Nikola Milojević: 'Na tretmane dolaze i učitelji, ribari, vozači...'

Liječnik estetske medicine, insajder beauty industrije u Hrvatskoj i Engleskoj i, prije svega, uvijek nasmijani ekstrovert koji upravo slavi 50. rođendan pustio je ekipu Storyja u svoj novi dom na zagrebačkom Tuškancu. Doktor Nikola Milojević postavio je zlatne standarde estetske medicine u Lijepoj Našoj, zahvaljujući nevjerojatnom iskustvu svog oca, doktora Boška Milojevića, proširio je praksu, a uskoro će proslaviti i deset godina svoje poliklinike. Storyjeva kamera prva je prošetala svim kvadratima luksuzne vile samo dan nakon što su završili radovi…

Story: Na Badnjak slavite rođendan, uistinu je riječ o jednom od ljepših datuma u kalendaru. Vi definitivno imate pregršt razloga za slavlje. Čemu ćete nazdraviti ove godine?

Najviše se veselim prolasku ove teške godine. Ne dopuštam koroni da mi ukrade vrije­me, slavim svoj 50. rođendan, Jarac sam odnosno Pas prema kineskom horoskopu i sada bi trebala doći bolja godina za mene. Tome se nadam. Planirao sam prirediti veliku proslavu s mnogo gostiju kako bih obilježio pola života. Volim uveseljavati druge, ja sam taj koji dariva. No sada nije vrijeme za veliki tulum, pitanje je uopće tko će se okupiti, mislim da ću naručiti večeru iz Noela, Mana ili Takenoka za svoje najbliže. No najviše se veselim što ću 2021. proširiti poslovni prostor i proslaviti desetu godišnjicu Poliklinike Milojević.

Story: Koliko je vaš otac Boško Milojević, kojeg bismo mogli nazvati utemeljiteljem estetske medicine na našim prostorima, utjecao na vas?

Moj je otac bio otorinolaringolog i 60-ih godina otišao je u SAD raditi za NASA-u. Dok je bio ondje, shvatio je da postoji cijela plejada kirurga koji izvode izvrsne zahvate, od korekcije grudi nadalje, i oni su ga nadahnuli da prenese to znanje u Jugoslaviju. Prvi je imao privatnu praksu u Zagrebu, Tito je blagonaklono gledao na to jer je smatrao da će tako i zapadne zvije­zde lakše doći do nas. Otac je bio moj mentor, prenio mi je osnovno znanje, imam njegov dar u rukama, kao i dobro oko. Nažalost, umro je 1992. u 67. godini, taman kada se počela razvijati industrija ljepote. Nastavio sam njegov posao i sigurno je ponosan na mene. Moja djeca danas su mi prioritet. Hana ima 13, Max 12, a Lucija pet godina. Prekrasna su djeca, idu tu preko puta u Osnovnu školu Jabukovac. To je još jedan od razloga zašto sam odabrao ovaj stan. I Hana i Max imaju ambiciju jednog dana preuzeti tatinu Polikliniku. To me iznimno veseli i to ću slaviti.

Story: Kako vam je ove godine funkcionirao život na dvije adrese? Znamo da imate polikliniku i u Londonu...

Ove je godine sve bilo puno teže nego inače. Nakon što sam napustio svoj dom na Šestinskom vrhu tijekom Svih svetih 2019., selio sam se nekoliko puta. U to sam vrijeme jednom mjesečno putovao u London, posjećivao kongrese, među ostalima u Miamiju, ali i onaj moje poliklinike u Dubrovniku. Sve je bilo u redu i razvijalo se prema planu do kraja veljače. Počeo je lockdown, estetske klinike u Londonu bile su zatvorene do srpnja˝pa mi tamošnja poliklinika ‘pati’. Nadam se da će se sve normalizirati jer me klijenti izričito traže, ali nisam bio tamo deset mjeseci. I, eto, prođe godina.

Story: Mali nogomet vaša je velika ljubav i na neki način aktivnost kojom se rješavate stresa. Dok smo snimali u vašem domu, vidjeli smo i pehare.

Obožavam sport. Moja je prva ljubav Dinamo i još se sjećam kada me pokojni polubrat odveo prvi put na stadion gledati utakmicu, čak mi je i miris njegovih cigareta ostao u sjećanju, toliko me se dojmio taj trenutak. Bratić Jura Fabijanić puno kasnije imao je malonogometni klub Cvjetno i počeo me voditi na utakmice. Tada je počela moja ljubav prema malom nogometu, a od 2005. na neki sam način bio i sponzor tog kluba. Prije šest godina razvila se nova, vizionarska ideja - ona o malonogometnom klubu Futsal Dinamo. U to se vrijeme događao veliki razdor između Uprave GNK Dinamo i navijača, stvorio se jaz. Zato je razvijanje te ideje bilo još zanimljivije. Dečki koji su u Upravi tog kluba isti su oni koji su pomogli osoblju Petrove bolnice u Zagrebu nakon razornog potresa. To je ono što je predivno, inspirativno. Volim biti okružen takvim ljudima.

Story: Jedan ste od uistinu najcjenjenijih i najstručnijih doktora estetske medicine, prvenstveno kada govorimo o nekirurškim zahvatima, odnosno o korekcijama botoksom i filerima. Vaša je ekspertiza neupitna i zasigurno znate odgovor na pitanje što klijentice i klijenti najviše traže, koje zahvate preferiraju. Jesmo li pomodni u tom segmentu estetike?

U Velikoj Britaniji, odmah nakon SAD-a, najviše se troši na estetske zahvate. Trendovi dolaze upravo iz tih dviju država i to čini razliku. Kada sam se prije deset godina vratio u Hrvatsku, našao sam se na slabije razvijenom tržištu. Sada je situacija drukčija, prate se trendovi, liječnici odlaze na kongrese i to je sjajno. Pacijenti su se naviknuli na botoks, shvatili su da je to način prevencije i njege lica. Naravno, na tretmane češće dolaze ljudi iz svijeta šoubiznisa, odvjetnici i elita, ali na jednom i drugom tržištu imamo i klijente koji su, primjerice, socijalni radnici, učitelji, ribari, vozači podzemnih željeznica. To je ono što me najviše veseli - demografija se širi. Inzistiram na prirodnom izgledu, a Hrvati i Englezi ne vole zaleđen izgled. Englezi doduše više vole botoks, a Hrvati radije biraju filere. To je osnovna razlika. I ono što je najvažnije - stručne ruke koje unose te supstancije.

Story: Što mislite, zašto ljudi ne vole pričati o estetskim zahvatima na licu ili tijelu kojima su se podvrgnuli?

Mislim da je to zbog ljubomore. Estetska medicina previše se povezuje s estetskom kirurgijom, a velika je razlika između tih pojmova. Ljudi ne žele govoriti o radikalnim zahvatima, onima koji mijenjaju njihov izgled u cije­losti. Ono što mi radimo potpuno je drukčije od toga. Ja nisam estetski kirurg. Ne vidim razliku između odlaska kozmetičaru na čupanje dlačica od odlaska liječniku na botoks. Sve više pacijenata priznaje da to radi. Sada je to napravila i Ella Dvornik - došla je korigirati usne i sve je objavila na društvenim mrežama. Ne trebamo se sramiti odlaska zubaru, kozmetičaru i sl.

Story: Budućnost estetske kirurgije na neki način već živimo. Postoji li nešto što tek dolazi, a bit će revolucionarno?

Laser je budućnost. Manjak invazivnosti je najvažniji. Šalio sam se kada sam govorio da će skalpel postati muzejski izložak, čak su se neki kirurzi znali ljutiti na mene. Matične stanice, odnosno faktori rasta, također su jako važna stavka kad je riječ o pomlađivanju koja tek treba zaživjeti. Htio bih u bližoj budućnosti posjetiti dijelove svijeta u kojima ljudi najdulje žive. Volio bih doznati zašto: što jedu, kako žive, koje namirnice unose, kako to sve utječe na hormone… Za deset godina želio bih znati kako pomladiti ljude iznutra.

Story: Kako biste opisali svoj modni izričaj? Što volite nositi, u čemu se najbolje osjećate? Jeste li casual tip muškarca ili volite odijela, kravate, bijele štirkane košulje?

Volim i jedno i drugo. Osjećam se mlado i poletno, volim klasične tamnoplave veste i hlače. Odijela s potpisom Salvatore Ferragamo također su mi draga. Pradine košulje i Brioni kravate su mi favoriti. Skupljao sam i manžete kojima sam obilježavao važne životne događaje, poput rođenja djece. No kako volim i sport, nije mi stran ležerniji stil - trenirke, Golden Goose i Alexander McQueen tenisice te pomaknuta odjeća. McQueena sam čak i upoznao kada sam živio u Londonu, a u jednom sam ga trenutku i liječio. Osjećao se loše, ja sam ga pregledao. Puno je priča iz mog života u Londonu koje bih vam mogao ispričati, ali to ćemo nekom drugom prilikom.

Story: Što ste sami sebi darovali, a primjer je čistog luksuza?

Nisam previše rastrošan. Kuća na Šestinskom vrhu bila mi je simbol takvog luksuza. Kupio sam si automobil, tamnoplavi Porsche Cayenne, u kojem silno uživam. Držim ga u garaži. Za novi stan darovao sam si zvučnik Bang & Olufsen kako bih obilježio novi početak. Trenutačno slušam omiljene božićne pjesme.