Putopis iz Afganistana, 4. dio - Mnoge žene šminkom ovdje skrivaju batine

Kristijan Iličić domaći je avanturist čiji je blog poznato odredište ljubitelja putovanja. Iako su u 2020. godini mnogi preskočili odlaske u druge zemlje, Kristijan se ipak odlučio na još jednu avanturu - put u Afganistan. Cijelo iskustvo i doživljaj ove daleke zemlje podijelio je i s čitateljima Story.hr-a, a u nastavku vam donosimo četvrti, posljednji dio putopisa

Izvor: Kristijan Iličić

U ovome gradu živi i vrlo uspješna poduzetnica Halima. Vlasnica je lokalnog restorana, a inače je i odvjetnica i duboko involvirana u to da pomogne ženama i njihovom položaju u Afganistanu. Halima u Bamyanu hoda u normalnoj zapadnjačkoj odjeći, ima tek maramu, kojim pokriva kosu i vrat. Kaže da kad ide u Kabul, ipak pokriva i lice jer se tako osjeća sigurnije. Tvrdi da je Afganistan jedna od najgorih zemalja za ženu. U svome gradu osjeća se slobodno, voli Bamiyan. Šminka se. Šminka je ovdje prije svega simbol slobode, kaže i dodaje: „Postojim, ne moram skrivati lice, smijem biti lijepa“. S druge strane, na žalost, šminka je mnogim ženama nužna kako bi pokrile podljeve na licu od batina. Halima kao odvjetnica zastupa žene na sudu sa svim groznim pričama koje one mogu ispričati. Halima pokazuje svijetu da u Afganistanu postoje hrabre žene, žene koje se bore i koje nisu samo sablasne sjene pod burkama koje gledamo na TV. Mnoge žive normalnim, svjetovnim životom. Nakon što su talibani svrgnuti s vlasti u neke urbane sredine vratio se donekle normalan život. Ipak, u ruralnim sredinama žene i dalje prolaze pakao. I Halima je, kao i naš vodič Noor, jako pesimistična kad razmišlja o budućnosti zemlje. Ne vjeruje u dogovor talibana s vlastima, smatra da će se dogoditi ista, ako ne i gora priča kao 1998.
Razmišljajući o strašnom odnosu prema ženama, ali i kulturi (prije svega ono rušenje kipova Buddhe) pitam je, je li u korijenu svega terorizma neobrazovanost i siromaštvo? Halima mi razbija predrasudu. Kaže da svakako ima i toga, no što reći za sve one visokoobrazovane talibane, a kaže da ih ima i s magisterijima i doktoratima. Problem je daleko dublji. Oni su obrazovani, ali su strašno konzervativni, ne mogu probiti barijeru svoje tradicije i pogledati svijet na drukčiji način. Isto tako tvrdi da se osobno susrela s vrlo bogatim ženama koje su primale batine i kojima je bilo teško promijeniti stanje. Naime, iako je danas razvod po zakonu dopušten, on u praksi u Afganistanu znači totalno izopćenje žene iz društva. Žene katkad radije biraju smrt. Na moj upit, bi li željela živjeti negdje drugdje, dala mi je životnu lekciju. Kao dijete, živjela je u predgrađu. Otac joj je govorio, nemoj ići u grad nego dovedi grad ovamo. Tako sada ona razmišlja, nemoj ići u slobodan svijet, nego dovedi slobodu ovamo…

ŠTO SE TO PLAVI NA GORI PJEŠČANOJ?

Drugi dan sam ustao vrlo rano i lokalnog vodiča, koji je mijenjao Noora, natjerao da se uspnemo na brdo gdje su nekad stajali kipovi Buddhe, jer su tamo bile i vrlo zanimljive pećine koje sam htio snimiti dronom. U njima su u 6. stoljeću živjeli budistički redovnici, navodno ih je bilo na tisuće u dolini oko Bamyana. Ljudi su i do nedavno živjeli u tim pećinama, no kako je UNESCO 2003. godine cijelu ovu dolinu uvrstio u svjetsku baštinu, tim su ljudima sagrađene nove kuće. Bili su presretni da mogu napustiti pećinski život.
Bio sam oduševljen prizorom, pustio drona, a onda su me zapazili vojnici u mojem lijepom tirkiznom odijelcu na vrhu planine. Vodič mi je rekao da se spustim na drugu stranu, da krenem prema nekom selu, a on će do auta iz kojeg smo izišli i oko kojeg se sada motaju vojnici, pa će im reći da ništa nije vidio, ništa nema i kad ga puste, poći će autom do mene. Takav je bio plan. No, vojnici su još tijekom silaska nekamo nestali, pa me zvao da se vratim. Prošlo je na kraju sve ok, a i napravio sam super snimke.

PRIRODNE LJEPOTE

Našao sam, međutim, mjesto gdje će se moje odijelo jako lijepo utopiti u okoliš. Isti dan smo išli, naime, u nacionalni park Band-e-Amir u kojem postoje prekrasna plavo-tirkizna jezera! Priroda ovoga mjesta, visoko u planinama, na 2500 metara, toliko je impresivna, neki kanjoni na trenutke podsjećaju na Grand Canyon u SAD, voda čista, priroda netaknuta. Istovremeno sam osjećao golemu sreću i tugu. Bili smo sami samcati u tome parku. S jedne strane, odlično da turisti ne uništavaju okoliš. S druge strane, ovo je nešto što doista treba vidjeti, nešto što svijetu ne treba biti uskraćeno, a i sam Afganistan bi procvjetao od turizma. Ipak, zbog manjine koja terorizira većinu, još će dugo biti ovako.

CRVENI GRAD, KRIKOVI I JEDNO TOPLO SRCE

Do kraja svoga boravka u Bamyanu, posjetio sam još i lokalitete Crveni grad, Grad vriskova i jedno zabačeno selo, gdje me je jedan mladi čovjek pozvao k sebi na čaj. Uvjeti u kojima živi stvarno su oskudni. Dao mi je grickalice i čaj, to je bilo sve što je mogao ponuditi. Kaže da je završio fakultet, prirodne znanosti. Sedam je mjeseci bez posla. Otima se životu kakvog mu je sudbina dodijelila, bori se i ulaže u sebe, ali je za sada tu gdje je, u zabačenom selu, u Afganistanu. I u svemu što ga je snašlo ostao je čovjek. Još jedan dokaz veličine duha i topline srca ove zemlje.

Nakon čaja u tome selu, posjetili smo lokalitet Shahr-e Zuhak odnosno Crveni grad. Tu gdje su sada samo ruševine, nekad je živjelo oko 3000 ljudi. Grad je sagrađen još u 6. stoljeću i opstao je punih sedam stoljeća, sve dok u proljeće 1221. godine pred njegova vrata nije stigao Džingis-kan. Naime, sa zidina ovoga grada ispaljena je fatalna strijela koja je ubila njegovog najdražeg unuka, Mutukana. Nakon toga je uslijedio pakao. Džingis-kan se osobno zaputio da razori i ovaj grad, ubije sve njegove stanovnike. Legenda kaže da su zidovi ovoga grada crvenkasti zbog sve krvi koja je tu prolivena. Zato su ga i nazvali Crveni grad.

Drugi vrijedan arheološki lokalitet je Shahr-e Gholghola odnosno Grad krikova. Džingis-kan ga je razorio odmah nakon Crvenog grada, a krikovi kao da odjekuju i stoljećima nakon tog pohoda. I da, na žalost, odjekuju još i danas. Par dana nakon što sam otputovao iz Bamyana, kraj tržnice gdje sam i sam hodao, odjeknule su dvije snažne eksplozije i odnijele 14 života, a bilo je i preko 40 ranjenih. Bio sam šokiran, na trenutak tup, a potom jako tužan. Shvatio sam da sada ni Bamyan više nije sigurno mjesto. Nakon svega lijepoga što sam tamo vidio i doživio, na neki način, s tim eksplozijama mi se zaista srce slomilo. Nadam se da će dobri ljudi Bamyana naći snage da se vrate u normalan život.

JE LI OPASNO PUTOVATI U AFGANISTAN?

Ako se držite svih pravila, imate dobrog vodiča, idete u sigurne pokrajine, u 90% slučajeva vam se ništa neće dogoditi. Onih 10% ukalkulirajte kao mogućnost i procijenite sami imate li dozu avanturizma u sebi. Ja sam prošao dobro, češće s povišenom razinom adrenalina i s jako puno sreće da sam iz Bamyana otputovao par dana prije bombaškog napada. Nisam s time računao, malo mi je taj događaj dao razmišljati i nekako mi se čini da ću biti odgovoran ako kažem, nemojte putovati baš sada, jer je prisutnost talibana veća nego ikad. U trenutku kad smo napustili Afganistan još je nekoliko bomba eksplodiralo na našim rutama. Pratite stanje na terenu, pa kad se sve malo smiri – pođite do Bamyana. Putujte avionom od grada do grada. Zaboravite ceste. Postoje putnici koji su bili prije mene tu, na nekim mjestima koja su tada bila sigurna, no sada više nisu. Situacija se u Afganistanu doslovce mijenja iz dana u dan. Pratite stanje na terenu, uvjeren sam da će se stvoriti opet okolnosti koje će nuditi sigurnost.