Ana Begić Tahiri: 'Nakon borbe s rakom dojke naša obitelj je snažnija'

Dugo nisam davala intervju jer nije bilo potrebe i već dugo nisam imala ovakav poslovni uspon, i to je u redu. Ono što ti treba doći, dođe ti s razlogom i činilo mi se da je ovo došlo u pravo vrijeme, pogotovo što ima ovakav dobar predznak. Nikada ne može odmoći stalno upozoravati i govoriti koliko je važno redovito se kontrolirati. Netko će mahnuti rukom i reći: “Ma dajte više prestanite o tome govoriti”, ali netko će možda pročitati ovaj intervju, otići liječniku i to će mu spasiti život. Barem jedan, svega je vrijedno - govori Ana Begić Tahiri koja krasi naslovnicu Story Pinka, koji je tradicionalno posvećen borbi protiv raka dojke. A koliko su važne prevencija i redovite kontrole dobro zna glumica čija se majka Marija dva puta borila s rakom dojke. Danas je jača nego ikada, a kakve su za cijelu obitelj bile te godine, otkriva nam članica zagrebačkog HNK koju gledamo u seriji Nove TV ‘Dar Mar’. Iako ove teme i sjećanja nisu laki, tijekom razgovora nije nedostajalo smijeha, veselja i pobjedničkog duha.

Story: Počeo je listopad, mjesec borbe protiv raka dojke, koliko se često pregledavate?

Napipala je kvržicu i počela ju je jako boljeti ruka. Bilo je to nakon jednog pada pa je zaključila da je od toga boli ruka. No svejedno je otišla na pregled i otkrili su joj karcinom dojke. Na petu godišnjicu ozdravljenja od prvog raka dojke otkrila je da ga ponovno ima na drugoj dojci. Nisu joj obje dojke odstranjene kada su trebale biti, ali svaka žena to radi kako joj liječnik preporuči ili kako sama odluči. Ja bih se odlučila na obostranu operaciju. Nakon što joj je dijagnosticiran drugi rak, odstranjene su joj obje dojke i ona je danas super. Operirala je i oba koljena i stvarno je nevjerojatna! Drži se, proradio je nevjerojatan borac u njoj i još je jača. Prvo liječenje od karcinoma bilo je iznimno teško pa je drugi put odbila kemoterapiju i rekla da to više neće prolaziti, ali iz svega je izišla još, još, još jača. Ja sam se u sebi negdje i pozdravila jer ako si već jednom imao rak, kako ćeš i drugi put, ali evo - ako se redovito kontroliraš, moguće je da se oba puta izboriš. Ako je to mogla žena u godinama, onda stvarno svatko može paziti i redovito se pregledavati jer to itekako spašava. Ne jednom, nego dva puta.

Story: Kako ste se vi kao obitelj nosili s tim?

Ne znam. Tijekom prvog bili smo puno mlađi i nekako je bilo lakše. Drukčije je s godinama pa mi je bilo puno teže kada sam bila starija. U vrijeme kada joj je dijagnosticiran drugi rak dojke, rodila sam svoju Lanu i mislim da ju je to na neki način vuklo, željela je što dulje biti ovdje s nama, sa svojom unukom. I tako je dočekala njezin prvi rođendan na koji je došla direktno iz bolnice. Nije to bilo lako gledati. Nešto je potisnuto, nečega se sjećaš, ali nekako smo kao obitelj zajedno preživjeli. Oba su brata mlađa od mene, ali jedan je puno mlađi i za njega smo se najviše bojali kada je prvi put bila bolesna jer je tada bio baš mali. Nismo znali kako će reagirati i bili smo osjetljivi zato što on gleda mamu koja se bori. I ona je bila jako osjetljiva na njega jer ga je rodila kada je imala više od 40 godina, i to u 90-ima kada to nije bilo toliko često. Bili smo zajedno pa si nekako time jači kao obitelj i zajednica. Na neki te način sve to dodatno zbliži i tu smo, dobro smo.

Story: Rekli ste da je majka drugi put odbila kemoterapiju. Kako ste vi reagirali na to?

Smatrala sam da ona jedina ima pravo odlučiti i da se nitko ne smije uplitati u tu odluku. Nitko! To mora biti samo njezina odluka jer to je njezin život, njezino tijelo i ona zna što znači kemoterapija jer ju je prošla. Ja o tome ne mogu govoriti jer ne znam i morali smo podržati njezinu odluku, slagali se s time ili ne.

Story: Jeste li vi bili na testiranju za gene BRCA 1 i BRCA 2?

Nisam jer mi to nije preporučio nijedan liječnik. Možda mi je prošlo kroz glavu, ali nisam se dulje zadržala na toj misli pa se zasad nisam testirala.

Story: Imate li kakav savjet, što poručiti ljudima koji se nađu u sličnoj situaciji kao vi?

Ne možeš nikome ništa reći jer čak i ako je riječ o istoj dijagnozi, svi je proživljavaju drukčije. Sve je vrlo individualno. No treba imati puno snage... ako je to moguće, jer znam da ponekad nije.

Story: Odakle vama snaga? Je li vam pomoglo rođenje Lane?

Mislim da jest. Moraš biti jak jer imaš malo dijete pa se manje brineš o sebi i samo želiš da je Lana dobro, da je mami dobro, da brat bude dobro… Dogodi se neka druga energija i sve se drukčije zavrti. Koliko god izgledalo kaotično i sumanuto, nekako se sve događalo u najboljem trenutku i bilo je kako treba.

Story: Jeste li vi i vaša obitelj tijekom mamine bolesti potražili psihološku pomoć?

Nismo. Jako smo povezani kao obitelj i bili smo jedni uz druge.

Story: Jesu li vam neke predstave kao svojevrsna terapija, možda neki likovi koji vrište ili luduju na sceni?

Da, to mi je terapija, primjerice, ‘Gola u kavezu’ kazališta Moruzgva, ‘Ljubaf’ Teatra Kerekes, to su takve predstave. I ‘Ljudi od voska’ u HNK u kojem je to jedno završno odrješenje. Koliko kod bila umorna, od takvih predstava dobijem još više snage pa nakon njih ‘strgana’ dođem kući i ne mogu zaspati do dva sata, a ustajem u pet. Adrenalin te udara, dobro si i izravnat si. To je kao soba za razbijanje, kao truba u autu, kao dobra psovka, kao sve ono što ‘liječi’ tog malog monstruma koji izlazi. I onda nećeš doći kući živčan i vikati na dijete ili se posvađati na ulici s nekim jer ti je oduzeo prednost. Budeš cool i miran jer nahraniš tog monstrumića.

Story: Biste li htjeli više takvih uloga?

Ne, ne. Baš imam dobru mjeru i igram različite uloge. Prošlih tjedana bilo je dana kad sam se prebacivala u tri uloge. Ujutro sam na jednom setu, poslijepodne na drugom, a navečer na predstavi u HNK, ali izdržiš sve i misliš: “Samo da pogodim tekst!”

Story: Lana danas ima devet godina, kada ćete s njom početi razgovarati o ovoj temi i koliko je prevencija važna?

Djeca danas sazrijevaju i razvijaju se mnogo brže, sve se pomaknulo. Ne sjećam se baš sebe u tim godinama, ali s mojom generacijom nije se razgovaralo onako kako se danas može razgovarati s djecom. Danas su okruženi svim informacijama i ono što im ne kažeš, oni će tebe pitati pa će to vrlo brzo biti nezaobilazna tema.

Story: Kako se općenito brinete o zdravlju. Spomenuli ste da ste posljednjih dana bili na dva seta, tu su i predstave, kako uspijevate da vas taj poslovni žrvanj ne samelje?

Iskreno, kada stanem, onda padnem, dok sam u pogonu, dobro sam. To, naravno, nije dobro i ne može tako biti stalno. Zna se dogoditi da se spoje dva tjedna kada ne znam gdje sam i što sam, kada mi šumi u glavi, izbezumljena sam, ali onda se dogodi umor koji se na sceni pojavi kada je potpuno prirodno i sve to otpustiš. Tada drukčije glumiš, nekako lijepo jer je i taj umor dobar. Mi sve to čuvamo i nosimo sa sobom jer ti treba za ovu scenu, za onu scenu, za ovaj ili onaj set. Ako imam pauzu od sat vremena, ne smijem odspavati, mogu 15 minuta zaklopiti oči, ali ne dulje, inače sam gotova. Nakon lockdowna rekla sam da mi nikada više ništa neće biti teško, ali sada mislim: “Da mi je barem vikend slobodan.” No nimalo se ne žalim i da mi je netko rekao da ću toliko raditi nakon tog lockdowna, mislila bih da je lud. Spasilo me. Neki moji kolege još nisu stupili na scenu, dok sam ja počela glumiti u HNK i odmah nam se publika vratila. Da, manje je gledatelja i drukčije se igra, ali lijepo je jer je nekako intimno. Oni plješću nama, mi plješćemo njima i zahvalni smo na svakom čovjeku. Igrali bismo za jednoga samo da se osjeti ta ljubav. Istodobno su se dogodile dvije serije i divno je jer sam okružena kolegama. Stvarno mi je lijepo pa zato lako prijeđem i preko umora. Drago mi je da mi suprug kaže kada dođem kući: “Vidi se da si zadovoljna jer u svom tom umoru nisi još nijednom počela kukati ili biti živčana.” To je znak da su se dogodili lijepi poslovi.

Story: Jedna od serija je ‘Dar Mar’ Nove TV koja se počela prikazivati ovoga tjedna?

To je dramska serija s elementima humora i prvi put surađujem s Novom TV. Ni­sam očekivala da ću proći na audiciji i nisam bila u podjeli za ulogu koju igram, ali kad sam pročitala scenarij, htjela sam baš nju. Moja Janja Dobrila malo je munjena žena, malo tupasta, ali puna ambicija i ne preže ni pred čim da ostvari što želi. Nevjerojatno je sigurna u sebe, a ne bi baš trebala biti te je zaluđena vizijom da će ostvariti sve samo da njoj bude dobro. Super su karakterizacije likova, odlična je cijela ekipa i fenomenalno radimo. Neke kolege poznajem jako dugo, s nekima prvi put surađujem i baš je užitak igrati tu ludu žensku. Nasmiješ joj se, oporaviš se uz nju i nemojte je previše oštro suditi. Nadam se da će gledatelji uživati jer mi uživamo dok snimamo.

Story: Tu je i ‘Dnevnik velikog Perice’?

Takav projekt dogodi se jednom u sto godina i nadam se da će ih biti više. Serija ima šest epizoda od 55 minuta i to je nastavak filma ‘Tko pjeva zlo ne misli’, a radnja se događa 30 godina poslije. Biti u kadru s Mirjanom Bohanec, koliko je to divno! Odlična mi je uloga. Glumim voditeljicu birtije Kod Žnidaršića koja je ondje glavna žena. Jako je zabavna, poletna, prpošna i pozitivna. Prošli sam se tjedan oprostila s tom ulogom i dosta sam tužna. Navijam za tu seriju jer se na taj način ne snima često, pogotovo ne ta tematika i te godine. Lijepo je biti u Zagrebu 1964. godine i zahvalna sam cijeloj produkciji, kolegama, Vinku Brešanu i mom partneru Nikoli Koji s kojim sam se sada prvi put srela. Nedostaje mi tih tak lepih zagrebačkih rečenica. Biserka Ipša bila je s nama da nam približi govor kako ne bismo nešto pogrešno rekli. Svi smo na to pazili i bili vrlo disciplinirani.

Story: Uz serije, tu je i HNK koji je nedavno imao drugu premijeru ‘Kafke na žalu’. Kako je vratiti se u kazalište?

Borba je kao i svima, ali mi imamo sreću što radimo i što smo odmah počeli postavljati predstave. Na početku je bilo čudno igrati pred tako malo ljudi pa je postalo čudno i lijepo. Voljeli bismo puno gledalište, ali i sretni smo kada nam dođe sto ljudi. Razumijem da se ljudi boje zatvorenog prostora, iako se nitko nije razbolio u kazalištu i zbog epidemioloških mjera drukčija je procedura. Ranije se mora doći, dulje se ulazi u kazalište, mjeri se temperatura i nitko ne riskira jer svi pazimo. Teško je nekome reći da neću doći na svadbu, ali moram paziti na svoju obitelj, kolege, publiku i biti odgovorna. Čuvamo se koliko možemo pa se nadam da će sve ovo uskoro proći i da je to samo ružan san iz kojeg ćemo se svi skupa vrlo brzo probuditi, ali dok traje, drago mi je što ljudi dolaze i što kazalište nije zamrlo. Publika je ‘Kafka na žalu’ odlično prihvatila, obnovit ćemo i ‘Idiota’, nakon dvije godine obnovili smo ‘Ljude od voska’ i nije pao interes za tu predstavu, što je jako lijepo. Paralelno igram u predstavi ‘Cabaret preko veze’ kazališta Moruzgva i čak smo imali ljetnu turneju. Sve su izvedbe bile na otvorenom, bilo je ljudi i bilo je genijalno. Nismo mogle vjerovati da je i ljeto radno jer tko se mogao nadati da će nas u lipnju zvati i vraćati zakazane termine kada se sve počelo otkazivati početkom lock­downa. Hvala publici na tome i nikada to nećemo zaboraviti. Imala sam godišnji od tri dana, što mi je bilo super jer nisam velika ljubiteljica ljeta. A kako su predstave navečer, danju sam imala vremena biti sa svojim curama, pa sjedneš i klafraš.

Story: Kako ste preživjeli lockdown?

Baš sam se super držala. Dobro je kada to kaže čovjek koji nema naviku često biti u kući. Odjednom se dogodilo i bilo je dobro. Da Lana nije školarka, bilo bi još bolje, ali i to smo preživjeli. Živci su sačuvani, a i ona je dobro nakon mamine pomoći. Morala sam ponovno učiti zagrade, prisjetila sam se nekih stvari iz osnovne škole i treba to shvatiti kao rad na sebi. Preživjeli smo i sve ćemo napraviti samo da znamo kada je svemu ovome kraj.

Story: Dan snimanja naslovnice Pink Storyja za vas je poseban jer ste sa suprugom Danielom proslavili desetu godišnjicu braka. Kakvo je bilo to zajedničko desetljeće?

Prošlo je jako brzo, a to znači da je bilo dobro. Baš smo se pogledali i rekli: “Ej, buraz, kako smo dobri, deset godina.” Isti smo, a opet nismo. Bilo je kriza i svakakvih situacija kao kod svih, ali nikad nije bilo jako gadno, a često je bilo doista genijalno. Dobro smo i stvarno imam nevjerojatnu sreću.