Posljednja dva mjeseca mnogo se govorilo o tome da bi bosanskohercegovački film ‘Quo vadis, Aida?’ mogao ući u utrku za Oscar u kategoriji najboljeg stranog filma, što se i dogodilo! Naime, Američka akademija filmskih znanosti i umjetnosti objavila je početkom prošlog tjedna popis ovogodišnjih nominacija za Oscar, među kojima se našao film ‘Quo vadis, Aida?’ koji govori o stravičnom genocidu u Srebrenici u srpnju 1995. godine. Premijeru je imao na 77. venecijanskoj Mostri 2020. gdje je osvojio tri nagrade Unimed, potom je prikazan na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu, festivalima u Hamburgu i Antalyi, egipatskom festivalu El Gouna, u Busanu u Južnoj Koreji, Austriji, Poljskoj, Španjolskoj, Francuskoj, Meksiku i Kini. U Antalyi je proglašen najboljim stranim filmom, a na festivalu El Gouna osvojio je Zlatnu zvijezdu za najbolji film.
- Osjećala sam golemu odgovornost pri odabiru načina na koji ću ispričati ove događaje. Ponekad mi se činilo kao da hodam po minskom polju. Aidina drama i njezine emocije srce su ove priče. Želim da film pobudi osjećaje i postavi pitanja. Da su nizozemski vojnici pokazali više empatije, bi li ova tragedija imala tako strašan ishod? Čak i kad nas institucije i vlade iznevjere, još imamo slobodu osjećati druge i pomagati im. No mi smo stalno vođeni osjećajima sebičnosti jer kapitalizmu je potrebna sebičnost da bi preživio, ali to vodi Zemlju i sve nas prema katastrofi. ‘Quo vadis, Aida?’ nije tu da bi razdvajao, naprotiv, stvoren je kako bismo se bolje razumjeli i, nadam se, više voljeli! - rekla Žbanić koju je nedavno intervjuirala slavna filmašica Angelina Jolie za američki magazin Time.
Razgovor je simbolično objavljen na Međunarodni dan žena, koji se u BiH obilježava i kao Dan majki. Na samom početku razgovora Jasmila je rekla Angelini:
Rečeno mi je da nitko neće gledati film o genocidu
- Najteže mi je bilo prikupiti novac za snimanje. Rečeno mi je da nitko neće gledati film o genocidu. Još kad uzmete u obzir da sam žena i da je društvo na Balkanu i dalje patrijarhalno, jasno vam je da su stvari postajale deset puta teže. No kad je premijerno prikazan i kad sam vidjela ljude u suzama, bila sam ganuta. Sjajno je kad publika dobro prihvati filmove o teškim temama.
- Imala sam 17 godina kada je počeo rat. U početku sam mislila kako je super što nema škole, što mi je odgođen test iz matematike. Sve je bilo zanimljivo. Ali kada su počela ubojstva, redovna nestajanja struje i kada smo ostali bez hrane, više nije bilo zanimljivo. Prioriteti su se promijenili i počela sam mnogo više cijeniti život. Rat me oblikovao kao osobu i umjetnicu - objasnila je.
Na Angelinino pitanje zašto je imala potrebu ispričati priču o masakru, redateljica je obrazložila da je ono što se dogodilo u Srebrenici univerzalna tragedija civilizacije, a iako je prošlo 26 godina, te se posljedice osjete i danas. Angelina, koja je vezana uz Sarajevo snimanjem filma o ratnim stradanjima 90-ih ‘U zemlji krvi i meda’ iz 2011., tijekom intervjua istaknula je da Majke Srebrenice i dalje neumorno traže tijela svojih najmilijih te se mirno bore za pravdu i da je sve to nevjerojatno dirljiva priča proizišla iz goleme boli. Na to je Jasmila rekla da te hrabre žene nikad nisu tražile osvetu nego ulažu energiju u istinu i pravdu.
- Samo ću reći da 1700 tijela još nije pronađeno. Upoznala sam žene koje su izgubile 40 članova svoje obitelji; sinove, muža, braću, rođake, oca, djeda... Nestajale su po tri generacije. Izbrisane su veze s prošlošću i budućnošću. Gubitak je neizdrživ, a rupa u srcima preživjelih neizmjerna. Čak i nakon takve tragedije one promoviraju ideju zajedničkog života i ljubavi jednih prema drugima. Majke Srebrenice zaista su jedinstvena organizacija koja dijeli vrijednosti mnogih drugih ženskih organizacija i stvarno bih voljela da ih nominiraju za Nobelovu nagradu - rekla je nagrađivana Sarajka.
S njezinim razmišljanjem o dodjeli Nobelove nagrade Majkama Srebrenice složila se i Angelina, dodavši da je to prelijepa ideja i da se nada kako će to barem malo pomoći u liječenju trauma koje su proizišle iz tih ratnih stradanja.
- U pravu si. Mislim da su traume zaista duboke i da uopće nisu zacijelile. Jedan je od razloga što se genocid neprestano negira, a to jako boli obitelji žrtava. Sve dok istina ne bude prepoznata i prihvaćena, jednostavno nije moguće ići dalje. Vjerujem da filmovi mogu promijeniti svijet. Čak i ako samo jednu osobu promijeni ovaj film, to je veliki uspjeh - zaključila je redateljica Jasmila Žbanić.
