Najbolje stvari se ne kupuju, besplatne su. Saslušati, ne osuđivati, uputiti lijepu riječ i zagrliti ne košta ništa - odgovara Jadranka na pitanje gdje se kupuju nježnosti, kako se ujedno zove najnovija predstava u kojoj glumi u zagrebačkom HNK. Jadranku ne treba posebno predstavljati, ali treba joj iskreno priznati da je svaki put kad su je pitali nešto u vezi s izgledom dala izvrsnu lekciju o prihvaćanju sebe, o tome kako se nesavršenosti mogu pretvoriti u prednosti i kako ljepota dolazi iz autentičnosti. “Samopouzdanje se stvara godinama. Kada promijeniš odnos prema samom sebi i svom tijelu, do nebitnosti se umanji sve ono što te dovodilo do osjećaja manje vrijednosti”, kaže nam.
U najnovijoj predstavi ‘Gdje se kupuju nježnosti’, uz Lanu Barić i Dariju Lorenci Flatz utjelovili ste glavni lik, kćer koja preispituje živote svoje bake i majke te koliko njezin život počinje sličiti njihovu. Sudbine ispunjene nasiljem, patnjom i siromaštvom te nadom u bolje sutra... Za koju biste poruku voljeli da se na kraju predstave posebno iskristalizira publici?
Svatko će u ovom snažnom Monikinu djelu uzeti za sebe ono što najdirektnije komunicira s njegovim iskustvom. Svi nosimo neke mrakove i boli, ma koliko ih skrivali od svijeta. Sve što je bilo, nepromjenjivo je. Ne uvijek svojom krivnjom nosimo ožiljke koji su nas oblikovali u osobu koja jesmo. Nismo savršeni i to je u redu. Čak ni kada se suočimo sa svojim ranama i najdublje skrivenim bolima i pokušamo se oduprijeti naučenom, svejedno nas zaskoči i iznenadi nešto za što smo mislili da smo nadišli. Bez obzira na to odakle naši problemi potječu, bez obzira na to što ne možemo promijeniti našu prošlost niti utjecati na vlastitu genetiku, odgovorni smo kontinuirano utjecati na ono što sami dalje činimo utemeljeno na tom stečenom iskustvu.
Tema se čini istinita kao stvarnost. Gdje smo kao društvo zapeli? Zašto se mnogi prepuštaju takvom životu vjerujući da je to njihova sudbina iz koje se ne mogu iščupati?Danas, u moderno doba, zašto neki misle da mogu sve, a neki da ne mogu ništa?
Moderna vremena pretpostavljaju zaista mnogo od pojedinca. Od zahtjeva za savršenstvom do originalnosti, iznimnosti i posebnosti u bilo kojem pogledu. Puno je tu iznevjerenih očekivanja. Čovjek je kontinuirano u kompeticiji s drugima, vrijednost i status ogledaju mu se u toj pobjedi nad drugima. Neki u tom smjeru agresivno grabe bez puno pokrića, ali s mnogo samopouzdanja, a neki zapadaju u očaj i začaran krug nezadovoljstva i osjećaja poniženosti jer u utrci za današnjim idealima ispadaju gubitnici koji su sami krivi jer nisu uspjeli. Mogućnosti i okolnosti nečijeg života potpuno se stavljaju u drugi plan. Možda bi bilo podnošljivije i pridonijelo bi osjećaju normalnosti kada bismo prihvatili da nismo prokleti kletom sudbom, nego smo jednostavno prosječni, iracionalni, obični i nesavršeni ljudi, a sve to ne bismo ni drugima trebali zamjerati.
Koliko je teško dobiti priliku? Nakon svjetskog pokreta #MeToo u posljednje je vrijeme taj problem aktualan i na našem (širem) teritoriju. Mnoge su glumice otvoreno progovorile o seksualnom zlostavljanju profesora i nadređenih kolega.
Rekla bih da izlaze rane i neuspjesi društva da pruži pojedincu pomoć i podršku. Nije tu riječ o jednoj profesiji jer je problem seksualnog uznemiravanja, nasilja u obrazovanim institucijama, na radnome mjestu i na ulicama mnogo širi. Nekažnjavanje i nedostatak prevencije realnost je zbog koje se šuti. Šuti se i iz neznanja, straha od posljedica, srama i osuđivanja društva koje se čini kao da i ne pokušava razumjeti. Neprimjereno pristupamo tim temama, one su tabu o kojem nam je neugodno i misliti.
Osim toga, mlade djevojke danas su više nego ikada izložene kultu savršenstva. Društvene mreže i procvat estetske kirurgije agresivno nameću propagandu da se svaki nedostatak može, i mora, ispraviti. No vama se javnost divi baš zato što čvrsto stojite na suprotnoj liniji obrane. No kako to postići?
To što se predstavlja savršenstvom u smislu izgleda vrlo je često samo umjetni konstrukt kojemu je cilj privući pozornost i povećati profit. Uostalom, prevelika želja za poboljšanjem izgleda dobije često epilog koji je sve samo ne savršenstvo.
Moja namjera nije predstavljati svoj izbor kao bolji ili vredniji. Jednostavno biram za sebe najbolji put, jedini koji mogu i želim živjeti. To je moj izbor. Roditelji jednostavno mogu biti tu za dijete pružajući mu prostor sigurnosti, podršku, razgovor i razumijevanje za emocije koje proživljava, ali ne mogu kontrolirati okolinu u kojoj dijete odrasta i u kojoj se treba snaći i izboriti za svoj prostor.
Ipak, koliko je izgled važan? Otvaraju li se lakše neka vrata, brže nego znanju i talentu?
Divna je ideja da su znanje i talent dovoljni da bismo se probili u zasluženo, no zaboravljamo da nam često treba i ono malo sreće da bismo do šansi i došli. Istraživanja i praksa pokazuju da dobar izgled olakšava određene stvari u životu, ali ne predstavlja sve i ne znači uvijek prednost, pogotovo kad je riječ o pogrešnim razlozima zbog kojih vam netko otvara ta vrata. Glumcima je izgled važan jer će način na koji ga vide casting direktori i redatelji odredit i smjer prema različitim ulogama.
