Andrea Andrassy: 'Život je sve brži, ljudi su sve manje strpljivi'

U Mjesecu hrvatske knjige, hrvatski modni brend Krie Design inovativnim pristupom i inspirativnom pričom projekta [O]djela ujedinjuje stvaralaštvo, književno i modno te povezuje modnu dizajnericu Kristinu Burju i spisateljice Andreu Andrassy, Ružicu Ašćić, Eminu Pršić, Koranu Serdarević i Maju Šimlešu, koje se ističu na književnoj sceni svojim djelima. Projekt je nastao kao želja za propitkivanjem koliko je važan prvi vizualni dojam koji ostavljamo na druge, jesu li lijepe korice knjiga postale presudne za prvi kontakt s čitateljem?

O projektu (O) djelo

Jako mi je drago da je Krie ispričala priču o svojim prekrasnim odijelima kroz autorice i književna djela, pogotovo u današnje vrijeme kad je svijetu sve važnije što imaš na sebi, a sve manje važno što imaš u sebi. I jedno i drugo je važno, ali često se zaboravlja da čovjeka ne čini odijelo, nego njegova djela - bilo književna ili ona druga. Naravno, dobro odijelo je uvijek bonus, a Krie je savršeno spojila jedno s drugim.

Koliko vam je bitno što odijevate i može li se kroz stil odijevanja saznati nešto o osobi?

Nisam baš osoba koja puno razmišlja o odjeći i najčešće odijevam jednostavne stvari u kojima se osjećam ugodno. Volim vidjeti kompleksnije modne kombinacije na drugima, ali za sebe uvijek nekako odaberem nešto oko čega se ne moram previše truditi. O nekim ljudima se svakako može saznati nešto prema stilu odijevanja, ali mislim da odjeća ne otkriva baš sve. Moj stil, odnosno jednostavan i pomalo nezainteresiran pristup modi bi možda mogao odati dojam da sam jednostavna osoba, ali baš i nisam. Neki ekstravagantno odjeveni ljudi su iznimno zanimljivi, ali ima i onih koji "ludim" modnim odabirima kompenziraju na način da zanimljivom vanjštinom prikrivaju nezanimljiv unutarnji sadržaj. Nema pravila - zanimljivo odjeveni ljudi i dalje mogu biti nezanimljivi, mogu biti i vrlo zanimljivi, tako da odjeća može govoriti puno o osobi, a može i ne otkrivati ništa.

Kako se osjećate u dizajnerskom, Krie odijelu?

Krie odijela su jednostavna i vrlo udobna, ali imaju i nešto posebno. Meni je favorit odijelo s mašnom baš zato što je naizgled vrlo jednostavno, a mašna ga čini vrlo zanimljivim. To je za mene pun pogodak jer sam se uspjela zadržati u svojoj komfor zoni, a ipak na sebi imam nešto zbog čega ljudi misle da sam modno kreativna, iako baš i nisam.

Kažu da knjigu ne treba suditi po koricama, no je li uistinu tako? Koliku su upravo danas one važne za prvi kontakt s čitateljem?

Knjigu definitivno ne bi trebalo suditi isključivo po koricama, ali mislim da su korice odličan način da privučeš prvi pogled potencijalnog čitatelja. Često kupujem knjige, a ako nemam određeni naslov po koji sam došla, izgled korica će me u moru knjiga privući i izazvati moj interes. Volim dobre, kvalitetne knjige, ali volim i kad su korice lijepe, a mislim da je u današnje vrijeme lijepo čitatelju dati i jedno i drugo. Naravno, sama supstanca je primarna, ali ako je lijepo zapakirana, još bolje.

U kojem trenutku počinjete razmišljati o vizualnom identitetu vašeg djela? 

Za prvu knjigu se ne sjećam, mislim da smo o naslovnici razmišljali tek pred kraj, kad je unutrašnjost bila manje-više spremna, ali za drugu knjigu sam sve znala puno prije nego što sam ju uopće krenula pisati. Naime, u nekoliko sam navrata dobila poruke muškaraca koji su rekli da bi voljeli kupiti moju prvu knjigu, ali da im je malo neugodno s obzirom na to da je izgledom jako "girly." Sjećam se da sam odmah shvatila da nisu sasvim u krivu i da je to potencijalno sasvim legitiman problem. Zato sam prilikom razmišljanja o drugoj knjizi odmah na početku odlučila da će korice knjige biti kakve god već želim, ali da će knjiga definitivno, obavezno imati i set "lažnih" korica, koje će čitatelj moći staviti preko knjige i glumiti da čita nešto drugo. Knjiga dolazi s jednim lažnim koricama koje sam napravila u dvije varijante. Jedna korice nose naslov "Aksijalna aproksimacija propulzivnosti intrinzičnih čestica u sumporovodičnom okruženju”, a druge “Modalitet reverzibilnih termodinamičkih procesa kroz Poissonovu jednadžbu za idealni plin” - oba naslova su potpuno besmisleno nabacane riječi koje zvuče pametno, a samim time i osoba koja knjigu čita u tramvaju ili na plaži djeluje kao da čita neko ozbiljno gradivo. Čitatelji većinom i dalje čitaju moju knjigu bez sakrivanja korica, ali drago mi je da sam im dala i drugu opciju koja djeluje pametnije, a uz to je i zabavna.

Radite li kompromise kada je u pitanju izgled naslovnice vaše knjige?

Moja knjiga unutra izgleda TOČNO onako kako želim, izvana je priča identična. Za mene kompromisi postoje na mnogo razina, ali kad je u pitanju vizualni identitet i generalni ton knjige, nema teorije da mi se nametne nešto što ne želim. Knjiga predstavlja mene, ja sam ju pisala i inzistiram da je onakva kako sam ju i zamislila. Sjećam se kad sam dobila lektorirani tekst svoje knjige #PREKID - lektorica je, s punim pravom, u prvoj rečenici točku zamijenila uskličnikom. Većina ljudi to ne bi ni primijetila, ali mene je pogodilo kao šaka u oko jer sam znala da to nije ton kojim sam pisala, čak i ako je točnije, tj. po pravilima. Moja rečenica je u originalu imala točku i inzistirala sam da se točka vrati jer znam kako želim da određena rečenica zvuči. Na isti način razmišljam i o vanjštini knjige - moja je, ja sam ju "rodila", ja ću joj odabrati svaki detalj. 

Koliko je ubrzani način života utjecao na umjetnost i njezino konzumiranje? 

Ja se prva jako ljutim jer sve manje čitam, a i dalje čitam puno više od prosjeka. Život je sve brži, ljudi su sve manje strpljivi, gledamo serije na način da cijelu sezonu progutamo u jednom vikendu i pola vremena provedemo na mobitelu - ja sam neki dan gledala film i istovremeno kupila stolić za dnevnu sobu. Imamo svega u izobilju i mislim da smo možda polako zbog toga, a i zbog ubrzanog načina života, jednostavno prestali cijeniti stvari koje su nam prije bile luksuz. Prije je bilo nezamislivo da makneš oči s televizijskog ekrana da ne bi propustio nešto u seriji, danas smo postali obijesni. 

Zašto je važno čitati, pogotovo u izolaciji?

Kao osobi koja se bavi pisanjem, meni je čitanje iznimno važno u svakodnevnom životu jer je poznato da što više čitaš, to bolje pišeš. Moraš čitati da bi mogao rasti kao autor, ali i kao osoba. U izolaciji je čitanje možda važnije nego ikad jer ljudi u knjigama mogu pronaći mir i utočište od svijeta, pogotovo kad svijet izgleda ovako kako izgleda danas. Plus, u izolaciji odjednom imamo više vremena za čitanje, a ljudi često kažu da je glavni razlog što premalo čitaju upravo nedostatak vremena.

KORANA SERDAREVIĆ 

Vaše mišljenje o projektu (O)djelo.

Projekt O(djelo) je pohvalan i divan, jer povezuje pismenost, pisanje, razmišljanje i kreativnost s izgledom žene, poručujući da se pravi sadržaj uvijek krije između korica, kao što se prava osoba krije ispod sfere vidljivoga. No, time nikako ne omalovažava ono što vidimo, ni korice, ni dizajn, već mu dodaje tu jasnu i važnu poruku. Zbilja mi je drago što sam odabrana da sudjelujem u ovome, i kao profesorica i kao spisateljica, smatram da nam je dužnost prenositi vrijedne poruke, a pogotovo se moramo sjetiti da je žena uvijek snažnija ako podržava i poštuje drugu ženu i njezinu kreativnost. 

Koliko vam je bitno što odijevate i može li se kroz stil odijevanja saznati nešto o osobi?

Ne mogu reći da previše razmišljam o odjeći, no naučila sam s godinama što mi stoji i u čemu se dobro osjećam. Mislim da odjeća koju biram govori ponešto o meni, ali ne previše. O ljudima koji se oblače hrabro, pomalo ekscentrično, može se saznati upravo to - da su hrabri, da znaju što žele, ponekad da su kreativni ili pak da su zaigrani. O nekim ljudima odjeća govori suprotno - da im nedostaje samopouzdanja, kao da upravo odjećom mogu dokazati da vrijede, da su važni. No, vjerujem da se čovjek ipak krije ispod odjeće, čak i ispod gologa tijela. No, dok tijelo trebamo prihvatiti i voljeti, odjeću imamo mogućnost sami birati, pronalaziti ono što volimo. Stoga je, na neki način, potraga za modnim izričajem ponekad i potraga za vlastitim viđenjem sebe. Kad tako razmišljam, lakše čistim ormar od suvišnoga.

Kako se osjećate u dizajnerskom, Krie odijelu? 

U Krie odijelu osjećam se izvrsno, i zbilja to ne govorim u čisto promotivne svrhe. Kristinina odijela imaju mekoću, udobnost, a pritom su ženstvena i specifična, ali ne toliko da ženi koja ga nosi otmu karakter. Možda pomalo patetično zvuči, ali u Krie odijelu koje sam odabrala osjećam se svoja. Ne razmišljam pritom jesu li mi bedra prejaka, jesu li mi grudi premale, i takva neka pitanja koja si same postavljamo pred zrcalom u glavi, kronično opterećene savršenom slikom žene. Osjećam se snažno i ženstveno.

Kažu da knjigu ne treba suditi po koricama no je li uistinu tako? Koliku su upravo danas one važne za prvi kontakt s čitateljem?

Dizajn naslovnice, odnosno korica, svakako nudi prvu sugestiju o sadržaju knjige (htio to autor ili ne) i meni je zbilja stalo do toga da mojim naslovima bude dodan intrigantan vizualni pandan. Nije to samo zbog marketinških ciljeva, mada je činjenica da neke naslovnice u knjižari mogu privući potencijalnog čitatelja da knjigu uzme u ruku, već zato što volim suradnju s grafičarima ili slikarima, onima koji promišljaju motiv koji me zaokupljao na vlastiti način. To je uvijek kao nekakva interpretacija identiteta knjige, svojevrsni odgovor na ono što sam tekstom zadala. Kad čitatelj uzme knjigu u ruke, i pogleda naslov i naslovnicu, sigurno se u njegovoj glavi već stvaraju neka potencijalna značenja, ovisno o njegovom čitateljskom iskustvu i zanimanjima. Dizajn korica stoga je svakako važan, pogotovo ako osobu koja je dizajner smatrate umjetnikom. Primjerice, moj roman Eksperiment Irene Tot dobio je vizual akademske slikarice i multimedijalne umjetnice Ivane Jurić, i čim sam ga vidjela znala sam da je to priča koju sam pričala.

U kojem trenutku počinjete razmišljati o vizualnom identitetu vašeg djela? 

Ne razmišljam o vizualnom identitetu, zapravo, zaokupljena sam samo slikama u vlastitoj glavi dok pišem. Kad završim, i predam rukopis, počne me zanimati kakva će se slika na koricama materijalizirati, mada jako vjerujem izboru Frakture. Jednostavno me dosad nisu razočarali, i kad dobijem naslovnicu na pregled, to je obično to.

Radite li kompromise kada je u pitanju izgled naslovnice vaše knjige?

Nisam dosad morala. Trenutno čekam naslovnicu svoje treće knjige za odrasle.

Koliko je ubrzani način života utjecao na umjetnost i njezino konzumiranje? 

Mislim da ljudi danas čitaju više nego ikada, međutim to nije književnost, već razni tekstovi s portala, društvenih mreža, tekstovne poruke i reklame. Sve je to tekst, i čovjek nikad nije bio toliko okružen tekstom. Međutim, vjerujem da mozak ne koristi sve svoje potencijale za usvajanje takvih tekstova i da se na neki način ulijenio, privikao se na površne prakse, stoga je logično da je novim generacijama sve teže prihvatiti se čitanja dugačkih romana. Umjetnost bi stoga danas trebala, ako želi ići na ruku publici, biti brzopotezna, udarati na prvu. Međutim, čak ni kratke priče koje pišem, mada su kratke, vjerujem da ne mogu djelovati na brzopletog čitatelja. Književnost traži posvećivanje, promišljanje, upuštanje. 

Ne mislim da umjetnost pati zbog suvremenog života, umjetnici uvijek nalaze medij za reakciju na stvarnost i kreativnost je još uvijek neuništiva. Gube samo oni koji ne konzumiraju umjetnost jer misle da ne stignu, smatraju da je riječ o bezvezarijama koje nemaju praktičnu vrijednost, a time gube mnogo od života jer spontano pristaju na život na autopilotu od posla do kuće. Nužno je zato pristati na umjetnost, na taj način pokazati otpor brzini i površnosti, shvatiti da je umjetnost i u vremenu ovog našeg pokušaja kapitalizma u Hrvatskoj, nužna za održavanje humanističkih vrijednosti, kao i za bolje razumijevanje svijeta u kojem živimo, poticanje društvene odgovornosti. 

Zašto je važno čitati pogotovo u izolaciji?

Premda već preko deset godina radim na promicanju čitanja kroz svakakve prakse, teško mi je izreći rečenicu da je svakome i uvijek važno čitati. Svjesna sam da mnogi mogu svoju ljudskost pronaći i u drugim oblicima umjetnosti, i znam da je puno više ljudi vrijeme u izolaciji kratilo serijama i filmovima, nego knjigama. Međutim, uvjerena sam da upravo obnovljena sposobnost dubinskog čitanja čovjeka može naučiti kako razmišljati o onome što se oko nas zaista događa. Ja sam osobno nakon potresa znala koliko sam razdrmana jer nisam mogla čitati. Trebalo mi je dva mjeseca da ponovo  uzmem neku knjigu u ruke, što je možda najduže ikad što nisam čitala. Stoga mislim da je čitanje čin koji nas podučava razumijevanju sebe, drugih i svijeta, to je složen kognitivni proces koji nas u konačnici uči da se nosimo sa složenim situacijama, jer čitajući postajemo svjesniji svoje pozicije, svoje nemoći, ali i moći u određenom trenutku. 

Za čitanje je, osim toga, oduvijek bila potrebna izolacija. Ne može se čitati s nekime, uvijek je čitatelj sam s tekstom, osuđeni su jedno na drugo, skupa stvaraju značenja. A ako je tekst kvalitetan, iz te ćete veze sasvim sigurno izaći kako bolja, jača osoba. Postoji li išta bolje što jedan odnos može ponuditi?