Elias Kolega: 'Brat Samuel mi nije konkurencija nego podrška'

Skije je ove sezone zbog ozljede zamijenio mikrofonom i komentatorskom ulogom, a u njegovu mlađem bratu vide jednu od velikih nada hrvatskog skijanja. Skijaški reprezentativci ljubav prema tom sportu otkrili su još kao djeca upijajući savjete majke Sonje. Gotovo pola života trenira ih Ante Kostelić, a svemu je ‘kumovao’ rukomet koji je njihova majka trenirala pod budnim okom legendarnog Gipsa. O posvećenosti skijanju, međusobnom odnosu na natjecanjima, ali i snovima razgovarali smo sa 24-godišnjim Eliasom i 22-godišnjim Samuelom Kolegom, braćom kojima se smiješi velika skijaška karijera.

Elias: Otac je iz mjesta Kali na Ugljanu, ja sam rođen u Münchenu, a brat u Ulmu. Prve skijaške korake napravili smo još kao djeca u Austriji. Prva četiri razreda završio sam u Njemačkoj pa je sve ispalo slučajno. Išli smo korak po korak, majka nas je učila skijati i ne zamišljajući da ćemo dospjeti do ovoga gdje smo danas. Vidjeli smo da nam jako dobro ide i nastavili se razvijati u tom smjeru. Kako je vrijeme odmicalo, postajalo je sve ozbiljnije i zahtijevalo se sve više treninga pa smo obojica, kada smo navršili 12 godina, ušli u Hrvatsku dječju skijašku reprezentaciju.
Samuel: Sve to zahtijevalo je veliku disciplinu i mnogo odricanja. Kada bismo se vratili u Zagreb, većinu vremena provodili smo na instrukcijama jer ne bismo drukčije mogli pohvatati školske obaveze. Morali smo biti maksimalno koncentrirani da pohvatamo zaostatke iz škole, a uza sve to imali smo i kondicijske treninge pa je sve zapravo bilo podređeno skijanju.

Story: Kada ste se počeli ozbiljnije posvećivati skijanju i kada ste ostvarili prve sportske rezultate?

Elias: Teško je reći i prisjetiti se toga. Išlo je pomalo, skijanje je individualan sport, teško je reći da vas je netko mogao gurati. Otpočetka su postojali užitak i strast kada bismo skijali, a trebalo je postići i neke rezultate. Ništa nije došlo samo od sebe ni preko noći. I brat i ja jako smo disciplinirani i fokusirani, i to je bio glavni razlog što smo se uspjeli probiti. Obojica smo sa 12 godina ušli u program dječje reprezentacije, što je zahtijevalo iznimnu zrelost, posvećenost i ozbiljnost od najranije dobi. U dječjem skijanju konkurencija često nije previše mjerodavna, ali na svim međunarodnim dječjim natjecanjima bili smo među top 10. No teško je sa 14 godina znati hoće li netko uspjeti ili neće. Da bi se znalo ima li netko dobre preduvjete za vrhunskog skijaša, treba pričekati barem do njegove 20. godine i vidjeti kako se taj sportaš razvija.

Story: U kojem vas je trenutku zamijetio Ante Kostelić, legendarni Gips, i koliko vam znači što vas trenira jedan od najboljih skijaških trenera svih vremena?

Elias: Prije nego što se posvetio skijanju, Ante Kostelić bio je rukometni trener. Poklopilo se da je trenirao i našu majku Sonju, koja je igrala u istom klubu s Maricom Kostelić, tako da se njih dvoje znaju od davnina. Od 11. godine odrađivao sam ljeti kondicijske treninge s Kostelićima, a u 21. godini Ante Kostelić je i službeno postao moj trener. Poprilično brzo uhvatio sam njegov ritam i način treniranja. U usporedbi s onim kakav su odrađivali Janica i Ivica, brat i ja imamo vrlo sličan način treniranja. I brat i ja vjerovali smo da uz Antu možemo postići dobre rezultate i napredak. Drago nam je što je upravo on naš trener.

Story: Kako izgledaju vaše pripreme? Opišite nam jednu godinu u životu skijaša.

Samuel: Krajem ožujka, na kraju skijaške sezone, već počinju pripreme za sljedeću. U travnju uzmemo malu pauzu za odmor, a od svibnja počinju ozbiljnije pripreme. Skijamo na glečerima dok temperature ne porastu toliko da uvjeti postanu jako loši za skijanje, a onda ljeti odrađujemo suhe treninge i kondicijske pripreme. Treniramo na Mljetu kod Kostelićevih, krajem kolovoza i početkom rujna počinju pripreme u Švicarskoj i Austriji, u studenome odlazimo na umjetni snijeg i ledene podloge kako bismo se što bolje pripremili za utrke. Svaki je dan podređen skijanju, treninzima i kvalitetnom odmoru.

Story: Jeste li ikad požalili što ste zbog sportske karijere propustili uobičajeno odrastanje?

Elias: U nekim trenucima možda su nam malo nedostajali druženje s prijateljima, izlasci, teme o kojima oni svakodnevno razgovaraju, ali zapravo otpočetka znate zašto ste tu gdje jeste. Znate da je sve zbog višeg cilja, a kako biste ga dosegnuli, nešto morate žrtvovati. Nijedan veliki rezultat ne postiže se bez žrtve, ali priznajemo da u nekim trenucima nije bilo lako, pogotovo kada ste tinejdžer i imate 16, 17 ili 18 godina. Da, definitivno ponekad nije bilo jednostavno, ali uvijek nam je motiv bio krajnji cilj - ući u vrh svjetskog skijanja.

Story: Samuel je mlađi gotovo tri godine. Postoji li među vama osjećaj konkurencije kada ste na stazi?

Elias: Ma kakvi, među nama ne postoji osjećaj da smo konkurencija jedan drugome. Naprotiv. Velika smo podrška jedan drugome u svakoj utrci. Često sam čak više nervozan kad Samuel vozi nego kad vozim ja, a siguran sam da se i on tako osjeća. Odmalena smo imali jako dobar bratski odnos bez prevelikih svađa i sretan sam što imamo zdrav bratski odnos.
Samuel: Činjenica da uza se imam starijeg brata meni je korisna i osobno mi je puno pomogla zbog općenitog natjecateljskog duha. Kad smo na treninzima, možemo se uspoređivati, gurati jedan drugog da budemo što bolji i to je svakako dobro. U natjecanju su svi konkurencija, bio to brat ili netko drugi, ali uvijek si kažemo: “Sretno!” Uvijek dijelimo informacije sa staze kako bismo pomogli jedan drugome i to je najvažnije, a na natjecanju ipak svatko mora dati najbolje od sebe.

Story: Elias, prošle ste godine na pripremama slomili potkoljenicu i morali ste odustati od aktualne sezone. Kakvo je trenutačno stanje s ozljedom?

Oporavak se dobro odvija. U studenome sam stao na skije i djelomično obnovio ozljedu pa sam morao ponovno na operaciju, ali ta je ozljeda puno manja od one prve. Dobro se oporavljam, osjećam se dobro i vjerujem da ću do sljedeće sezone biti potpuno spreman.

Story: Ozljeda je pokazala da nije svako zlo za zlo. Naime, postali ste sukomentator skijaških natjecanja, a mnogi smatraju da se u toj ulozi jako dobro snalazite.

To sam možda polusvjesno vježbao cijelog života. Volim se lijepo izražavati, a kada komentiram skijaške utrke, trudim se svakom natjecatelju pronaći njegovu dobru karakteristiku jer znam koliko je teško doći do te razine skijanja. Smatram da u svakom natjecatelju treba pronaći nešto dobro, a osobno mi takvi istupi nikad nisu predstavljali problem. Od prvog komentiranja bilo mi je potpuno prirodno sjediti u stolcu i govoriti u mikrofon pa bih to možda nazvao svojim prirodnim talentom, darom koji dobro koristim i vjerujem da će mi itekako koristiti u budućnosti.

Story: Slobodnog vremena nemate previše, ali kako ga provodite kada ga pronađete?

Elias: Gledam da u slobodno vrijeme radim ono što volim. Boravak u prirodi, košarka, nogomet, druženje s dragim ljudima, onima koji me vole i cijene zbog moje osobnosti, bez obzira na sportske uspjehe ili neuspjehe. Smatram da je u životu iznimno važno biti okružen dobrim ljudima te imati dobre, iskrene prijatelje. Moja sreća jednako mi je važna kao i njihova, to mi je zapravo najvažnije od svega.
Samuel: Privatno i slobodno vrijeme volim provoditi sa svojom curom koja mi je u skijanju velika podrška. Općenito mi je važno da se što kvalitetnije odmorim, a to mi najbolje uspijeva uz nju pa velik dio slobodnog vremena provodim s njom.

Story: Tko su vaši sportski uzori?

Elias: Općenito ima puno izvrsnih sportaša u različitim sportovima od kojih se može mnogo toga naučiti pa je teško izdvojiti pojedince. Evo, u skijanju bi to bio Ivica Kostelić, a izvan skijanja Luka Modrić.
Samuel: Sportske uzore nisam nikad imao jer ne mogu o nekome reći: “To je taj, ja bih htio biti kao on.” Od svih velikih sportaša pokušam izvući nešto korisno, naučiti nešto, a u ostalom pokušavam biti najbolji što mogu.

Story: Koji su vaši najbolji sportski uspjesi i gdje se vidite za nekoliko godina?

Elias: Moj najbolji plasman bio je šesto mjesto u Svjetskom kupu, a bratov nastup na Sljemenu ove godine kada je završio na 15. mjestu. Trenutačno mi je cilj dobro se rehabilitirati, da ozljeda dobro zacijeli i da mogu nastaviti davati maksimum. Siguran sam da u Svjetskom kupu mogu biti na postoljima i vidim se tamo u sljedećih nekoliko godina.
Samuel: To je dosta relativno. Trudit ću se doći u sam svjetski vrh i velika natjecanja dobro odrađivati. Želim da moje ukupne svjetske sezone budu na nivou, ali ne želim se ograničavati i postavljati si ni prevelike ni premale snove. Uvijek pokušavam dati najbolje od sebe pa ćemo vidjeti dokle ću dogurati.