Ljetne mjesece glazbenik Luka Nižetić doživio je kao mentalni odmor, ali to ne znači da je besposličario. Štoviše, ljeto je proveo u svojoj Fabrici, koja je i ove godine bila omiljeni bistro Komižana. Otkrio nam je koliko se zbog koronavirusa morao promijeniti način rada, zašto nikako ne pristaje na sintagmu ‘novo normalno’, ali i zbog kojeg je mališana ovo ljeto uistinu bilo divno i nezaboravno.
Story: Ljeto se bliži kraju, je li ono, kao i svake godine, bilo radno ili ste imali vremena i za odmor?
S obzirom na novonastalu situaciju, više je bilo mentalni odmor nego radno. Kako su mi svi koncerti odgođeni za iduću godinu, fokus je bio na restoranu Fabrika, čije smo poslovanje prilagodili novim mjerama. Dosta je bilo neizvjesno hoćemo li uopće otvarati vrata ove sezone, ali odluka je ipak pala i postavili smo strategiju koja se prema današnjim rezultatima pokazala dobrom. Otok Vis, pogotovo Komiža, ove su godine bili hit-destinacije pa se radilo punom parom, ali ostalo je dovoljno vremena i za izlete te druženja s prijateljima. Ovaj sam put stigao obići još neke atraktivne lokacije na otoku za što prije nisam imao vremena. Napokon sam stigao obići i ‘military tour’.
Story: Ova godina obilježena je koronavirusom, kako je globalna pandemija utjecala na vas?
Kao i na ostale. Lockdown je bio poprilično šokantan, ali brzo sam osmislio svoj dnevni ritual pa sam vrijeme koristio na šetnje, vježbanje, sviranje klavira, gledanje serija, online učenje talijanskog. Izbjegavao sam loše vijesti, a otkako sam na Visu, već dva mjeseca, nisam otvorio internet niti kliknuo na neku vijest pa nisam ni upoznat s time što se događa u svijetu. Sama izolacija bila je podnošljivija zbog proljeća, imali smo mogućnost izići vani, s lijepim vremenom nekako je lakše podnijeti takve ekstremne situacije, a i optimistično smo gledali na ljeto. Bilo je situacija kada se zapitaš gdje si, što se to događa oko tebe, dokad će sve trajati. Pojavljivao se i osjećaj nemoći, pogotovo vezan uz glazbu jer su svi moji koncertni nastupi bili odgođeni ili otkazani. Po prirodi sam optimist i mantra mi je misli pozitivno. Sve će ovo jednog dana biti iza nas i nadam se da će svatko od nas uspjeti iz svega ovoga naučiti ponešto o sebi i izvući najbolje za dalje.
Story: Je li situacija utjecala na rad Fabrike?
Utjecalo je tako što smo bistro otvorili mjesec dana kasnije od uobičajenog termina, koji je uvijek početkom svibnja. Smanjili smo broj stolova, a imali smo i manji broj zaposlenih. Najteže je bilo što ništa nismo mogli predvidjeti nego smo krenuli vodeći se filozofijom idemo raditi dan po dan pa dok bude imalo smisla. Uspjeli smo odraditi tri mjeseca, ali nakon ponovnog porasta broja zaraženih mislim da ćemo ovih dana završiti s radom za ovu sezonu.
Story: Kao ste se prilagodili epidemiološkim mjerama?
Zbog fizičke distance uklonili smo trećinu stolova, zaposlili smo manji broj ljudi te radili dvokratno za razliku prijašnjih sezona kada je Fabrika bila otvorena od 7 ujutro do ponoći. Maknuli smo neka jela iz ponude, ali smo stavili nova.
Story: Je li šalša i dalje ‘kraljica’ Fabrike? Koje ste novitete uveli?
Šalša je za mene kraljica svakog menija jer ona je pokazatelj je li riječ o ozbiljnom restoranu ili ne. Nakon osam godina rada definirali smo se kao prepoznatljivi street food restoran s bogatim izborom doručaka, a ove smo godine meni obogatili s još nekim novitetima. Osim burgera, među kojima je najtraženiji onaj s kozicama, gosti su bili oduševljeni našom tradicionalnom ponudom, tzv. materinom spizom kao što su tingulet, pašta fažol i šalša. Novitete smo unijeli i u slastice pa nam je ovog ljeta prvi izbor brojnih gostiju postao brownie sa sladoledom i kokicama.
Story: Može li kuhanje biti i svojevrsni bijeg, barem kratki, od svega negativnog što se događalo tijekom posljednjih mjeseci?
Svakako. Kuhanje se od početka pandemije pokazalo kao idealna terapeutska aktivnost. Mogli smo primijetiti po društvenim mrežama kulinarske avanture u kojima su se mnogi prvi put susretali s kuhačom. Uz kreativni dio kuhanja, imaš i osjećaj zadovoljstva što će tu hranu netko jesti, uživati u njoj, a nema ništa ljepše nego kad u dobrom društvu, uz čašu vina, tvoje jelo upotpuni osjećaj ugode.
Story: Koliko vam je ovo ljeto uljepšao dolazak sestre i nećaka?
Najsretniji sam brat i ujak kada su oni tu. Iskoristio sam svaki slobodan trenutak da se vidimo. Došli su i u Komižu tako da prvi put mogu gledati kako Jozo raste.
Story: Što nose mjeseci koji dolaze, hoćemo li čuti nove pjesme?
Koncerata do daljnjega nema, ali novih pjesama će biti. Upravo u studiju s Branimirom i Marijem Mihaljevićem završavam pjesmu ‘Ciao ragazzi’ koja ritmom i zvukom dosta podsjeća na talijansku tarantellu. U pripremi je snimanje videospota tako da se nadam da će do kraja rujna biti spremna za javnost. U planu je odlazak i na Zagrebački festival. Ne pauziram nego radim punom parom, barem studijski, a iduće godine nadam se i ponovnom druženju s publikom.
Story: Pripremate li album?
Vremena su takva da idemo singl po singl pa su dosad već objavljena tri singla s nadolazećeg albuma. U ovoj godini objavit ćemo još jedan, a početkom iduće godine, čemu se najviše veselim, i jednu predivnu polubaladu u koju jako vjerujem.
Story: Koliko su vam nedostajali koncerti tijekom posljednjih mjeseci? Planirate li koji uskoro?
Lud sam bez koncerata, duhovno osakaćen i prazan. Na žalost, sve je trenutačno teško planirati, ali očekujem da će se koncerti početi održavati iduće godine. Koncerti su i razlog zašto se bavim glazbom jer nema ništa bolje od izmjene energije s publikom, kada tvoje pjesme dožive zborsko pjevanje publike i kada vidiš da svojim koncertom ljude činiš sretnijima.
Story: Svi moramo prihvatiti ‘novo normalno’. Kako ono izgleda za vas?
Ne prihvaćam taj termin ‘novo normalno’ jer ne mogu prihvatiti činjenicu da više neću moći zagrliti svoje bližnje i prijatelje, da neću moći plesati i ‘gužvati’ se na koncertima te putovati bez nekih ograničenja. Ne mogu hodati ulicom i susretati samo oči, osmijeh je taj koji liječi.
