Još
Emisije
Ostalo

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

HRVOJE HORVAT SASVIM ISKRENO

Novi rukometni izbornik: 'Supruga kaže da sam joj ja najveće dijete'

Autor Nikolina Kunić
Autor Nikolina Kunić

Hrvoje Horvat rekao nam je što smatra uspjehom, a što neuspjehom. Iskreno govori i o odnosu s ocem, rukometnom legendom s kojom dijeli i ime, odrastanju uz starije sestre te obitelji uz koju se najbolje opušta

Izvor: Robert Gašpert

Hrvoje Horvat novi je izbornik hrvatske muške seniorske rukometne reprezentacije - objavio je krajem siječnja Hrvatski rukometni savez. I dok je velik dio šire javnosti tada prvi put čuo za ovog Bjelovarčanina, oni koji prate rukomet itekako su znali o kome je riječ. Nekadašnji rukometaš, koji je već dugo uspješan trener, posljednjih osam godina karijere posvetio je HRS-u, u sklopu kojeg je radio s mlađim uzrastima, ali i kao pomoćnik Line Červara. Prva iskustva na rukometnom terenu počeo je stjecati već kao dijete, uz oca Hrvoja Horvata, jednog od najvećih rukometnih virtuoza na ovim prostorima. On i pokojna supruga Dunja prenijeli su Hrvoju i njegovim dvjema starijim sestrama - Jasenki koja se udala za još jednog velikog rukometaša, Iztoka Puca, i Vanji koja je do 2010. bila u braku s nogometnim trenerom Zoranom Mamićem - ljubav prema sportu, ali i naučili ih koliko je u životu važna obitelji. I danas su mu njegovi najbliži na prvome mjestu pa svaki slobodan trenutak provodi sa suprugom Aleksandrom, 43-godišnjom odvjetnicom i budućom doktoricom za kazneno pravo s kojom je od 2000., i njihovo dvoje djece, kćeri Tarom i sinom Bornom. O odnosu s njima, ali i o odrastanju sa sportskom legendom, djetinjstvu sa sestrama i sportskoj karijeri govorio je za Story.

Hrvoje Horvat Izvor: Robert Gašpert


Story: Nažalost, nismo se kvalificirali za odlazak na Olimpijske igre, ali s obzirom na to da ste momčad preuzeli u posljednji čas, imali ste poprilično nezahvalan zadatak.

Ne bih želio to prikazati kao loš ili nezgodan trenutak jer vjerujem da je uvijek dobar trenutak, on dolazi s razlogom i u pravo vrijeme. Nismo imali puno vremena i nemate čarobni štapić da napravite čuda, ali odradili smo solidan turnir. Nismo uspjeli u naumu da se plasiramo na Olimpijske igre i zbog toga nam je jako žao, ali pobije­dili smo Portugal i Tunis te odigrali jako dobru utakmicu s Francuskom pa možemo reći da se nazire svjetlo na kraju tunela. Sada trebamo dobro promisliti, gledati naprijed i pokretani novom energijom krenuti dalje. Rukometna prvenstva izmjenjuju se jako brzo. Za nešto više od pola godine čeka nas Europsko prvenstvo i već trebamo s dva oka gledati prema tome, a s jednim prema Olimpijskim igrama u Parizu i Svjetskom prvenstvu u Hrvatskoj 2025., što nam je cilj.

Story: S obzirom na sve što ste nabrojali, biti izbornik reprezentacije velika je čast, ali i golema odgovornost. Kako znati da si doista spreman na takav zadatak?

To jednostavno osjećaš. Ako vjeruješ u sebe, u svoj rad, ako si dovoljno ulagao i ideš normalnim putem, ne bojiš se takvih izazova. Stres se razvija i misliš da nisi spreman samo ako se probijaš preko reda, preuzimaš funkcije i uloge za koje duboko u sebi znaš da nisi kvalificiran. Tada nastaju problemi i nesigurnost. Imam potpuno povjerenje u sebe, u ono što radim, dugo sam se za to pripremao. Savez je u mene uložio puno godina, što ljudi možda i ne znaju. Tu su bila kadetska svjetska i europska prvenstva, juniorska, također svjetska i europska, bio sam pomoćnik Lini Červaru, radio sam odličan posao kao trener u Dubravi, Našicama… Ništa nije došlo preko noći i ova mi pozicija nije bila nikakvo iznenađenje.

Story: Rezultat ne ovisi isključivo o vama nego i o igračima. Svašta se pisalo i o odnosima među njima, o karakteru pojedinaca... Ovo nije generacija s kojom ste vi nekad igrali, ovo su neki novi klinci. Ponašaju li se današnji igrači više kao zvijezde?

Ne bih to tako rekao, oni su fenomenalni dečki. Ne postoje dva ista čovjeka, dva ista igrača, dva ista karaktera i to je čar trenerskog posla. Svakodnevno se susrećete s novim izazovima kod određenih igrača. Treba znati time upravljati, biti jako senzibilan jer se tu najčešće događaju greške. Jedna je od krucijalnih uloga trenera i izbornika ona psihološka, jer ona uvelike određuje rezultat. Mi koji smo nekada igrali rukomet dolazili smo iz drukčijeg režima, onog u kojem nije postojalo mišljenje, u kojem je vladalo jednoumlje i nisi smio dići glavu i razmisliti. Treneri su bili drukčiji, drukčije su se odnosili prema igračima, a igrači su drukčije na to reagirali. Danas ne možete djecu voditi na jednak način kao prije jer oni dolaze iz novog sustava, drukčije su odgojena… Treba ih pratiti, prihvatiti.

Hrvoje Horvat Izvor: Privatni album

Story: Kako im pristupate u psihološkom smislu? Bilo je trenera, i to ne samo u rukometu, koji su igračima bili očinske figure. Vi teško možete imati takav pristup s obzirom na to da ste rođeni 1977. godine.

Ključno je da trener, odnosno izbornik, ima autoritet i da ga igrači prihvaćaju, a to se događa kad vide i osjete da znaš što radiš. Svi su oni pametni dečki koje ne možete varati, znaju pomažeš li im tijekom trenažnog procesa, utakmice, razgovora, sastanaka, videa... i samim time raste ti autoritet. Nije potrebno vježbati strogoću, vikati i koristiti dodatne mehanizme prisile jer osjete da si kompetentan, da imaš razumijevanja. I tada dobivaš jako puno toga, odnosno najviše od njih. Jedino što je dugoročno održivo i što trenera može održati na dulje staze jest autoritet u smislu znanja.

Story: Tko je vama bio autoritet?

Sve počinje od kuće, poslije imate malo mogućnosti za promjene. Ono što ste stekli u prvim godinama života, vrijednosti koje ste naučili od malih nogu temelj su budućih odnosa s drugima. Hvala Bogu, imao sam divne roditelje i mislim da sam stekao jako dobre temelje.

Story: Koliko su vas roditelji usmjeravali prema sportu?

Teško je reći. Nisu me direktno usmjeravali, ali kako se veći dio komunikacije kod kuće odnosio na sport, bilo je logično da ću ići u tom smjeru. Od rođenja sam bio uz teren, loptu, navijanje… Kod nas se svakodnevno razgovaralo o sportu pa sam srastao s njim. Roditelji me nisu trebali uvjeravati ili gurati.

Story: Kako je izgledalo vaše djetinjstvo u Bjelovaru? To je mala sredina, a vaš otac je bio veliki igrač.

Kao dijete to i ne osjetite. Tek sada možda mogu neke stvari odvrtjeti unatrag. Bjelovar je rukometni grad i svi su moji prijatelji u jednom razdoblju života igrali rukomet, bilo je prirodno krenuti put rukometne dvorane. Neki su u tome ostajali dulje, neki kraće, neki su odabrali druge sportove, ali tamo je doticaj s tim sportom prevelik da ne biste krenuli u tom smjeru. Dok je tata igrao, bio sam premalen pa nisam ni slutio koliko je velik, poznat i cijenjen, a to se osjeti i danas. U koju god dvoranu uđem, svi pitaju za njega, gdje je, što radi, povlače paralele, prisjećaju se… To govori koliko je bio velik igrač, ali i čovjek.

Story: Kako je dijeliti ime s ocem, je li bilo nekih zanimljivih anegdota, je li vam to ikada smetalo?

Nije. Smetalo nam je jedino kada bi baka viknula: “Hrvoje, doručak!” pa nismo znali koga zove. I nekad bismo imali problema s poštom, znali smo otvarati tuđu, ali inače nije bilo problema. Supruga i ja smo se zezali da bismo trebali napraviti potpuni kaos i sinu dati ime Hrvoje, ali to je ostalo samo na šali. Odlučili smo se za ime Borna.

Hrvoje Horvat Izvor: Privatni album

Story: Kako ste dobili ime, tko ga je izabrao?

Tata kaže da je mama inzistirala da budem Hrvoje, a kako je ona bila dominantna u kući i držala četiri zida, presudila je njezina želja.

Story: Najmlađi ste u obitelji, kako je bilo odrastati s dvije starije sestre, Jasenkom i Vanjom?

S obzirom na razliku u godinama između sestara i mene, vidi se da su me jako dugo čekali i da se u Bjelovaru tražio nasljednik. Naravno da su me čuvali, mazili i pazili, ali, kao i kod sve djece, poslije je to preraslo u rivalstvo. Uvijek sam imao neki polugard prema sestrama, što je za te godine normalno i ne bih se žalio ni na jedan dio djetinjstva. Odrasli smo u predivnoj, obiteljskoj atmosferi kakva se zadržala do danas.

Story: Koliko se često danas viđate sa sestrama? Jasenka živi u Americi…

Naviknuli smo na to da smo rasuti po cijelom svijetu, živjeli smo na različitim kontinentima, ali Stara Novalja nam je mjesto okupljanja, zbirna točka koja nas je uvijek povezivala. Zato mi je drago što uspijevam biti kod kuće sa svojom suprugom, djecom, to mi je prioritet. Od malih nogu usađena mi je ideja da je obitelj temelj svega i da sve kreće iz nje. Supruga i ja nastojimo to maksimalno očuvati i ne trčati u pogrešnim smjerovima, za pogrešnim stvarima…

Story: Iz Bjelovara ste sa 18 godina otišli u Zagreb, i to zbog rukometa?

Da, iz RK Bjelovar prešao sam u Badel Zagreb i počeo studirati kineziologiju te nastavio rukometno školovanje.

Story: Igrali ste i vani.

Da, dvije godine u Švicarskoj i godinu dana u Njemačkoj. Tada smo supruga i ja shvatili da nema smisla trčati po Europi. Ona je završavala Pravni fakultet i trebala je početi stažirati pa smo se brinuli i o njezinoj karijeri.

Story: Vaš prvi trenerski angažman nakon povratka bio je u Dubravi?

Da, prvo sam ondje igrao, a zatim i postao trener. Bio je to postupan prijelaz i tu sam stekao trenerske temelje. Kako sam tijekom igračke karijere doživio svašta od trenera, rasla je u meni želja za tim poslom. Igrao sam na poziciji srednji vanjski, a kao takav produžena si ruka treneru, vodiš napad cijelu utakmicu, moraš se brinuti o igračima oko sebe pa je to jednostavno bilo prirodno srastanje s trenerskim poslom.

Story: Spomenuli ste da vam je obitelj najvažnija. Zato se niste preselili u Našice kada ste trenirali klub Nexe nego ste svakodnevno putovali iz Zagreba?

Često su me i u Našicama i u Zagrebu pitali­ kako izdržim jer non-stop vozim 220 kilometara u jednom smjeru. Odgovor je jednostavan: kad imaš dovoljno jak motiv, ništa nije teško.

Story: Niste razmišljali o preseljenju?

Zdrava obitelj donosi zajedničke odluke pa smo tako odlučili da ću putovati jer su djeca u Zagrebu krenula u školu i vrtić, a supruga tu radi. Morali smo uzeti u obzir i njezinu karijeru. Ništa nije patilo osim vožnje.

Story: Sestra Jasenka udala se za slavnog rukometaša, preminulog Iztoka Puca, a Vanja je bila u braku s nogometašem, poslije trenerom, Zoranom Mamićem. Vi ste prekinuli ‘tradiciju’ i niste se oženili sportašicom nego pravnicom.

Da, trenutak ne bira nego se dogodi. I ovo se dogodilo, dugo se poznajemo. Upoznali smo se na Pagu, u Staroj Novalji. Nismo bili blizu sportskih terena kad smo se sreli pa možda zato i nema neke sportske poveznice.

Hrvoje Horvat Izvor: Privatni album

Story: Treniraju li kći i sin neki sport?

Kći ima 11 godina, četvrti je razred i trenirala je rukomet. Prekinula je zbog korone, ali trenutačno je na jahanju. Tetka joj je prenijela ljubav prema konjima i vidjet ćemo u kojem će se smjeru ona razvijati. Sin ima šest godina i pun je energije, sportaš, trenira taekwondo. Dobro je da djeca u ranim godinama razvoja iskuse takav bazni borilački sport, no rano je za usmjeravanje, neka sve ide svojim tokom.

Story: Mnogi ne znaju da je vaša velika strast i rukomet na pijesku?

Dok sam bio u Dubravi, tadašnji predsjednik kluba bio je i predsjednik Saveza rukometa na pijesku. Jedno se prvenstvo igralo dok su još trajale sezone pa nisu imali potreban broj igrača, stoga sam se uključio gotovo preko noći. To je na kraju ispala dobra priča, počeli smo osvajati svjetska i europska zlata. Uz to me vežu topla i vesela sjećanja.

Story: Više nemate vremena za to?

Nemam, ne možeš istodobno raditi sto stvari. Volim raditi potpuno posvećeno jer to je jedini pravi put. Ako nešto radiš, trebaš se tome predati sto posto. Kao izbornik imate velik opseg posla i ako želite dobro raditi, trebate ostati fokusirani, ne raspršiti koncentraciju.

Story: Kako se opuštate?

Uz obitelj, s njima sam potpuno opušten. Kad sam s djecom, potpuno podjetinjim. Žena mi često kaže da sam joj ja najveće dijete i najveći problem u kući. Uz njih zaboravim sve pritiske, stresove… Jako volim boraviti u Staroj Novalji, to mi je centar svijeta, tu smo se svi našli - i žena i djeca. Svaki slobodan trenutak volimo provesti tamo. Kum i mnogo mojih prijatelja je odande i već me smatraju domaćim. Uz ribolov i ronjenje jako volim prirodu pa smo često u šumi, zelenilu.

Story: Čula sam da ste jako humoristični, da radite spačke igračima, supruzi, prijateljima?

Istina, mislio sam da nećete doći do tih informacija. Humor je zdrav i potiče inteligenciju, rješava vas stresa pa se sitnim pošalicama trudim pomoći drugima, nastojim im navući osmijeh na lice i opustiti ih u teškim trenucima.
Story: Koja je najveća spačka koju ste nekom priredili?

Bilo je puno velikih, ali obećao sam jednom na televiziji da ću za svaku medalju otkriti jednu spačku pa nije u redu da to sada kažem. Nismo napravili posao i osvojili medalju. Bit će još vremena za skrivene kamere. Nekad mi je i žao što kamere nisu bile uključene jer je to teško prepričati.

Story: Vrate li vam barem pošteno?

Dugačak je niz onih koji su prijetili, ali kad dođe do realizacije, mislim da prevlada strah jer se boje što bi im moglo uslijediti nakon toga. Još čekam tu pravu vraćenu lopticu.

Tagovi

Najčitanije

Najnovije