Nataša iskreno: Nisam ostavila dijete svojom voljom, no krivnja me izjedala

Majčinstvo mijenja sve. Iz korijena. Uz neopisive osjećaje radosti i sreće koje nosi sa sobom, neminovno se pojavljuju i teški, tužni osjećaji. Osjećaji krivnje i straha. Dolazak djeteta na svijet sam je po sebi stresan događaj, a kad se tome pridoda zabrana posjeta bolnicama u vrijeme pandemije, teret postaje još veći. O tome kako je spoznala osjećaje krivnje i straha u ulozi roditelja, kako se nosi s njima i koliko ju je majčinstvo promijenilo, za Story je otkrila poznata kazališna, televizijska i filmska glumica Nataša Janjić Medančić, majka petomjesečne kćeri Kaje i 22-mjesečnog sina Tonija.

Nažalost, bilo je to krajem lipnja, u vrijeme kada posjeti u bolnicama nisu bili dopušteni. Tada sam, nakon redovite kontrole, a prije odlaska na more, iznenada zadržana u bolnici zbog određenih komplikacija i obaveznog mirovanja, s idejom da ću uskoro izići. S djetetom se nisam bila ni pozdravila, što mi jako teško palo. Čovjek ne razmišlja o tome dok mu se ne dogodi, odnosno da ću zbog dolaska drugog djeteta ostaviti prvo na više od mjesec dana. Suprug nije mogao biti na porođaju, Kaju je vidio tek kad smo izišli iz bolnice. Bilo mi je to zaista najteže razdoblje u životu. Nesretna zbog nemogućnosti da vidim najmilije, sama u bolničkoj sobi, zabrinuta za ishod i zdravlje moje djevojčice.

Story: Mjesec dana bili ste razdvojeni od obitelji. Odakle ste u tom razdoblju crpili snagu i pozitivu energiju? Sreća zbog skorog dolaska drugog djeteta, vjerujemo, bila je pomiješana s osjećajem straha i krivnje?

U početku me držala nada da ću ipak izići iz bolnice i kod kuće dočekati kraj trudnoće. Videopozivi bili su mala utjeha na početku, ali kako je vrijeme odmicalo, a moje dijete sve manje bilo zainteresirano za mamu na pokretnoj slici telefona, postalo je lakše bez poziva. Svaki dan bio je kao vječnost. Bila sam pod lijekovima i najljepši dani bili su oni koje bih prespavala jer su me približavali cilju. Gledala sam filmove i serije, pregledavala snimke i fotografije na mobitelu i svakodnevno plakala. Nije bilo utjehe, krivnja me izjedala, kako ovako nešto nisam predvidjela, jesam li pridonijela ovom stanju, hoće li sve ostaviti traga na mom sinu, nedostajem li mu više nego što zna i može pokazati, hoću li roditi zdravu djevojčicu... i tako u krug. Previše toga nam se dogodilo u tom kratkom, a delikatnom razdoblju - stravičan potres, bijeg iz stana previše oštećenog za daljnji boravak u njemu, karantena, odvojenosti od obitelji i prijatelja, briga... Sretna sam da je sve iza nas i da je ispalo najbolje moguće.

Story: Kako ste se nosili s razdvojenošću od starijeg djeteta?

U ovakva izazovna vremena za cijelo čovječanstvo moj slučaj ne izdvajaju kao najgori mogući. Djeca su bez roditelja u bolnicama, bez poljubaca, utjehe, nježnosti, to je strašniji scenarij. Starce u staračkim domovima nema tko posjetiti i zagrliti. Broj usamljenih ljudi i iz nekog razloga potrebitih veći je nego ikada prije. Najstrašniji osjećaj bio je što sam toliko patila za prvorođenim da sam se morala podsjećati kako je ovo nerođeno trenutačno najvažnije. A zatim sam se ponovno osjećala krivom zbog te nepravde. Istina je da zapravo nisam bila odgovorna za takav razvoj događaja i da si upravo zbog stanja u kojem sam bila prikovana za krevet nisam smjela nabijati taj križ. Nisam napustila dijete svojom voljom. S druge strane, jesi li dobra majka ako ne uzimaš baš sve okolnosti k srcu koje na bilo koji način mogu oštetiti tvoje dijete? I kako u uvjetima bez posjeta i u tim samotnim danima ne razbijati glavu. Da sam se u istoj situaciji zatekla izvan pandemije, suprug i dijete posjećivali bi me svaki dan i sve bi bilo potpuno drukčije. Kaja je uranila, na svu sreću, a onda smo se konačno svi okupili. Dijete me zagrlilo na ulazu, a onda danima ignoriralo... Ni nadala se nisam da će taj toliko željeni trenutak, pomiješan s hormonima i krivnjom, dovesti do novih bolnih emocija gdje se, umjesto da se veselim novoj bebici, borim kako ponovno osvojiti povjerenje i bliskost s vlastitim djetetom, dok me ponovno razaraju krivnja i žaljenje nad nepovratno izgubljenim razdobljem života i svim mogućim ožiljcima koje sam mu potencijalno ostavila nužnim izostankom iz kuće. Zatim maleni bljeskovi zamjeranja Kaji, pa krivnja kako tu moju prelijepu borkinju mogu zasjeniti takvim nepravednim mislima. Naravno da je sve bilo otežano pojačanom osjetljivošću, osjećajem da sam predugo izbivala, neispavanošću, navikavanjem na novo biće među nama, nove uloge i odnose u toj istoj kući koja više nije bila ista.

Story: Osam mjeseci nakon Tonijeva rođenja odlučili ste se vratiti na kazališne daske. Krivnja je tada dobila i ‘službeno prebivalište’ u vašem domu. Kako ste uspjeli nadvladati taj nezahvalan osjećaj?

Postoje žene koje svoj smisao i puninu vide u tome da život posvete djeci, da majčinstvo postane njihova jedina realizacija. To već trećoj generaciji žena u mojoj obitelji nije opcija, a nimalo ne znači manju posvećenost i predanost djeci. Dok taj trenutak ne dođe. Poslu sam se vratila osam mjeseci nakon rođenja Tonija i koliko god sam uživala, prožimali su me novi osjećaji, od toga da sam drukčije posvećena na poslu, rastjelovljena do strašnog osjećaja krivnje da sam svoju bebicu tako malo držala u naručju, premda znam da nisam, a kako vrijeme prolazi, da ću sve manje to moći i upravo ga propuštam. Vjerujem da sve majke dožive jednake osjećaje. Sada s drugim djetetom, nakon svih izolacija i depriviranosti prouzročene svim ostalim društvenim sadržajima kojim se postupno integriraš u uobičajeni život, taj mi se povratak čini još manje mogućim, premda ga iščekujem. Ohrabrena sam osjećajem da Toni nikada neće biti sam, kao ni Kaja, a zalog i društvo koje imaju postojanjem njihova budućeg bratsko-sestrinskog odnosa, najveći je dar koji smo im mogli pružiti. Djeca se mijenjaju iz dana u dan. Sati neprovedeni s njima mnogim roditeljima stvaraju osjećaj krivnje i straha da će nešto propustiti.

Story: Postoji li modus kojim ste se izvlačili iz takvih misli? Djeca su, općenito, prilagodljivija, a odrasli su oni koji stvari čine puno kompliciranijima?

Sjećam se, jednu sam se noć, ležeći pokraj supruga, zabrinuto povjerila kako imam iznenadni strah od toga da se nešto strašno ne dogodi, da me iznenada obuzimaju crne misli... On mi je na to samo mirno rekao: “Pa imaš djecu, misliš li da ja nemam takvih misli?” I to je taj balon neprekidne roditeljske brige, misli, dvojbi, iracionalnih strahova, toga da nismo više svoji, sjećaš se sebe, ali to više nisi ti, a što je najsmješnije, onaj od prije više i ne želiš biti. I djeca te crpe, umaraju, svaki dan pred tebe stavljaju novu igru strpljenja i živaca, ali jedino što se uvijek trudim jest biti budna i svjesna. Pritom mislim na prisutnost u svakoj njihovoj fazi, osluškivati ih, ali biti autoritet i da znaju da na mene mogu računati za svaku utjehu i sigurnost. Rutina je važna, djeca je vole, stvara im osjećaj sigurnosti. Nisam strog roditelj, ali ne dam ni da me iskorištavaju tražeći rupe u zakonu. Naše su odluke prve i zadnje, a pakiramo ih u more smijeha, pjesme, glupiranja i zagrljaja. I da, katkad i popuštamo njihovim neodoljivim lukavostima. Naposljetku je kao i sa svim odnosima. Ako se osluškujemo i radimo za dobrobit i jednih i drugih, ako se poštujemo, a djecu se itekako može poštovati, onda je harmonično i svi su sretni.

Story: Gotovo sve majke pitaju se posvećuju li dovoljno pažnje drugom djetetu, onoliko koliko su njome obasipali prvo dijete. Smatrate li da je Kaja ‘zakinuta’ za neke sitnice kojima ste pridavali više pozornosti nakon rođenja sina?

Potpuno je drukčije, naravno. S prvim djetetom imaš puno vremena, sve misli i radnje vrte se samo oko njega, i to je normalno. S drugim to već nije tako. Imaš malog hodača i brbljavca koji te okupira od jutra do mraka, a za drugo kradeš rupe i kupuješ vrijeme za mirne trenutke maženja. S prvim smo spremali mirisne kupke svaku večer, danas je kupanje kao u tvornici - jedno pa drugo, bez puno patkica i eteričnih ulja. U Tonija smo buljili stalno, spavao je dok smo hodali na prstima, a sada se borimo za Kajin mir i tišinu da uopće može zaspati. Toni je dobio sve novo, Kaja većinu nasljeđuje, a nerijetko nosi i plavo. S njim sam sate provodila u valjanju i gugutanju, a nju ukradem na neko vrijeme tek kad on spava. Naravno, te su nijanse individualne te ovise puno i o tome kakve su potrebe djeteta, nijedno nije isto, ali mogu reći da je Kajin bioritam sličan Tonijevu, za nijansu je čak i manje zahtjevna i puno se više voli maziti. S njom dobivamo i više od uloženog, smije se čim joj se obratiš, jako je dobra i mila. Zahvalni smo joj što nam je olakšala ovu malenu razliku time što baš nimalo nije zahtjevna. Postoji, naravno, i iskustvo koje dolazi s drugim djetetom, gdje točno znaš što je neophodno, a što nepotrebno, ne ponavljaš iste početničke greške i znaš prečace za rješavanje svih problema. Budućnost je ta koja nosi prepreke i izazove, ali obećala sam si da razlike neće biti, da ću svako podjednako osluškivati i pružiti koliko mogu da se razvija u skladu sa svojim željama, osjećajima i mogućnostima. To je zadatak koji si roditelji moraju dati, neovisno o tome koliko vremena imaju.

Story: I Toniju je, pretpostavljamo, dolazak sestrice bio šok. Kako se snalazi u ulozi starijeg brata?

Toni se od prvog dana veseli svojoj sekici. Malena je dobna razlika među njima i mislim da se vrlo brzo više i nije sjećao da je ikad bio sam. Nema još od nje puno koristi, ali ne propušta joj se javiti, pomaziti je ili poljubiti. Još joj nije bacio nijednu igračku u glavu, prilično je nježan i navikao je da sve dijelimo s njom. Poštuje te trenutke. Zahvaljujući tome što je gledao kako Kaji režemo noktiće, dopustio je konačno da ih i njemu odrežemo bez uobičajenog natezanja, a kad mijenjam pelene, dodaje mi kremu ili ga pošaljem da baci pelenu u smeće, vesele ga takvi maleni zadaci. Za igru će još morati pričekati...

Story: Priča o roditeljstvu, osim neprestane brige, priča je i o neopisivoj ljubavi. Slažete li se s tim?

I dalje mislim da nijedan život nije manje vrijedan ili smislen i poštujem sve koji su odlučili provesti život a da svoj DNK ne ugrade u buduće naraštaje. Ne mislim da je ta odluka imalo manje sebična od ove da baš moji geni trebaju dupliciranje. Ali svoj život ne mogu više zamisliti bez svojih bebica, ne mogu zamisliti misli bez konstantne brige o njima, bez njihova smijeha i mirisa, bez tog jedinog cilja da ih izvedem na pravi put, usrećim i podržavam. Kao i bez toga da sve što radim i što jesam bude za njih i u ime njih.

Story: Što vas posebice uveseljava i ispunjava u ulozi roditelja? Koliko vas je majčinstvo promijenilo kao osobu?

Majčinstvo je zaista najljepši osjećaj i uloga na svijetu, ali i neopisivo iscrpljujuće. Mislim da je mnogo jednostavnije kad je život oko tebe normalan, kad je izlazak u šetnju jednostavniji, kad ti se nude sadržaji i druženja s drugim majkama, ali moram priznati da sam se naviknula i gotovo već srasla s tom ulogom, omilila mi se moja robija. Nema me više, pretvorila sam se u ispostavu, radnu snagu, kućnog policajca i zabavljača. A šefovi i publika mi još nemaju platežnu moć...

Story: Postoje li stvari koje su, otkako ste postali majka, pale u drugi plan? Nedostaju li vam?

Nedostaje mi moj posao, taj trenutak slobode stvaranja. Točka prepuštanja da se cijela uložim kao dar ljudima da rastu, da se ogledaju i pitaju, da doživljavaju, da ih tješiš i veseliš. Moram priznati da je sve pomalo izgubilo smisao u ovim kriznim vremenima, ali možda će se ta potreba tek pokazati nužnom i zato je važno da opstane. Tješi me pomisao da ću se vraćati zajedno s povratkom cijelog društva na staro... Nedostaju mi bezbrižne kavice, odlasci u kino i kazalište, na izložbe i putovanja, nedostaju mi gužve, ali to ne nedostaje samo meni pa mi se čini kao da je cijeli svijet sa mnom na rodiljskom dopustu. Moglo je biti zabavnije, ali, eto, nije. Najviše me trenutačno zaokuplja što sve moja djeca propuštaju dok svijet ovako stoji, ali tješi ne pomisao da je starijoj djeci još teže, bez škole, aktivnosti, druženja. Veselim se cjepivu i tome da sve ovo traje što kraće.