Svjetski dan plesa u Zagrebačkom plesnom centru obilježit će se dvjema izvedbama predstave ‘Love will tear us apart’. Jedna od naših najboljih plesačica Petra Hrašćanec ove godine slavi deset godina otkako ju je premijerno izvela te otkriva koja su joj najdraža sjećanja, ali i koji su problemi s kojima se neprestano suočava plesna scena.
Svjetski dan plesa obilježavate dvjema izvedbama predstave ‘Love will tear us apart’ na terasi Zagrebačkog plesnog centra. Iziskuje li to prilagođavanje?
Ovaj pothvat iziskuje minimalno prilagođavanje u glasnoći govora koji je upućen publici te u nekim svjetlosnim brojevima. Pri izvođenju predstava na betonu potrebno je dobro pripremiti tijelo jer je to velika razlika u usporedbi s vibracijskim drvenim podom na kojem inače radimo. Ipak, mislim da se sve to isplati jer smatram da je prostor krovne pozornice ZPC-a jedno od zanimljivijih mjesta u Zagrebu. U svakom slučaju, nije prvi put da ‘Love will tear us apart’ igramo vani, a vjerojatno ni posljednji.
‘Love will tear us apart’ ove godine obilježava okruglu godišnjicu, koja su najdraža sjećanja iz proteklih deset godina?
U ovih deset godina stvarno se svašta dogodilo i teško je izabrati najbolje trenutke, ali što se mora, nije teško. Neka su od najdražih sjećanja, naravno, ona kojima se i danas smijemo: Milano - kasnimo na probu jer smo ‘zabrijali’ po dućanima i onda s novim cipelama u vrećici trčimo kroz Milanski maraton da skratimo put. Amersfoort - 15 minuta prije predstave shvaćam da sam uzela pogrešan kostim i trčim u trgovinu kupiti neke crne hlače u kojima mogu nastupiti te stižem minutu prije predstave. Pariz - zaboravljam tekst koji se izvodi na francuskom jer sam ga naučila napamet. Vadim papir iz džepa usred predstave s ‘excuse moi’ upadicom, pogledam šalabahter, spremim natrag i nastavim.
Jeste li tijekom godina mijenjali pjesme koje su u predstavi?
Pjesme smo izabrali prema onome što smo stvarno slušali prije deset godina i da, u tom kontekstu svakako bi trebalo obnoviti play listu, a s druge strane, iste stvari sviraju na toliko različitih mjesta i pozornica. Sve se oko tih pjesma mijenja, čak se i ja kao izvođačica mijenjam iz izvedbe u izvedbu. Glazba ne stari i tu bi osobinu bilo zgodno prisvojiti. Ne bih mogla nijednu pjesmu izbaciti i zamijeniti novom, previše smo se vezali u ovih deset godina te je ovaj solo postao ritual koji se odvija po točno određenom scenariju.
Pojavom pandemije kultura je doživjela velik udarac. Kako je bilo s plesnom umjetnošću?
Plesna je umjetnost i prije pandemije bila u jako lošim uvjetima te je ova godina samo potvrdila velike strukturalne probleme koje ima nezavisna scena u Hrvatskoj. Akteri plesne scene većinom su slobodni umjetnici ili studenti plesa koji su netom završili obrazovanje na ADU. Svi su nezaštićeni, a neki su ostali i bez jednokratne pomoći Ministarstva kulture jer nisu prešli prag od zarađenih 20.000 kuna u godini. Kada 20.000 kuna podijelite sa 12 mjeseci, dobijete iznos od 1666 kuna! U ovih 20 godina napravljeno je jako malo u vezi s financiranjem i otvaranjem prostornih resursa za rad mladih akademski školovanih plesnih umjetnika. Zato ćemo sav prihod od ulaznica i donacija koje skupljamo u povodu ovih izvedbi uplatiti plesnim umjetnicima koji nisu dobili nikakvu podršku od početka pandemije, a članovi su strukovnih profesionalnih udruga u plesu.
