao biti intiman s nekom čijoj se glumi ne divim - kaže i dodaje da je na njega takav učinak imalo i njezino pjevanje.
- Talent je jako privlačan. Nije toliko važno kako netko izgleda. Kada čujete prekrasnu glazbu, ne možete ne osjetiti neodoljivu privlačnost - priznaje.
Na pitanje imaju li probleme zbog velike razlike u godinama Ozell odgovara: “Ne, on je čak u boljoj kondiciji od mene”. Ipak, njezin je otac pet godina mlađi od Patricka.
- On u početku nije bio oduševljen, ali danas smo prijatelji. Nazove me i kaže: “Hej, sine, otac je!” Najnezgodnije je bilo upoznavanje s mojom djecom. Polako sam pristupao tome. Nisam im ništa želio nametati, ali dobro su reagirali - kaže Patrick koji, čini se, neće imati više djece.
- Volim djecu, ali ne vidim se u ulozi majke. Jedna od njegovih unuka počela me je zvati bakom i to mi je smiješno - kaže Ozell koja je i idućih pet godina nakon što je započela vezu s Patrickom radila kao konobarica.

- Namučila sam se za sve u životu, pa tako i za to i zato mi je bilo teško napustiti taj posao. Otišla bih na dodjelu nagrada Olivier u London i zatim se prvim letom vratila u New York kako bih već idući dan mogla biti na poslu. Vodila sam bizaran dvostruki život - kaže.
To se promijenilo nakon vjenčanja održanog 2013., sedam godina poslije prvog susreta, na ceremoniji na jezeru Tahoe. Danas uglavnom žive na relaciji London - Oxfordshire, ali ona je zadržala i stari stan u Brooklynu. Sve rade zajedno, pa su tako podjednako posvećeni i njegovoj i njezinoj karijeri. Kada je Ozell 2015. objavila debitantski album ‘Take It With Me’, Patrick ju je pratio na turneji.
- Nosim kavu i instrumente - našalio se.
Osim supruzi i glumi, Patrick se po stare dane posvetio i zalaganju za ženska prava. Lice je kampanje ‘Stop violence against women’ Amnesty Internationala protiv nasilja nad ženama, na što je iznimno ponosan.
- To činim zbog majke jer joj nisam mogao pomoći - priznaje.
Donekle je, tijekom vremena, promijenio mišljenje i o ocu. Kada je surađivao na dokumentarnoj BBC-jevoj seriji kojom se istražuje nečija obiteljska genealogija, u ovom slučaju njegova - ‘Znaš li tko si?’, intervjuirao je sadašnjeg narednika jedinice u kojoj je nekad služio njegov otac.
- Na te su trupe pucali, bili su okruženi njemačkim vojnim snagama i borili su se u groznim uvjetima. Bio je to pokolj - ispričao mu je narednik, koji mu je ujedno pokazao isječke iz novina u kojima je objavljena priča o dirljivom povratku kući narednika Alfreda Stewarta koji je u ratu obolio od PTSP-a.
- Nisam to znao. Mislim da ni majka nije znala. Zapravo mislim da nitko nije znao kako boluje od PTSP-a - iznenadio se Stewart koji se nakon toga o tom problemu malo više informirao kod psihijatara.
- Pokolj civila, činjenica da mu je život u opasnosti, mogućnost da će ga zarobiti i da će biti u logoru tko zna koliko… Nikada nije dobio liječničku pomoć. Rekli su mu da se sabere i bude muško - priča Stewart te priznaje kako mu je ta spoznaja pomogla da malo bolje razumije oca, ali i da pomogne drugima koji su u jednakoj situaciji.
Stoga je postao pokrovitelj udruge Combat Stress koja pomaže ratnim veteranima s mentalnim problemima. No to, i dalje napominje, ne znači da opravdava očevo ponašanje, odnosno nasilje.