Još
Emisije
Ostalo

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

S Marijanom Mikulić pričali smo o roditeljstvu: 'Nekad dani nemaju kraja'

S domaćom glumicom i majkom trojice sinova razgovarali smo o roditeljstvu u ovo izazovno doba

 Izvor: Instagram

Suživot s tri dječaka svakako je, u 'najmanju ruku', izazovan, a manjak aktivnosti zbog pandemije, izazovi u nastavi, ali i hladno zimsko vrijeme tome svakako ne idu u prilog. To jako dobro i zna domaća glumica Marijana Mikulić, u čijem domu nikada nije dosadno. Naime, Marijana i suprug Josip roditelji su trojice dječaka - desetogodišnjeg Ivana, šestogodišnjeg Andrije te jednogodišnjeg Jakova. Upravo su izazovi roditeljstva u ovo specifično doba tema našeg razgovora s ovom 39-godišnjakinjom, koja nam je, između ostaloga, otkrila kako provodi vrijeme sa sinovima i čime se zabavljaju, koje su aktivnosti 'prebacili' u virtualni svijet, ali i što i ona i klinci - jedva čekaju.

Kako biste opisali situaciju doma s tri dječaka?

Show, ukratko. Dva školarca, jedan pelenaš, svatko traži svoje, nastava online, nastava offline, kuhaj, peri, šetaj, nekad mi se čini da sam u vrtlogu danima i da dani nemaju kraja.

Najstariji nam se oteo, njemu smo već lagano mi svi dosadni

S obzirom na okolnosti, kako se zabavljaju? Provodite li više vremena u prirodi, odlazite li na izlete...?

Mi smo se uvijek trudili ići u parkiće, šetnje, jer nemamo dvorište, pa nam drugo nije preostajalo. A na izlete baš i nemamo puno vremena ići često, jer škola, obveze, a vikendom nešto doma treba napraviti, kupovine namirnica obaviti isl. Ili dogovorimo neka druženja kojih smo zadnjih godinu dana uistinu željni. Evo nedavno smo par dana za redom išli na Sljeme, pa mi s malim šetali i sanjkali dok veća dva skijaju. Odemo do Jaruna. A doma, iskreno, najviše ekrani. Jer su velike razlike u dobi pa nikad ne možeš s njima nešto zajedno raditi. Mali voli crtati, pa vodene boje, pa mu dam povremeno tijesto da valja. Sa srednjim ili legići ili čitamo. A najstariji nam se oteo, njemu smo već lagano mi svi dosadni. Njega tek povremeno dobijemo da s nama nešto pogleda ili ga doslovno natjeramo da s nama ide u šetnju.

Sada kada su škole stranih jezika ponovno otvorene, hoće li se vratiti? Jeste li ih upisali na još neke online aktivnosti?

Idu online na jezike u super online školu koju smo otkrili, prva škola u kojoj stariji ne stvara otpor nego uistinu radi, čak i francuski koji mu baš nije omiljen predmet. A prvašića smo upisali na engleski, on je početnik, i zasad je jako sretan kako to ide. Zapravo mi je za jezike ta jedan na jedan varijanta puno bolja, više nauče u manje vremena, pa im je dovoljno i jednom tjedno ići. A online je jednako funkcionalno kao i uživo pa nema vozanja, hodanja, a možemo i birati termine. Evo, ima i nekih benefita virtualnog svijeta. A treninzi su lagano krenuli na otvorenom, nadamo se uskoro i dvoranama, bazenima, jer srednji ide na karate i plivanje, pa samo čeka kada će konačno sve krenuti, svima nam to treba.

Jesu li nervozniji nego inače? Svađaju li se više? Viđaju li se manje s prijateljima? Kako im to pada?

Manje druženja, manje viđanja definitivno, i svima nam to teško pada. Ali evo, kreću lijepi dani, bolja situacija s kovidom, nadamo se da sve nekako sad kreće na bolje. Nadamo se opet druženjima i po parkićima ali i doma, i povratak onoga što zovemo životom. Iako sada to sve ipak bilo drugačije nego prije, ali ipak povratak socijalizacije, kino, kazalište, restorani, treninzi toliko neophodni i klincima u razvoju i svima nama… Vjerujem da svi jedva čekamo.

Kakva je situacija s odlaskom u školu? Kako se nose s time? Kako ste se vi nosili s online nastavom?

Naša je škola jedna od onih u centru grada, koje su dobre građevine, ali su iz perioda kada se nije gradilo prema protupotresnim zakonima. Sanirana je šteta nastala u potresu u ožujku 2020., no činjenica ipak da je zgrada iz perioda iz kojeg je, a da mogućnost jačih potresa postoji, neophodno izaziva ipak i strepnju. Njima ne toliko, jer smo se trudili ne im prenositi strah nego odgovornost, upute što i kako da rade. A i u školi su radili evakuacijske vježbe. No u meni je stalno prisutna ta strepnja, i pokušaji da sebe uvjerim da će sve biti dobro, da jačih potresa neće biti… A online nastava je za moj pojam nužno zlo, ako ne ide drugačije bolje i tako nego nikako. No mislim da je to teško i profesorima i đacima. Nadamo se da toga više neće biti, osim za nuždu.

Magazin

Royals