Filip Juričić se ne boji starenja: 'S 40 više nisam mladić već zreo čovjek'

I dok se neki boje ulaska u zrelije godine, filmskog, kazališnog i televizijskoga glumca Filipa Juričića to nimalo ne brine. Naprotiv. Omiljena zvijezda serija ‘Ljubav u zaleđu’, ‘Larin izbor’, ‘Na granici’ i mnogih drugih, zaljubljenik u klasike i član ansambla kazališta Komedija, gdje ga imamo priliku gledati u upečatljivim ulogama od Shakespearea do svetog Muhle, smatra da ga najbolje tek čeka, pogotovo kad je riječ o zrelim i kompleksnijim likovima. S dragim, zgodnim i simpatičnim Filipom sastali smo se u hladno jutro sredinom travnja i uz puno smijeha (bilo je malo i ozbiljnosti) ‘prošetali’ kroz njegovih posljednjih 15-ak godina - i poslovno i privatno, koliko ga Story prati. Otkrio nam je, među ostalim, kakav odnos danas ima s nama, svoje planove, želje, spoznaje te u maniri pravog kavalira - čestitao nam 19. rođendan!

Story: Što je bilo na meniju? Jeste li gurman?

Puno delicija iz restoranske ponude. A što volim jesti?! Puno toga, i to je problem. Gurman sam, ali vidim da trebam što manje kalorija. Kao da sam stalno na klackalici. Malo se opustim pa počnem intenzivnije vježbati i uskratim si hranu. Uspijevam održavati liniju, u protivnom bih vrlo brzo natukao 120 kilograma.

Story: Srećom, ništa vam se ne vidi.

Zato što dosta pazim. Ali od hrane najviše volim jesti meso i krumpire. Imam dobru mesnicu u kojoj nabavljam fine ramsteke i bifteke, a i dobar komad janjetine. Nisam od tjestenina, rižota ni kolača.

Story: Kako proslave za pamćenje ne idu bez dobre glazbe, koga biste pozvali za svirku?

Sad ću malo fantazirati. Volio bih imati puno bendova da mi svaki odsvira po jednu pjesmu. Općenito volim emotivniju glazbu. Kad sam jednom išao s prijateljem na more, svaki je snimio svoj CD. Nakon što smo poslušali njegovu brzu i nabrijanu muziku, ja sam mu pustio svoj album koji je prijatelj na kraju bacio kroz prozor. Pitao me: “Jesi li normalan?” Stvar je u tome da me mirnija glazba baš opušta i ne tjera u neku depru. Dok vozim, biram radiostanice Laganini, Gold i tu i tamo Radio 101. Doduše, na jelovniku su i dječje pjesmice jer Lav ima dvije i pol godine pa još moramo slušati ‘Zvončiće’, ostalo još od Božića, i Jacquesov ‘Šubi dubi’.

Story: Spomenuli smo naš rođendan, a puno smo vas pratili i kroz glumačke angažmane, intervjue i privatne trenutke - ima li neka priča koju baš pamtite?

Kad sam osvojio Nagradu hrvatskoga glumišta, imao sam 24 godine, a tada je bio popularan ‘Big Brother’ koji je vodila glumica Daria Knez. Ne sjećam se čije su sve redakcije došle na dodjelu, vjerujem da je bio i Story. Tada sam bio relativno nepoznat mladi glumac i fotografi su stalno snimali Dariju. U jednom trenutku pozvala me za zajedničku fotografiju. Ponosno sam stao pokraj nje sa svojom nagradicom. Na kraju je objavljena fotografija ispod koje je pisalo - Daria Knez. Zainatio sam se i rekao sebi da ću jednom biti na naslovnici. Svi će znati kako se zovem. Onda je došla serija ‘Ljubav u zaleđu’ i sav taj vrtlog oko mene i naslovnice. Tada sam zadovoljio tu potrebu, ali i uvidio da su to  dvije strane medalje. Bio sam naivan, kao dijete iskreno ulazio u intervjue, govorio sve iz duše, a onda su me neke rečenice počele pratiti kroz život - novinarski uobličene i izvučene iz konteksta. Svega sam se zasitio i zato posljednjih godina intervjue dajem zbog glumačkog povoda ili ako je riječ o novinarima koje poznajem otprije. Mislim da trebam biti u medijima, ali ne stalno i posvuda. Glumac treba sačuvati neku svoju ‘tajnu’ kako bi bio zanimljiviji na ekranu. Istina je da sam sa Storyjem imao uspona i padova, nekoliko puta bio sam nezadovoljan jer su izišle stvari koje nisam htio, poput paparazzo fotografija s nekom curom s kojom sam bio u prijateljskom odnosu. Kad se danas osvrnem, čini mi se kao da smo bili u turbulentnoj ljubavnoj vezi. Prošli smo sve uspone i padove i sada smo u sretnom i skladnom braku u kojem se sve možemo dogovoriti. Živimo zajedno, lijepo i sretno.

Story: Za vas vrijedi ona ‘pazi što želiš’. Vaša golema popularnost počela je ulogom nogometaša Marka u seriji ‘Ljubav u zaleđu’.

Tako je. Isprva ti laska, a onda počne izazivati probleme koje ljudi ne vide. Kad bi izišao članak kojim nisam bio zadovoljan, borio bih se s tim, zvao, demantirao. Tek sam poslije shvatio da novine traju tjedan dana, kao i ta vijest o meni. Dolazi nešto novo i drugo, a ovo tvoje polako pada u zaborav. Zašto sam se ljutio? Zbog nepotrebnog trošenja energije i objašnjavanja bližnjima nekog članka u novinama. Nemam ni profile na društvenim mrežama jer želim biti glumac s nekom svojom ‘tajnom’, puno raditi, snimati, pojaviti se u medijima zbog toga i ispričati nešto privatno. To je jedan, čini mi se, pošten omjer.

Story: Što ste još naučili o sebi posljednjih 15-ak godina?

Kao mlad uvijek sam govorio da pravi glumac postaneš sa 40 godina, a dotad igraš mladiće i zavodnike. Možda sam to toliko odašiljao u svemir da je to netko gore vidio i čuo. Nadam se zrelim ulogama i filmu. Veselim se svojoj glumačkoj budućnosti.

Story: Koga biste voljeli igrati od klasika?

Na Akademiji nas razmaze klasicima, ali vani toga toliko nema. Nedostaju nam ozbiljniji tekstovi za koje smo se školovali. Odigrao sam i Shakespearea i Čehova, nadam se da će toga biti još više. Istinski želim Krležu. Za ispit iz scenskoga govora izvodio sam ‘Bitku kod Bistrice Lesne’, monolog od 40-ak minuta. To mi je bio jako dobar ispit, a sad to pokušavam reciklirati, dodati još neke tekstove i napraviti svoju monodramu. Ako me nitko i ne pozove za Krležu, napravit ću ga sam sa sobom. Mislim da je to važno i za glumačku higijenu.

Story: Što bi današnji Filip savjetovao sebi kao 25-godišnjaku?

Rekao bih mu isto ono što govorim i danas. Trud, rad, disciplina - poslije toga dolaze rezultati. Doduše, u mom poslu treba i malo sreće.

Story: I strpljenje?

Tako je, što je kod mene kao pravog horoskopskog Ovna često nepoznata kategorija. Ima onaj vic kad Ovan kaže Bogu: “Daj mi malo strpljenja, ali odmah!” U tome se jako prepoznajem. Tu je i moj temperament, naglo mi se digne para, ali za pet minuta se ohladim i ne znam zašto sam se ljutio. Teško mi je s onima koji dugo pamte kad sam eksplodirao.

Story: Kaže se da je zaborav dobar za srce.

U tom slučaju nadam se da imam zdravo srce. Nisam zlopamtilo i to je vrlina, ali kad me nešto baš povrijedi, nastojim to zapamtiti. Uzalud. Ne mogu reći da sam kao zreliji naučio previše o ljudima, kako se postaviti, ali znam da je dobro više se oslanjati na intuiciju. Nemam univerzalnu formulu za ljubav, ljude i život.

Story: Zbog čega se uzrujavate manje nego prije?

Više si ne dopuštam malodušnost ako nisam zadovoljan projektom, lokacijom, kostimima. Ipak je kvalitetna energija najbolji serum da nešto ispadne dobro. Valjda me i to, osim talenta, održava u poslu. Dok sam bio mlađi, nije mi bilo važno s kim radim, a s vremenom sam shvatio suprotno. Na kraju je zdrava atmosfera lakmus-papir hoće li projekt zaživjeti. Ako je nema, isiše se sva ona loša i iziđe flah proizvod.

Story: Je li vam to praksa potvrdila?

Gotovo uvijek.

Story: Kad smo već kod zdrave i dobre energije, sport vam puno znači?

Tako je. Kad sam u takvom dobrom ritmu, odmah sam i psihički bolje.

Story: Koji su to sportovi?

Igram tenis, a zanimljivo je da mi ne ide. No moja suluda ovnovska volja tjera me naprijed. Uživam kad ostvarim barem mali napredak. Kako se teže okupimo za nogomet, a i ozljede su opasnije, tenis mogu igrati do mirovine. Volim i taj natjecateljski moment: ako ni s kim drugim, onda sam sa sobom. Po novom, otkrio sam i trčanje. Prije mi je bilo najdosadnije i najblesavije od svega, ali svidio mi se princip samo izići i obaviti trening. Trčim nasipom, oko Jaruna, došao sam do toga da mogu otrčati deset kilometara u komadu. Postalo je poput droge jer dobar je osjećaj poslije trčanja. Uvijek je tu i teretana. Važno je muškarcima održavati mišićnu masu, da se ne raskvasaju. Blagodat je mog posla što si u kazalištu stalno aktivan. Pješačim često i na Sljeme, s Nikom i klincima dosta vremena provodim u prirodi.

Story: Situacija nije baš bajna za kazalište zbog pandemije, kako ste proživjeli posljednjih godinu dana?

Bio mi je to svojevrstan šok. Prije nego što je počelo prvo prošlogodišnje zatvaranje, bio sam u Srbiji i snimao seriju ‘Tate’. Trebali smo je završiti, ali zbog tih okolnosti više se nisam mogao vratiti. Sve je stalo, a imao sam dobre planove i posložene poslove. U to doba snimao sam i koprodukciju, jedan njemački film. Šminkerica mi je tada rekla da nema filmskih radnika koji su svojom voljom doma, svi su radili. Sve se nekako budilo, a onda se dogodio nagli rez. No našao sam pozitivu u tome što mi je sin Lav taman navršio godinu dana pa sam puno vremena provodio s njim, bio sam kod kuće i uspio pronaći vrijeme za sport. Obiteljski smo puno vremena provodili u vikendici u prirodi. Svidjelo nam se. Mislio sam da ćemo poludjeti u stanu. Bio sam i u samoizolaciji, proveo desetak dana sam sa sobom. Tada je bilo i preispitivanja, na kraju sam tu situaciju sagledao i kao blagoslov. Mislili smo da ništa ne može zaustaviti život, ali zaustavio se u cijelom svijetu. No i dalje postoji. Zanimljivo je bilo vidjeti kako se priroda u malo vremena počela obnavljati. Nadam se da ćemo svi iz ovoga nešto naučiti i smiriti ritam života. Shvatio sam i koliko je blagoslovljeno moje vrijeme u kazalištu, kao i pet premijera godišnje - koliko god mi se katkad činilo teško.

Story: Posljednje što ste radili u Komediji su hit-predstave ‘Legenda o svetom Muhli’ i ‘Zaljubljeni Shakespeare’. Ima li novih naslova u planu?

Prošle godine bila je uspješna predstava ‘Mačak u vreći’ s Histrionima unatoč pandemijskim uvjetima. Kako se održavala na otvorenom, bilo je i publike, dobio sam i nagradu za izvedbu. Surađivao sam s divnim ansamblom. U Exitu igram i ‘Kako misliš mene nema’, novi komadi zasad nisu u planu, ali snimam novu seriju. Još ne smijem govoriti o njoj, eventualno da je to drukčija uloga, nešto na što gledatelji nisu naviknuli od mene. Snimat ću cijeli ljeto i zahvalan sam na svemu. Nadam se da će kazališta oživjeti u rujnu i da će u mojoj dragoj Komediji biti dobrih podjela. Korona nas je naučila koliko moramo cijeniti sve što nam se nudi, kao i male svakodnevne rituale.

Story: Vaš sinčić Lav kojeg ste dobili s Nikom Dogan ima dvije i pol godine. Kakav je dečko i kako se slaže s vašim starijim sinom Janom?

Jan je pubertetu, no jako dobro funkcioniramo. Zajedno smo išli na tečaj jedrenja, trčimo, gledamo nogomet. Bavi se veslanjem, sretan sam što se razvija kroz sport. Lav je sladak dječačić koji nam je došao kao veselje. Kad prvi put postaneš roditelj, imaš sto pitanja, za svaku fazu misliš da će trajati jako dugo ako sve nije idealno. Svi ti se nešto petljaju. Kod Lava sve sam to prošao pa sam puno opušteniji. I Nikina kći živi s nama, tu je i naš pas Nala. Imamo lijep život, veseli smo i zdravi. S mojom Nikom pronašao sam miran i kvalitetan život, na čemu sam joj zahvalan. To je moja baza i uz nju je sve lakše. Mogu reći da sam kao 40-godišnjak napravio sve što sam trebao. Sretan sam i zadovoljan! Ve­selim se budućnosti i imam još puno ambicija.