Massimo u Lisinskom u prosincu - koliko god ovo zvučalo neobično i nemoguće u 2020., istina je da će jedan od naših najuspješnijih pjevača 10. prosinca doista nastupiti u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. No kao što već neko vrijeme ništa kod nas i u svijetu nije isto, tako ni ovaj koncert neće biti nalik onima na koje smo naviknuli - nekima će možda biti i mnogo bolji s obzirom na to da će u njemu moći uživati u pidžami, uz svoje najmilije, u toplini svoga doma. Naime, tvrtka Music Time u suradnji s Aquarius Recordsom i Entrijem predstavlja prvi koncert popularne glazbe koji će se održati na dvije platforme - u stvarnom i virtualnom svijetu. U prodaju su puštene ulaznice za oba spektakla s napomenom da će jednako atraktivan show biti dostupan svima - i onima koji neće biti u prilici fizički doći na koncert jer će se poseban tim snimatelja, redatelja, majstora za svjetlo i drugih stručnjaka pobrinuti za neviđen virtualni spektakl. Kako će sve to funkcionirati s obzirom na donesene epidemiološke mjere, doznali smo direktno od Massima, koji nam je u razgovoru povjerio i kako je proveo lockdown, zašto je zbog njega završio u silnim bolovima te kako su on i supruga Eni podnijeli selidbu kćeri jedinice Mirne.
Story: S obzirom na nedavno uvedene mjere stožera ljudi se pitaju jesu li dobro vidjeli – organizira li Massimo doista koncert u Lisinskom u vrijeme pandemije?
Nije ništa za čuđenje, ovo sam ljeto imao dosta koncerata, a isto je bila pandemija. Kao što to uvijek biva, pravila vezana uz pandemiju, i kod nas i u svijetu, donose se na političkoj, ekonomskoj i tek potom zdravstvenoj osnovi. Ljudi moraju shvatiti da su u Lisinskom, koji prima 1800 ljudi, meni dopustili da koristim samo 14,5 posto prostora, odnosno dobio sam dozvolu za dolazak samo 250 ljudi. Tako da će svi biti vrlo sigurni - govorimo o svakom trećem sjedalu u svakom trećem redu. Negdje će biti i veći razmaci. Svi će dobiti vizire, maske, što god požele. Neću nastupati s velikim orkestrom nego sa svojom osnovnom ekipom, odnosno nas će osam biti na bini i možemo se dovoljno raširiti pa će i svatko od nas imati taj propisom određen prostor. A zašto to radimo? Kao što je bivša predsjednica RH rekla: “Možeš vježbati, trčati, brinuti o sebi u ovo vrijeme, ali ništa ti ne može zamijeniti jedan aktivni, profesionalni život”. Bavimo se glazbom poziva radi, osjećam taj poziv i ne mogu bez sviranja. Kada imate probu s bendom, dovoljna je samo jedna osoba koja će to doći poslušati i mi već nastupamo, već za nekoga to radimo. A čim to radiš za nekoga, ‘the stakes are very high’. Mogu doma svirati koliko god hoćete, ali želim svirati nekome. I zato neću odustati. Tek sam sada doznao da će nam biti dopušten samo jedan koncert, ali odužit ćemo se svim ljudima koji neće biti u mogućnosti pratiti nas taj dan.
Story: Pratit će vas i online. Čujem da su ljudi diljem svijeta već kupili ulaznice, čak i oni iz Kanade.
Lijepo je to, nevjerojatan je osjećaj znati da ne izvodimo samo za ljude koji su tu, nego i za one u Americi, Australiji, u cijelom svijetu. To je lijep i nov osjećaj. Drago mi je što su se mnogi odazvali raditi za minimalnu cijenu kako bismo napravili produkciju na koju možemo biti ponosni, da to što radimo možemo prenositi tako da zadovolji sve kriterije koje oduvijek želim imati na koncertu, a to je konstantno dizati ljestvicu više.
Story: Je li ovaj koncert vaša ideja? Kako su reagirali suradnici kada ste im rekli da želite napraviti ovakvo što?
Nazvao sam Tomislava Kašljevića koji je bio jako prodoran ovo ljeto, pa iako je bilo teško, uspijevao je organizirati koncerte. Morao si se posvetiti tome do kraja, ishoditi dozvole, imati maske, svima mjeriti temperature, zapisivati imena, OIB… Budući da je on to već prošao, nazvao sam ga i rekao: “Ajmo to napraviti, ajmo radi nas.” Jednostavno zato da ne zahrđamo, da se nešto u poslovnom smislu događa jer je za nas glazbenike ovo kao tužan san. Ponosan sam na sve nas glazbenike koji šutimo, nitko se ni na što ne žali, a vidim da ne falimo previše. O nama se ništa ne govori, na televiziji rijetko čujete da netko govori o koncertima. Obično se govori o javnim okupljanima u crkvama i kazalištima, koncerti su potpuno zanemareni. Moram reći da mi je u jednom trenutku nada u bavljenje ovim poslom bila jako poljuljana, ali ovo radimo upravo zato - jer se ne damo! Pitali ste kako su reagirali drugi - svi su reagirali jako dobro jer svima nam to nedostaje, kretanje, uzbuđenje zbog koncerta, adrenalin koji je ponekad i neugodan, ali glazbenik bez njega ne može. To je ta dobrodošla količina stresa koja je u našem poslu ponekad potrebna.
Story: Kako je vama poslovno izgledala ova godina?
Možda 10 posto od prošle godine. Katastrofalno! Zabrinut sam i za sebe i za sve glazbenike koji rade sa mnom. To su ljudi koje jako poštujem i nikada ih nisam volio pitati da smanje cijenu ili nešto slično. A sada sam se našao u takvoj situaciji i to mi je bio jedan od najtežih trenutaka. Postoji opasnost da obezvrijediš nečiji rad, a ja smatram da imam najbolje ljude koji se mogu naći na tržištu i želim da osjete da ih poštujem. Ovo radim i za njih, ali i da pokažemo ljudima da smo nestrpljivi. Jedva čekam da dođe to cjepivo, sigurno ću se cijepiti kao što se cijepim i protiv gripe pa da se vratimo u normalan život. Ali pravi normalan život, a ne novo normalno.
Story: Kako se čuvate od toga da u trenutku koncerta ne završite u samoizolaciji?
Čuvam se paranoično, uvijek sa sobom nosim dezinficijens, maske… Zasad smo se supruga, kći i ja uspjeli ‘provući’. Neki prijatelji su mi umrli, neki su bili u izolaciji. Moram se čuvati i ne smije mi se dogoditi samoizolacija u ovom trenutku. No što bude, bit će.
Story: Kakav ste repertoar pripremili?
Možemo reći žestoki, jako nabijen emocijama, jer će tako i biti - riječ je o jedinstvenom događaju, našem prvom hibridnom koncertu koji se održava za ljude u dvorani i one online. Sigurno će biti uzbudljivo i mnogima će se ‘zamagliti’ oči.
Story: Imali ste jako velik hit ove godine, pjesmu ‘Mali krug velikih ljudi’, je li vam žao što ga dosad niste imali priliku s publikom podijeliti uživo?
Jako, jer već dugo ne odustajem od snimanja izvrsnih pjesama. Ne živim na starim hitovima, stalno stvaram nešto novo. I teško je biti svjestan toga da imaš jaku pjesmu, veliki hit, koji ne možeš nikako kapitalizirati. No ova pjesma nije nastala samo da se kapitalizira nešto, važna je poruka. Naglašava da je važan mali krug ljudi, krug koji je bitan, potreban i ako ga imaš, zbrinut si, sreća je nadohvat ruke. Ta je pjesma mnogima dala nadu koja je potrebna jer smo suočeni s pandemijom kakvu svijet još nije vidio. Mnoge vrlo napredne zemlje poput Amerike, koja je u zdravstvu uvijek bila vodilja, zbog politike su počinile veliku pogrešku. Ondje umire tisuće ljudi dnevno. Možda i previše očekujemo od naših političara da će nešto važno napraviti, a ima nas kao okolica Milana. A po BDP-u mislim da i ne sustižemo Milano. Moramo shvatiti svoje mjesto i shvatiti da ne odlučujemo sami. Hrvatska sve odluke donosi na osnovi zajedničkog dogovora sa svim zemljama EU pa narod često ne razumije zašto se nešto događa po određenom principu. Meni ne smeta previše limitirano kretanje, oduvijek često perem ruke, svi iz benda znaju da ako pijem limenku piva, cijelu ću je proći četkicom i sapunom, oduvijek sam takav.
Story: Spomenuli ste prijatelje koji su preminuli od korone. Bojite li se za svoje zdravlje?
Bojim se, naravno, zdravlje mi je na prvome mjestu. Ovo sam ljeto imao bolove zbog išijasa koji su bili vrhunac onoga što ljudski mozak i tijelo mogu podnijeti. Bolovi za koje nema lijeka, čak ni oni koji se ljudima daju u finalnoj fazi karcinoma. Ništa mi nije pomoglo, to je bilo besmisleno piti. Boljelo me do ludila, do plača. Često sam pitao ljude: “Boli li te sad nešto? Ako ne, uživaj u svakoj sekundi.” To što sam proživio bilo je nevjerojatno, posljedica prvog lockdowna. Shvatio sam ga dosta neozbiljno i prestao sam vježbati, ići na pilates, iako sam ga mogao i kod kuće raditi, ali draže mi je trenirati pod supervizijom fizioterapeuta. Ulijenio sam se, a moj je slučaj takav da se nikako nisam smio ulijeniti. Upao sam u zamku Netflixa i filmova, zatvorio sam se i uživao u tome, a zdravlje je odlazilo. Tada sam si obećao da kad prođe ta akutna bol, što se i dogodilo nakon dva i pol mjeseca, nikad više neću prestati vježbati. I sad svakodnevno religiozno vježbam, nema dana da ne napravim pet kilometara pješice ili trčeći. A i pilates prakticiram. Potpuno sam se posvetio fizičkoj aktivnosti jer ako se želim i dalje baviti glazbom, potrebna mi je fizička kondicija.
Story: Kako ste se na kraju riješili tih bolova, završili ste u bolnici?
Jednostavno su prošli u jednom trenutku. Puknuo mi je disk i komadić mi je stisnuo živac pa dok se taj klin nije pomaknuo… Bolovi su grozni - zamislite najgoru zubobolju puta deset.
Story: Srećom, sada je sve u redu. Da se vratim na vaš hit - tko predstavlja vaš mali krug velikih ljudi?
Svi koji žive pošteno, koji u srcu nemaju mržnju i koji tijekom života žele povećati znanje. Jedan taksist, ako je educiran, pristojan i profesionalno radi posao za mene je umjetnik. Za mene je i vodoinstalater umjetnik ako sve radi kako treba. Najviše cijenim poštenje, držim do riječi i do napretka ljudskog intelekta. No moj stvarni krug je moja obitelj. Postoje ljudi kojima se nakon posla nikako ne da doma jer im je ondje dosadno. Ja hitam, uvijek sam hitao svojim curama.
Story: Kći više ne živi s vama, kako ste prihvatili njezin odlazak?
Da, već nekoliko godina živi sama. Svakom je roditelju to težak ispit, ali kako je ona treći razred gimnazije provela u Kanadi, gotovo godinu dana, već smo se malo naviknuli. Vidjeli smo kako je to kad ti je dijete daleko i ne možeš mu odmah pomoći ako je potrebno. Pa kada je izrazila želju da živi s dečkom Igorom, jedan odličan dečko, arhitekt, jako dobra osoba, brzo smo se na to naviknuli. I dalje smo u svakodnevnom kontaktu. Ako ćete me pitati za ono što je Mirna napravila, donirala odjeću đačkom domu, nismo ni znali da se to događa. Ne dijeli sve iz svoga života s nama, niti treba, pa ćete to morati pitati nju.
Story: Jeste li ponosni kada vidite u kakvu je osobu izrasla?
Jako. Od ljudi sa strane dobivam komplimente na njezin račun i mislim da bi to svakog roditelja ispunilo ponosnom. Mnogi kažu da je za to isključivo odgoj zaslužan, ali ne bih se složio. Riječ koju je među prvima naučila i primjenjivala je bila je ‘sama’. “Ja ću to sama, jednom si mi pokazao, dovoljno.” Tako je otkako je bila mala. Jako je samostalna, tijekom cijele osnovne i srednje škole nikada nismo imali potrebu reći joj: “Uči, imaš loše ocjene.” Kada bismo supruga ili ja odlazili na roditeljske sastanke, njezina razrednica nam je govorila da nam nema što reći, da ne moramo ni dolaziti. To je lijepo, velika briga manje. Imali smo veliku sreću što smo dobili takvo dijete. Ona je uvijek puno činila za sebe u smislu napretka svog intelekta. Čak više ja nju slušam nego ona mene. Upoznata je sa svim modernim kretanjima, tehnološki je vrlo napredna, prati glazbu u cijelom svijetu… Kad god sam poslušao njezin savjet, bila je to pametna odluka.
Story: Koji je bio njezin savjet vezan uz ovaj koncert u Lisinskom?
“Tata, dobro razmisli što radiš, neki to mogu pogrešno shvatiti.” Nadam se da ljudi to neće shvatiti pogrešno, riječ je o želji da sviramo ljudima. Nije nam dovoljno da se sastajemo isključivo na probama i da sviramo sami sebi.
Story: Kakvi su vam planovi za dalje, nakon ovog koncerta?
Ima svakakvih planova, ali mijenjaju se iz sata u sat. Neizvjesnost je najteža. Ništa zasigurno ne znamo!