Talentirana pijanistica Zagreb je zamijenila Ciprom: Sad mi je plaža bliže

Kad počnem svirati, oko mene nastane intimni svijet, sličan zagrljaju nekoga kome vjeruješ i koga voliš. Toplo, ugodno i zaštićeno mjesto, sigurno od utjecaja vanjskog svijeta u kojem si u doticaju jedino sam sa sobom.” Riječi su to jedne od najtalentiranijih domaćih pijanistica, 34-godišnje Matee Leko, čija je karijera odavno prešla granice Lijepe Naše i koja je tijekom 18 godina umjetničkog rada zabilježila više od 200 nastupa diljem svijeta. Kako je glazba univerzalni jezik čovječanstva, a ljubav motor koji pokreće cijeli svijet, njihov spoj odveo je Mateu na Cipar, otok udaljen 2000 kilometara od njezina zagrebačkog doma, na kojem već godinu dana gradi uspješnu glazbenu priču isprepletenu ljubavnim notama.

Sasvim slučajno počela sam svirati violinu kad sam imala šest godina. Bilo je jasno da sam talentirana za glazbu, pokret i ritam te sam upisala violinu koja nije bila moj prvi izbor pa sam se prebacila na klavir. Imala sam sreću što je profesorica Ivanka Kordić prepoznala moj talent i pogurala me ozbiljnije u tom smjeru. Moj uspjeh na prijemnom bio je potpuno iznenađenje jer u toj dobi nisam mislila da ću se profesionalno baviti glazbom, ali upisom na Akademiju, sve većim brojem nastupa, putovanjima i upoznavanjem profesora, raslo˝mi je samopouzdanje i na trećoj godini studija odlučila sam da ću se time baviti profesionalno. Kao dijete iz neumjetničke obitelji i u zemlji u kojoj se umjetnost ne cijeni dovoljno, ne znajući za bolje, smatrala sam da trebam upisati još jedan, ‘pravi’ fakultet, kako bi se reklo, dok nisam shvatila koliko sam uspješna u ovome. Iznadprosječni uspjesi pogurali su me da odem iz Hrvatske, iziđem na veća tržišta, pa sam tako do svoje 25. godine odradila tri master studija. To otkrivanje svijeta glazbom definitivno mi je bilo najljepše razdoblje života jer ga ni u jednom drugom poslu ne bih mogla tako upoznati.

Story: Nakon završetka Akademije vaša je sljedeća glazbena postaja bila Beč. Je li svjetska metropola glazbe i muzeja bila vaš prvi izbor za daljnje profesionalno usavršavanje?

Bio je to jedan od mogućih gradova gdje sam htjela nastaviti usavršavanje. U planu je bila i Moskva jer je Rusija kolijevka umjetnosti, čak je i Pariz bio u optjecaju, ali Beč se činio kao financijski najpraktičnije rješenje, a i dovoljno je blizu pa sam mogla, kad god sam poželjela, otići kući. U Beč sam se odselila točno osam dana nakon svog diplomskog koncerta. Upisala sam poslijediplomski studij u klasi iznimno cijenjenog profesora Noela Floresa, podrijetlom Indijca, koji je na bečkom sveučilištu radio tijekom cijele svoje karijere. Imala sam sreću što sam ga ‘uhvatila’ u dobi kad je još imao puno žara za podučavanje, a ja sam upijala svaku njegovu riječ. Moj prvotni plan bio je ostati u Beču godinu dana, a zadržala sam se gotovo deset i u tom razdoblju imala sam prekrasnu pijanističku karijeru diljem Europe. Na kraju sam upisala i MBA studij jer sam bila jako znatiželjna i htjela sam razviti još vještina.

Story: Život u Beču zvuči bajkovito, ali iza lijepe vanjštine krije se, pretpostavljamo, puno kompleksnija priča?

Sjećam se scene… Petak 13. 2008. godine, nastupala sam sa Zagrebačkom filharmonijom u Zagrebu i osjećala se kao mala zvijezda u svojoj zemlji. Sljedeći sam dan u Beču posluživala bijelo i crno vino na jednom eventu. Jedna mi je gospođa uputila pogled pun sažaljenja, kao da sam dijete iz trećih zemalja, pa mogu reći da mi je prvih nekoliko godina bilo teško. Kultura je hladnija, a uz germanski pristup svemu, i konkurencija je bila puno jača. Tražila sam svoje mjesto pod suncem, pitala se kakvu karijeru želim… No posljednjih nekoliko godina pronašla sam društvo i tada se sve promijenilo. Za život u Beču ne trebaš puno novca, primjerice hrana stoji koliko i u Zagrebu, a svi znamo da je ondje standard puno bolji nego kod nas pa je samim time i život kvalitetniji.

Story: Osim u Beč, glazba vas je vodila u razne krajeve svijeta. Gdje ste dosad sve nastupali i koji su vam nastupi ostali u posebnom sjećanju?

U Izraelu sam 2010. godine nastupala sa sjajnim ruskim glazbenicima i ondje sam upoznala divne prijatelje. U Švedskoj na festivalu bilo je jako hladno pa su nam organizatori prije putovanja sugerirali da ponesemo dodatne kapute i svjećice kako bismo se time borili protiv depresije. Bio je i predivan, mali nastup u Bohinju u Sloveniji u crkvici s violinistom svjetske klase Yuryjem Revichem koji izvodi na posebnoj Stradivarijevoj violini. Slovenska radiotelevizija snimala je cijeli koncert i nakon toga shvatila sam da nije sve uvijek u veličini dvorane. Nekad su čarobni trenuci pred lokalnim ljudima dovoljni za potpuni užitak jer takva publika obično nema mogućnost prisustvovati velikim koncertima pa tim više cijeni ovakve prilike. Pamtim i božićni koncert u zagrebačkom HNK prije nekoliko godina, a mislim da sam ih ukupno odradila 200-tinjak.

Story: Karijera je podrazumijevala i velika odricanja. Je li vam žao zbog nekih propuštenih prilika koje niste mogli iskoristiti jer ste odlučili u potpunosti se posvetiti sviranju?

Nije mi nikad bilo žao. Tek sam poslije otkrila koliko sam toga propustila, primjerice neka događanja koja tijekom odrastanja mladi uzimaju zdravo za gotovo, kao što su ljetni praznici. Ja sam ih provodila na festivalima, usavršavanjima, natjecanjima… i nije mi to nikad bilo teško. Sjećam se da bih došla na plažu jedan dan i sutradan bi mi već bilo dosadno. Htjela sam putovati, bila sam gladna znanja. Definitivno ne bih mijenjala nijedan proživljeni trenutak iako su odricanja golema. Vjerujem da bilo koji profesionalni svijet traži odricanja, ali ako u tome zaista uživaš, nemaš osjećaj da ti nešto nedostaje.

Story: Što vas u sviranju najviše ispunjava? Opišite nam svoj ‘čarobni svijet’.

Možda najbliža definicija jest da je to intimni svijet koji sam stvaraš, sličan zagrljaju nekoga kome vjeruješ, koga voliš. Toplo, ugodno i zaštićeno mjesto, potpuna izolacija od vanjskog svijeta. Svirajući, u doticaju si sam sa sobom, sam stvaraš priču i u tim trenucima vanjski svijet ne postoji.

Story: Krajem 2015. napravili ste nagli zaokret u karijeri. Zatvorili ste poklopac klavira i iz glazbe se ‘preselili’ u marketinške vode?

 Vjerujem, kao i svi klinci koji život provedu u treningu, da u jednom trenutku dođe do zasićenja. Meni je umjetnost iznimno važna i vrlo intimna, no osjećala sam da je vrijeme za promjenu. Nikad nisam rekla da će ta odluka biti konačna, znala sam da ću se jednog dana vratiti svježa i s istinskom željom za ponovnim sviranjem. Općenito u tom trenutku više nisam uživala u ‘gipsy’ stilu života, tražila sam mir i privatnu stabilnost te tada nisam vidjela način kako se nastaviti baviti glazbom onako kako bih htjela. Bila je to vrlo luda i hrabra odluka, ali pokazala se fantastičnom jer su se zapravo tek tada u meni počele ‘kuhati’ ideje.

Story: Upisali ste Business School u Londonu, a potom počeli raditi u marketingu. Kako ste se snašli u tom svijetu?

U početku je bilo dosta teško jer biti početnik u nečemu nakon što si znalac i etabliran u nečem drugom popriličan je udarac na ego. Bilo me strah kako ću se snaći, mislila sam da možda nisam dovoljno spretna i nemam toliki kapacitet za učenje, ali nakon samo nekoliko mjeseci krenulo je nabolje. Moja profesorica klavira uvijek je govorila: “Sjedni i zagrij stolac.” Tako je bilo i s radom u marketingu. Ako vam netko zna pokazati osnovu, treba sjesti i dovoljno puta to ponoviti dok ne stekneš osjećaj samopouzdanja i kažeš sebi: “Ok, ja to mogu.” Uživala sam u tome dosta dugo, ali nakon nekoliko godina glazba je ponovno pokucala na vrata pa sada uspješno usklađujem dva svijeta.

Story: Glazba je na zanimljiv način ukrstila vaše putove s onim uobičajenim, poslovnim pričama. Naime, dogodila se ljubav i odvela vas na Cipar?

Kako to uvijek biva, zaljubila sam se u svog sadašnjeg supruga koji me odvukao na Cipar kada sam napokon odlučila da ću živjeti kod kuće. Prvih godinu dana neprestano smo putovali i viđali se, ali bili smo svjesni činjenice da veza na daljinu u jednom trenutku mora prerasti u blizinu ili više ne može funkcionirati. Cipar je genijalan, osim što voze lijevom stranom ceste pa sam odmah morala naučiti voziti naopako. No kad sam to savladala, sve je bilo lakše. To je prekrasna zemlja, s predivnom klimom i fantastičnom hranom, toplim i srčanim mentalitetom pa, unatoč 2000 kilometara udaljenosti, više sličnosti s našim mentalitetom nalazim ovdje nego u Austriji. To je jedna tipična velika južnjačka obitelj.

Story: Preseljenje na Cipar značilo je i novu stranicu u vašoj karijeri. Crno-bijele tipke klavira ponovno su dobile boju, a počeli ste stvarati i novi oblik sadržaja?

Da. Dolaskom na Cipar u meni se počeo otvarati umjetnički svijet. Imala sam potrebu sjesti za klavir i stvarati. Usred pandemije imala sam dovoljno slobodnog vremena, sjedila sam kod kuće za klavirom i počela snimati male skladbe. Uskoro sam otvorila svoj YouTube kanal, naručila mikrofone koji su za mene dotad bili nepoznanica jer znam samo kako se klavir svira, ali ne i kako to snimiti. Počela sam snimati jer sam htjela nešto svirati svijetu. Rekla sam sama sebi: “Zašto ne bih dala ljudima nešto lijepo, a da pritom i uživam u tome” i tako je sve počelo.

Story: Kakve su reakcije publike na ‘Musical Stories by Matea Leko’? S kim ste dosad imali priliku surađivati?

Feedback je fantastičan, puno bolji nego što sam uopće mogla zamisliti. Dosad imam više od dva milijuna pregleda na YouTube kanalu, više od pola milijuna na Facebook stranici, a planiram uskoro napraviti i novu web stranicu kako bih sjedinila sve na jednome mjestu. Kao pijanistica o takvim brojkama u stvarnom svijetu mogla bih samo sanjati pa sam time oduševljena te je meni pandemija donijela osobne pozitivne pomake u životu.

Story: U godini obilježenoj pandemijom ostvarili ste brojne suradnje, a uspjeli ste održati i koncert na Cipru?

 Pokretanjem YouTube kanala prošla sam petnaestak različitih glazbenih stilova i skladatelja te u svoje ‘muzičke priče’ uključila umjetnike iz raznih dijelova svijeta, od violinista Yuryja Revicha do grčke rokerice s njujorškom adresom Marlain Angelides. Napravljen je i video u suradnji sa Soho studijem u Londonu, a pred praznim gledalištem u nedavno obnovljenom ciparskom kazalištu održala sam koncert. Bila je to prekrasna glazbena dobrodošlica i nadam se kako ću uspjeti u svom naumu da u 2021. godini nastupim u njihovu divnom amfiteatru uz more. Prvi sam put napisala i vlastitu skladbu ‘In Your Arms’ posvećenu mom suprugu te je nedavno HRT emitirao tu snimku pa me taj potez ohrabrio da nastavim skladati. Velika mi je želja složiti ‘Musical Stories’ u album i predstaviti ga tijekom 2021. godine u Zagrebu.

Story: Koja je virtualna suradnja naišla na najveći odjek?

Možda je najzanimljivija suradnja s grčkom glazbenicom Marlain. Spojile smo Aerosmithov hit ‘Dream on’ i Schuberta, a reakcije su bile fantastične. To je predivan pokazatelj za buduće glazbene suradnje.

Story: Za kraj, nedostaje li vam domovina ili je Cipar ipak vaše konačno odredište?

Jedino što mi nedostaje je moj jezik. Obitelj sam, dok se nije dogodila pandemija, viđala često i zapravo sam živjela na relaciji Cipar - Zagreb, ali ova je godina svima poremetila planove. Ipak, ne želim prihvatiti ‘novo normalno’ nego vjerujem da će se svijet vratiti u ‘staro normalno’. Kad je riječ o životu na Cipru, dosta je sličan onom u Zagrebu samo što je puno toplije. Raspored mi je poput onog u Zagrebu, no ovdje imam mogućnost biti na plaži brže nego u Hrvatskoj. Zaista uživam u svakom danu, dobroj hrani, divnim ljudima, glazbi s mojim psom Pablom koji sjedi sa mnom u studiju. Svi moji životni planovi ispali su naopako. Ne kaže se uzalud da čovjek planira, a Bog se smije. Partner i ja smo jako otvoreni i imamo sreću što gradimo karijere koje nas ne vežu nužno uz jedno mjesto. Cipar je trenutačno najbolje rješenje za nas, ali ne isključujem mogućnost života u drugoj zemlji ili gradu. Tko zna, možda i u Zagrebu.