Još
Emisije
Ostalo

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Celebrity

Ivana Šmit: 'Smatram da trebamo promovirati cijepljenje'

Autor Ana - Marija Crnica
Autor Ana - Marija Crnica

Specijalistica interne medicine Ivana Šmit govori o trenucima s kraja 2020. koji su joj obilježili život te o svojoj važnoj misiji u kojoj nastoji unijeti promjene u sustav zdravstva

Izvor: Dražen Kokorić

Ivanu Šmit, 42-godišnju specijalisticu interne medicine i subspecijalisticu kardiologije, razoran potres koji je na kraju 2020. godine pogodio Banovinu zatekao je na radnome mjestu, u zgradi Opće bolnice Sisak. U sekundama užasa koji je proživljavala mislila je da će umrijeti. Nakon što je doznala da joj je obitelj dobro, pohitala je pomoći evakuirati pacijente iz bolnice u Petrinji, gdje je na ulici s kolegama na pacijentici izvršila intubaciju i tako joj spasila život. Osim što je liječnica, Šmit je i predsjednica Hrvatske udruge bolničkih liječnika, dopredsjednica Hrvatske liječničke komore te sindikalna povjerenica Hrvatskog liječničkog sindikata. Oni koji je malo bolje poznaju ne zovu je Ivana nego - žena hrabrost.

Story: Potres s epicentrom kod Petrinje doživjeli ste na radnome mjestu u Općoj bolnici Sisak. Kako su izgledali ti užasavajući trenuci?

Našla sam se u Staroj internoj zgradi u koronarnoj jedinici, gdje inače radim. Iznenada je počelo tresti, što je pratila grozna buka. Najprije smo svi bili zaprepašteni i nismo znali što se događa. Vrlo brzo postalo je jasno da je riječ o snažnom potresu koji je doslovno lomio zidove zgrade stare više od 120 godina, koji su pucali pred mojim očima. Podrhtavanje je bilo toliko snažno da nisam mogla kontrolirati hodanje. Nakon što sam ustala, bacalo me prema zidovima, a oko mene su padali ormari i žbuka. Iako je trajalo malo više od deset sekundi, činilo se kao vječnost. Nismo mogli izići iz zgrade, bilo je gotovo nemoguće napraviti nekoliko sigurnih koraka. Kada se smirilo podrhtavanje, svi smo izletjeli van i gledali se zaprepašteno još nesvjesni strahote koja se dogodila. Bilo je zastrašujuće. Dijelovi zgrade u kojoj sam radila su se urušili. Srećom, nije bilo ljudi oko nje pa nitko nije stradao. To bi bilo nemoguće preživjeti. Popadale su tone cigle i žbuke. U zgradi nije bilo većih odrona težeg materijala, samo prašina i manji komadi žbuke.

Story: Što vam je prolazilo glavom tijekom podrhtavanja?

Strah koji sam tada osjetila ne želim nikome na ovom svijetu. Te sekunde kada sam shvatila da je nastupio potres i kada sam vidjela zidove kako pucaju, mislila sam da ću umrijeti i da će mi dijete ostati bez majke. Iste sekunde zaredale su mi se misli: gdje su mi dijete, suprug, majka, brat... Kada sam se malo pribrala, pokušala sam mobitelom nazvati članove svoje obitelji, no telefoni nisu radili, bilo je nemoguće ikoga dobiti. Razina straha samo je rasla. Nitko nije mogao telefonski stupiti u kontakt s obiteljima.

Ivana Šmit Izvor: Dražen Kokorić

Story: Nakon potresa na ulici ste reanimirali čovjeka. Recite nam nešto više o tome.

To se događalo u zgradi bolnice u Petrinji, dijelu sisačke bolnice na lokalitetu Petrinja gdje su Odjel za pulmologiju i produženo liječenje, Pulmološka poliklinika, a u tom trenutku i odjel s teškim COVID pacijentima. Nakon što sam uspjela doći do svog djeteta u vrtiću te se uvjerila da su svi moji živi i neozlijeđeni, na poziv kolegice pulmologinje, dr. Blanke Ćuk, odjurila sam pomoći evakuirati tu zgradu. Volonteri i vatrogasci iznosili su pacijente i opremu iz potresom razorene zgrade te ih smještali na prilazne ceste i u jedinu malu zgradu koja je ostala neoštećena. Riječ je o vrlo teško oboljelim pacijentima, ovisnim o kisiku i respiratornoj potpori koji nisu mogli dugo preživjeti bez potrebnih aparata. Jednoj se pacijentici toliko pogoršalo stanje da više gotovo i nije mogla samostalno disati pa nismo imali izbora nego izvršiti intubaciju na cesti. Jedva smo pronašli svu potrebnu opremu, ali preživjela je. Spojili smo je na aparat i na cesti je dočekala transportno vozilo koje ju je prevezlo u Opću bolnicu Karlovac. Iskreno ovim putem zahvaljujem ministru Viliju Berošu koji se odazvao mom pozivu te nam pomogao dogovoriti evakuaciju pacijenata i premještaje prema Zagrebu. Cijela ta situacija činila se poput nekog holivudskog filma katastrofe.

Story: Kada ste se vratili na posao?

Drugi dan nitko, osim dežurnih liječnika, nije išao na posao jer smo mi internisti zajedno s većinom ostalih kolega u bolnici ostali bez svojih radnih mjesta. Moja zgrada dobila je crvenu oznaku i više nije za upotrebu. Svi smo kod kuće čekali informacije nadređenih o tome kada ćemo moći raditi. U međuvremenu smo počeli zbrajati štetu na stambenim objektima, grad se polako punio volonterima koji su nam nesebično pomagali. Prvu noć većina je provela na cesti ili u automobilima. Moje dijete spavalo je u automobilu dok nije prestalo podrhtavanje. Sljedećih dana skupili smo hrabrost za boravak u kući, no strah je i danas prisutan.

Story: Je li i vaš dom stradao u potresu? Kako danas izgleda vaš rodni kraj?

Imamo sreće što naša kuća nije teško oštećena i možemo živjeti u njoj. Oštećeni su dimnjaci pa ih moramo sanirati, popadalo je nešto namještaja, staklenih boca, vaza, polica... Ipak, u odnosu na ostatak grada, mogu se smatrati sretnom jer ne moramo tražiti alternativni smještaj. Sjećam se Petrinje nakon rata, kada sam bila dijete. Kada to usporedim s današnjim stanjem, centar grada u ovom potresu je puno više stradao. Grad više nije prepoznatljiv. Ponovno krećemo ispočetka kao i 1995. godine. Nitko ne može vjerovati da nam se ovo dogodilo.

Story: Kakvo je stanje u sisačkoj Općoj bolnici nakon potresa?

Kada govorimo o sisačkoj bolnici, jedino je pošteno reći istinu, bez uljepšavanja. Stanje je vrlo loše, ne možemo pružati adekvatnu zdravstvenu zaštitu koju je bolnica nekada pružala u većini segmenata. Zgrada Stare interne je neupotrebljiva, a Nova interna nosi žutu oznaku i trenutačno ne znamo što će biti s njom nakon daljnjih analiza. Zgrada u kojoj su se nalazili odjeli pedijatrije, oftalmologije i neurologije nosi dvije oznake - u prizemlju je zelena, dakle proglašena je sigurnom, a na katovima je žuta, što nikome nije jasno, pa je upitno hoće li biti upotrebljiva iako u njoj radi laboratorij. Najveći dio bolnice zasad je prebačen u zgradu ginekologije i prizemlje zgrade kirurgije. Zgrada u Petrinji također je znatno uništena i čeka dodatne analize statičara te je privremeno izvan funkcije. U ovoj situaciji sve pacijente, prema rasporedu dogovorenom s Ministarstvom zdravstva, upućujemo u zagrebačke i ostale okolne bolnice. Koliko će to potrajati, doista ne znam jer službenih informacija još nemamo. Bilo bi dobro da se što prije javnosti i nama djelatnicima obznani konačna situacija s infrastrukturom sisačke bolnice, ali i stanjem novog paviljona koji je gotovo potpuno završen. Svi se pitamo kada ćemo moći koristiti taj objekt i hoće li ondje moći biti smješteni bolnički odjeli ili samo ambulante, čemu je inicijalno bio namijenjen. Koliko god inzistirali na dobivanju odgovora, slušamo samo kuloarske priče i parole “izdržite, bit će bolje”, a službenih informacija nema. Teško da više bilo tko može šutke na takve bedastoće kimati glavom a da ne postavlja dodatna pitanja. Mi radimo u šatorima i želimo znati dokad će to biti tako.

Ivana Šmit Izvor: Dražen Kokorić

Story: Dobitnica ste nagrade Hrvatske liječničke komore za promicanje interesa hrvatskog liječništva i zaštite prava liječnika u 2018. godini. Koliko vam znači to priznanje?

Ta je nagrada na neki način priznanje za moj sveukupni rad za boljitak liječnika ne samo u 2018. godini, kako mi je službeno dodijeljena, nego i za prošli i budući angažman. Sama činjenica da su mi je dodijelili ljudi koje iznim­no cijenim i koje smatram apsolutnim autoritetima u domeni morala, struke i profesionalnih kompetencija podiže tu nagradu na višu razinu u mojim očima. Što god se u budućnosti dogodilo, mislim da će u mom srcu ostati kao moj najveći uspjeh i priznanje u borbi za prava liječnika.

Story: Osim što ste predsjednica HUBOL-a, dopredsjednica ste HLK i sindikalna povjerenica Hrvatskog liječničkog sindikata. Odakle tolika želja za angažmanom u zdravstvenom sektoru?

Trudim se u okviru svojih mogućnosti napraviti u tom poslu najbolje što mogu. Sve je počelo nakon štrajka liječnika u rujnu 2013. godine. Tada sam, zajedno s određenim dijelom kolega liječnika, shvatila da probleme koje je imalo hrvatsko zdravstvo ne mogu samo gledati iz svoga kuta nego se moram aktivno uključiti, a to je u tom trenutku bilo moguće aktiviranjem u Hrvatskom liječničkom sindikatu. Kako smo s vremenom shvatili da sindikat s tadašnjim vodstvom ne koristi puni potencijal u borbi za prava liječnika, uskoro je zaživjela ideja za osnivanjem HUBOL-a, a ostalo se samo nadograđivalo jedno na drugo.

Story: Gledajući vaše djelovanje u zdravstvenom sektoru, koje biste pomake istaknuli kao pozitivne?

Najvažnijim smatram to što smo pomoću HUBOL-a i poslije HLK probudili svijest liječnika o vlastitoj vrijednosti i snazi. Postali smo jedan od najvažnijih sugovornika u svim raspravama koje se odnose na zdravstvo te aktivni sudionici u djelovanju radnih skupina i ostalih tijela nadležnih za kreiranje zakona iz domene zdravstva i općenito svih ostalih segmenata sustava u cjelini. Zahvaljujući HUBOL-u liječnici su pokrenuli brojne radne sporove, izborili su se za brojna radna prava, a njihova uloga i položaj, iako nedovoljno brzo, ipak se polagano pomiču prema mjestu koje bi trebali imati u društvu. Taj dio smatram svojim najvećim uspjehom. Pokrenuti kotačić koji će poslije pomaknuti planinu golem je korak u svakom procesu. Ponosna sam što sam bila dio skupine koja je zakotrljala taj prvi kamen.

Story: Instruktorica ste na ALS tečajevima. Koliko je važno da svaki građanin zna osnove reanimacije?

Iako više nisam aktivni instruktor ALS tečajeva, bavim se poslom u kojemu je reanimacija vještina koja se učestalo primjenjuje. U razvijenim zemljama svijeta potpuno je normalno da djeca u školama uče primjenu reanimacijskih vještina i da se to znanje adekvatno usvoji. Povremeno imamo dobre primjere uspješnih laičkih reanimacija koje su spasile pojedince od sigurne smrti do dolaska timova Hitne medicinske pomoći. Jedan takav uspješan primjer dolazi iz Hrvatske Kostajnice gdje je nedavno žena, reanimirajući svog supruga, uspjela održati njegovu cirkulaciju dovoljno dugo do dolaska stručne pomoći. Pacijent je potom dopremljen u sada potresom razrušenu sisačku bolnicu održanih vitalnih funkcija i proslijeđen dalje u Vinogradsku bolnicu na postupak terapijske hipotermije, nakon čega se u potpunosti neurološki oporavio. Da nije bilo laičke reanimacije, taj pacijent rođen 1969. godine sigurno više ne bi bio živ. Takvih primjera nema mnogo, ali kada se dogode, svima nam izmame osmijeh na lice. Tada postajemo svjesni važnosti znanja i vještina svakog čovjeka za nečiji život bez obzira na profesiju. Obrazovanju trebamo pridati veću pozornost kao društvo. Sutra taj pacijent može biti bilo tko od nas.

Story: Javnost vas je imala priliku pobliže upoznati proteklih mjeseci dok ste upozoravali na skori kolaps zdravstvenog sustava usred pandemije. Kakvo je stanje danas?

Kad je riječ o brojkama, stanje je minimalno poboljšano, no i dalje je loše jer su bolnice prepune pacijenata s teškom kliničkom slikom, a COVID pacijenti koriste velik broj respiratora. Ohrabruju trendovi regresije, no trebamo biti oprezni jer svako opuštanje i popuštanje može biti skup eksperiment, što imamo priliku vidjeti u određenim europskim zemljama, pa smatram da se ne smijemo opuštati. Cijepljenje je svakako jedna od mjera koja polako, ali sigurno pridonosi smanjenju broja oboljelih, uz adekvatne socijalne mjere koje su donesene prekasno. Smatram da trebamo promovirati cijepljenje kako bi se što veći dio populacije osigurao barem od teških kliničkih slika koje vode u smrtni ishod i paraliziraju zdravstveni sustav.

Story: Zašto su nam brojke bile toliko crne i je li drugi krug lockdowna poboljšao situaciju?

Previše smo se opustili tijekom ljeta. Ljudima je dosadilo nositi zaštitne maske i pridržavati se mjera fizičke distance, a kada je još politika lošim primjerima pokazala kako te mjere vrijede za ‘malog čovjeka’, no ne i za ‘političke subjekte’ i politici važne skupine, u ljudima su se probudili otpor, bijes i inat te su dodatno zanemarili mjere. Cijeli niz nepovoljnih trenutaka stvorio je, nažalost, adekvatnu predispoziciju za crni scenarij koji je počeo ujesen i stavio zdravstveni sustav na koljena. Prema mojemu mišljenju, vrlo zakašnjele mjere koje je velik dio struke zagovarao još početkom studenoga, a počele su tek u prosincu, tek sada, logično, daju opipljive rezultate, za koje se toplo nadam da će se i nastaviti. Treći val ni u najcrnjem scenariju ne želim ni našim ljudima ni zdravstvenom sustavu.

Story: Kada bi nam se životi mogli vratiti u normalu? Je li još rano o tome govoriti?

Teško je u ovom trenutku davati bilo kakve prognoze. Mislim da je najpoštenije reći da nisam sigurna, ali moglo bi biti onako kako mislim. Zabrinjavajuće su informacije o novim sojevima virusa, što smo, nažalost, mogli očekivati jer virusi mutiraju i mijenjaju se. Ipak se nadamo da će veća procijepljenost opće populacije staviti ovaj virus u zajedničku ladicu s virusom gripe, kojeg se vjerojatno nikada nećemo u potpunosti riješiti, te da ćemo ga pretvoriti u virus koji će uzrokovati blaže kliničke slike bez velikih i dugotrajnih posljedica. Još prikupljamo spoznaje o svim posljedicama koje će virus ostaviti na osobe koje su bile zaražene i iznenađeni smo informacijama koje imamo. Dugotrajna astma, osjećaj malaksalosti, nemoći, otežani povratak respiratorne funkcije, trajno oštećenje pluća i embolijski incidenti samo su dio palete komplikacija koje zasad zamjećujemo kod pacijenata koji su preboljeli infekciju virusom SARS-CoV-2. To je vrlo ružna bolest. Svaki nas dan iznova iznenađuje.

Story: Naposljetku, kako održavate u ravnoteži privatni i poslovni život? Što vas veseli i ispunjava?

Život mi se posložio tako da sam tek nedavno postala majka. Imam dijete od dvije i pol godine u kojemu i suprug i ja beskrajno uživamo. Iako se ponekad čini teško, zasad uspijevamo uz brojne prilagodbe usklađivati privatni i poslovni život, premda je ponekad vrlo zahtjevno, no to je nešto s čime se suočava većina zaposlenih ljudi koji nemaju fiksno radno vrijeme. Kada imamo vremena, volimo putovati, skijati i družiti se s prijateljima u dvorištu obiteljske kuće ili na zajedničkim putovanjima. Volimo more i planine pa podjednako uživamo u zimskom i ljetnom godišnjem odmoru. Kao većina ljudi, i ja se nadam da ćemo se što prije vratiti nekadašnjim navikama i putovanjima jer to nam svima beskrajno nedostaje. Ljudi su društvena bića koja moraju znati svoju odgovornost prema sebi i okolini u kojoj se kreću, no ljudski je reći da svi žudimo za onom slobodom koju smo imali prije ove pandemije. Zaželjet ću nam svima skori povratak nekadašnjim malim radostima za koje nismo ni znali koliko su velike dok ih nismo silom prilika morali pauzirati. Treba cijeniti svaki sretan trenutak u životu i u njemu uživati punim plućima jer tragedija i nepredvidivost preko noći mijenjaju život čovjeka iz korijena.

Tagovi

Najčitanije

Najnovije