Nataša za Story.hr o posljedicama potresa: 'Odselili smo iz jezgre grada'

Kada ju je prije točno godinu dana, u 6:24 sati u nedjeljno jutro probudio potres jačine 5,5 po Richteru, domaća glumica, 39-godišnja Nataša Janjić Medančić zatekla se tada u obiteljskom stanu u središtu grada. Trudna s drugim djetetom, danas osmomjesečnom kćerkicom Kajom, Nataša je sa suprugom Nenadom i njihovim tada jednogodišnjim sinčićem Tonijem, kao i većina, u strahu napustila obiteljski dom, a u isti se vratila tek nekoliko mjeseci kasnije. I premda su s rođenjem Kaje i saniranjem stana koji je bio njihovo obiteljsko gnijezde, mislili kako je ono najgore prošlo, potres koji je krajem godine pogodio Petrinju i okolicu, kod glumice i supruga ortopeda bio je prijelomna točka zbog koje su, kako nam je otkrila u razgovoru, odlučila središte Zagreba zamijeniti nešto mirnijim i sigurnijim naseljem. Povodom godišnjice potresa u Zagrebu, Nataša se za Story.hr prisjetila trenutaka koje nažalost, nikada neće zaboraviti, a otkrila nam je i što misli o trenutnom stanju grada i činjenici da obnova glavnog grada Hrvatske još uvijek nije počela.

 I nas je probudio. Na svu sreću, jer da se dogodio samo pola sata kasnije, knjige s polica ili debela žbuka sa zidova zatrpala bi moje dijete koje bi se već tada igralo po stanu. Ovako nas je u pidžamama istjerao iz kreveta, zgrabili smo uspavano dijete, stali pod debele štokove i gledali kako se oko nas stvara šuta i prašina. Zgrabili smo osnovne stvari i izašli na ulice prepune prestrašenih ljudi i autom krenuli na neku širinu gdje smo proveli jutro telefonirajući, plačući i razmišljajući kamo dalje. Bilo je to vrijeme krutog lockdowna, vrijeme kada nismo mnogo znali o koronavirusu koji nas je odvojio od obitelji i ljudi i nisi imao kamo. Grad se urušio kao bombardiranjem pred našim očima, zavladao je stravičan očaj, mnogi ljudi ostali su bez domova u tih dvadesetak sekundi. Centar kojeg smo poznavali odjednom je postao mjesto koje je prestalo biti sigurno za normalna kretanja i život. Ja sam bila trudna i za komplikacije u trudnoći koje su kasnije nastupile krivim taj dan i traumu koju smo doživjeli.

Nažalost, jedni ste od onih čije je dom oštećen u potresu, i tek ste se nakon nekoliko mjeseci vratili u isti. Je li postojao strah ili možda još uvijek postoji nakon povratka u stan? Osjećate li se sada sigurno u stanu?

Nakon dvomjesečnog izbivanja iz stana, vratili smo se u njega, obnovljenog i ojačanih zidova. Zgrada je prošla sa žutom naljepnicom i srećom neoštećene statike. Zaboravili smo i živjeli bezbrižno ostatak godine u njemu. Tramvaji koji su prolazili ispod našeg stana vibrirali su dovoljno da ne osjetimo više povremene manje potrese, a novom udaru nitko se više nije nadao. Izgledalo je kao da je moguće nastaviti život. Međutim, nakon petrinjskog potresa, nakon kojeg nismo imali nikakvu štetu, preživljeni strah i sada već dvije bebica koje smo morali grabiti po stanu i držati na sigurnom, prelomilo je u nama da nećemo više živjeti u staroj jezgri i strahovati čak i od toga da netko od nas može nastradati u svakodnevnoj šetnji kvartom. Posljedice se još osjećaju, dijelovi trulih fasada svakodnevno se odvajaju i zasipaju ulice, a o tome da nije sigurno hoće li nas još koji potres zadesiti, ne želim ni misliti. Neki novi kvartovi za sada su naša izvjesna budućnost.

Mnogi posljedice potresa osjećaju i danas, strah od zvukova, podrhtavanja i slično. Vidite li vi na sebi promjene koje je uzrokovao upravo potres?

 Za mene su potresi na očigled i trajno izmijenili život u Zagrebu. Svi smo u šoku od 'novonormalnog' reduciranog života, ali on će se kad tad vratiti u normalu, a potres je trajno promijenio našu mikrolokaciju, domove i rutine. Na koncu, postali smo svjesni nepredvidivosti prirode i toga koliko smo mali dio svemira i vremena. Oštetio me do te mjere da sam se uhvatila kako zagledavam fasade šetajući Splitom da vidim koliko su sigurne kad prolazim ispod njih. Potpuno nesvjesno! S pandemijom znamo - jednom će se dogoditi time-out, bit ćemo procijepljeni, imunizirani, ali tko nam može garantirati da ovakvih potresa neće biti? Jedino rješenje su dobre i sigurne novogradnje ili temeljita sistemska obnova gradova.

Jeste li se nakon tog 22. ožujka pripremili za slučaj novog potresa, pripremili plan za 'bijeg'? Imate li spremne torbe za nužni izlazak iz stana?

Nemam. Trenutno sam u novogradnji i mirno spavam. Nedostaje mi šetnja centrom. Za nju ću morati pripremiti neku kacigu.

Godinu dana kasnije, u središtu Zagreba i dalje su vidljive posljedice katastrofalnog potresa, brojne urušene građevine i dalje prijete građanima. Mislite li da je grad tu zakazao? Možemo li očekivati da za godinu dana na ovaj isti datum ne gledamo sliku koju gledamo danas?

Jedna genijalna ekipa ljudi okupljena u udrugu pod nazivom Sos Zagreb pokušava ubrzati te procese, zakone i obećanu obnovu. Grad je zakazao, dakako, i voljela bih reći da nećemo ove slike gledati i dogodine, ali, za razliku od njih, ja nemam previse optimistične snove. Posla i problema je previše, a nakon pandemije sigurno ćemo se suočiti i s još financijskih problema na svim razinama. Vjerujem da svi želimo da Zagreb zablista sigurnim i lijepim centrom kakav zaslužuje jedna metropola. Na koncu, u centru su i naša kazališta, naši drugi domovi, u koja se želimo vratiti i primati sigurno našu publiku.