Istaknuta 72-godišnja televizijska novinarka i urednica koja je profesionalnu karijeru započela na samom početku 70-ih godina prošlog stoljeća u svom je višedesetljetnom radu napravila nevjerojatne stvari. Uz brojne zapažene intervjue i priloge, razgovarala je i s najvažnijim političkim figurama 20. stoljeća, među kojima su bivša britanska premijerka Margaret Thatcher te nekadašnja američka državna tajnica Madeleine Albright, a sudjelovala je i u stvaranju Trećeg i Četvrtog programa HRT-a. Dobivala je i razna priznanja i nagrade. Jedna je od njih i Godišnja nagrada Maja Miles za rodno osviješteno i angažirano novinarstvo koju joj je, u povodu Međunarodnog dana žena, prije 15 godina dodijelila Ženska mreža Hrvatske. Upravo je zato Mirjana Rakić velikim slovima upisana u povijest jugoslavenskog i hrvatskog novinarstva te je uzor novim generacija snažnih i emancipiranih žena.
Story: Vaša je karijera impresivna. Jedna ste od najdojmljivijih žena s malih ekrana te ste od prvih dana do danas promijenili nekoliko uloga, od novinarke do urednice i najviših pozicija na HRT-u. U kojoj ste najviše uživali? Svaka zasigurno donosi svoje izazove i dnevne zavrzlame…
Najviše sam uživala u posljednjim godinama profesionalnog rada, dok sam radila u emisiji ‘Reporteri’ na HRT-u. Bilo je to veliko veselje i uživala sam surađujući s iznimno kvalitetnim ljudima. Televizijski je posao ekipni, vaša vas ekipa podržava i uzdiže. Svi su jednako važni - od mene koja stojim pred kamerom do snimatelja, tonca i montažera. Ono što me najviše veselilo jest činjenica da sam imala čast odabrati neke od najboljih priloga koji su se nudili na informativnom tržištu. Htjela sam gledateljima proširiti vidike, predstaviti aktualne procese u svjetskoj politici i dati perspektivu o svemu onome što utječe na sve nas. Isto tako, upoznavala sam gledatelje sa životom u drugim sredinama koje mi, ovdje u Hrvatskoj, nemamo priliku vidjeti.
Story: Razgovarali ste s brojnim političarkama koje su utjecale na svjetsku politiku. Koja je na vas ostavila najsnažniji dojam?
Početkom devedesetih, 1992. godine, upoznala sam dobitnicu Nobelove nagrade za mir. Bila je to Gvatemalka Rigoberta Menchú. Život te žene bio je kao iz kakvog kriminalističkog romana - ubijen joj je otac, a zatim i majka. Sve te tragedije pobudile su njezin bunt prema sustavu koji očito nije postojao u središnjoj Americi, posebice kad je riječ o pravima domorodačkih naroda. Postala je aktivistkinja za ljudska i prava domorodačkih naroda jer je zapravo pripadala narodu Maya. Susrela sam je u Ženevi. Bila je bosa, u tradicionalnoj haljini. Fascinantna žena.
Story: Svijet se posljednjih desetljeća stubokom promijenio. Je li ženama danas lakše ili teže nego prije, naročito onima koje žele ostvariti karijeru poput vaše?
Nije bilo lako prije, a nije ni danas. Moje su kolegice imale velike obitelji i karijeru tako da je moguće imati oboje, posebice kada znate koji vam je cilj u životu i što želite postići. Žene imaju izuzetno tešku ulogu, jako je teško uskladiti sva očekivanja i obaveze i pritom ne žrtvovati nešto do čega ti je jako stalo - poput ljubavnog života.
Story: Jeste li osjetili tzv. ageism, fenomen kojim se ženama u poslu i životu sve više sudi po izgledu, a muškarcima je ‘dopušteno’ starjeti?
Ne. Nisam to osjetila, mnoge su moje kolegice radile do mirovine. Sada vidim da se traže mlada lica i da je to jako izraženo. Morate steći kredibilitet. Imati vizualni dojam je jedno, ali morate biti profesionalno dorasli mjestu na kojemu radite jer gledatelj, slušatelj i čitatelj to vidi i osjeti.
Story: Prije nekoliko godina, dok ste još bili predsjednica Vijeća za elektroničke medije i ravnateljica Agencije za elektroničke medije, napali su vas radikalni pojedinaca koji se nisu slagali s vašom odlukom da cenzurirate jednu televiziju na tri dana bez emitiranja zbog širenja govora mržnje. Kako ste se u tom trenutku osjećali? Mislite li da bi jednako tretirali muškarca na istoj poziciji?
To je bio neugodan trenutak za koji nisam odgovorna. Stvorila se masa koja je izvikivala štošta. Vlasnik cenzurirane televizije trebao je biti svjestan posljedica svog postupka. Nisam sama odlučivala o tome, radila sam u agenciji sa 32 ljudi. Bila je to apsurdna situacija. Politika nije reagirala, osim pojedinaca i udruga. Vjerujem da ne bi bilo ništa drukčije da je bila riječ o muškarcu.
Story: Djelujete nam neustrašivo. Je li to jedna od vaših vrlina? Kako biste se opisali?
Teško mi se opisati. Nisam neustrašiva, prilično sam normalna osoba. Važan je način na koji reagirate na strah. Blokira li vas ili gura da pronađete rješenje. Nisam bila u takvim kritičnim situacijama koje su me blokirale jer nikad nisam bila sama. Sve sam radila u timu, s ekipom od troje ljudi. Otvorena sam, nisam nagla, cijenim ljude, empatična sam, tvrdoglava. Na ekranu sam djelovala oštro. Često su mi govorili da sam kruta, ali nisam takva. Samo ne volim da mi ljudi pušu za vratom.
Story: Kako izgleda vaš život danas? Što vas zaokuplja, imate li hobije? U čijem društvu najviše uživate? Uskoro slavite i rođendan...
Najviše me vesele putovanja, to mi je pružio posao, bogatstvo i lijepe uspomene. Nemam strah od novih sredina. Prije epidemije redovito sam išla u Italiju na operna događanja u sklopu kultnog Verona Opera Festivala.
Story: Epidemija koronavirusa i nekoliko razornih potresa promijenili su našu svakodnevicu. Život se okrenuo naglavačke. Kako se nosite sa silnim promjenama? Uživate li u trenutku? Što vas najviše veseli?
Trenutačno se veselim sunčanom vremenu. Lakše funkcioniram na vrućini. Mrzim minuse, hladnoću, zimu. Veseli me lijepo vrijeme, kada mogu izlaziti, šetati, biti u prirodi. Hodala sam u vrijeme lockdowna po Novom Zagrebu, otkrila sam nova mjesta. Čula sam se s prijateljima telefonski, razgovarali smo se više nego inače. Držala sam prijatelje blizu. To je važno, imati prijateljstva, to je velika vrijednost i velika odgovornost. Osim toga, puno čitam, dnevni tisak, portale, pratim strane vijesti. Nedostaju mi koncerti i kazališta.
