Nakon završene srednje škole zaposlila sam se u uredu i zaboravila na snove o slikanju. No sve se preokrenulo kada je suprug došao kući noseći štafelaj i punu košaru svih vrsta boja, kistova i ostalog pribora. Znao je da oduvijek nešto črčkam na zadnjim stranicama rokovnika. Meni je to bio šok. Pravi štafelaj, i to samo moj?! Tako sam u svojim tridesetima prvi put uzela kist, ali i život u svoje ruke. Krenula sam ispočetka - prisjeća se jedna od najtalentiranijih domaćih umjetnica, Šibenčanka Branka Grubić koja je prije pet godina u konkurenciji 890 radova iz 33 zemlje osvojila grand prix na natjecanju u San Franciscu i dokazala sebi da snovi mogu postati stvarnost. Danas živi svoje snove koje je kao mlada spremila u ladicu naivno vjerujući da se od umjetnosti ne može živjeti.
- Oduvijek volim crtati, još otkako sam u 3. b razredu nacrtala portret Charlieja Chaplina. Učiteljica je bila toliko ponosna na mene da me poslala ravnatelju, a potom stavila moj crtež na pano. Ravnatelju nisam otišla, samo sam sjedila na školskim stepenicama 10 minuta i vratila se u razred. Bila sam previše sramežljiva i smotana za bilo kakvo isticanje i hvalisanje, ali to mi je bio znak da crtanjem mogu biti drukčija. Kad već ne rasturam u prirodi ili matematici, rasturat ću olovkom po školskim klupama, zidovima i mapama. Tako se rodila moja ljubav prema stvaranju. No dječji snovi su jedno, a život drugo. Dogodio se rat koji je srušio i puno veće snove od mojih. Na ovim prostorima nikad nije bilo pravo vrijeme za umjetnost, pogotovo ne za curice. Uvijek neke krize i okruženje koje te gura u prosječnost, a pod maskom sigurnosti. Uz obveze koje imaš kao odrasla osoba, zaboravljaš na male stvari. Snovi o vlastitom studiju s visokim stropom i velikim prozorima, prostoru punom sunca, jednostavno su iščeznuli u svakodnevici - prisjeća se Branka života prije nego što je shvatila da je upravo umjetnost potpuno ispunjava i da od nje ne može pobjeći.
Formalnu naobrazbu iz slikarstva nema i dugo je to smatrala preprekom jer je bez obrazovanja puno teži pristup umjetničkim krugovima, ali sada upravo u tome vidi svoju priliku. Počela je od nule i preko interneta upoznala drukčiji način prezentacije radova i komunikacije s ljudima. U prvim danima siječnja 2016. dobila je poziv iz San Francisca u kojem su je izvijestili da je njezina slika ‘Just Breathe’ osvojila grand prix. Sto puta je, kaže, provjerila da nije neka šala.
- Na natječaj sam se prijavila da pokažem radove nekome tko me ne poznaje. Željela sam samo da sliku prihvate na natječaj, da je ne vrate uz opasku: “Mala, jesi ti normalna? Ovo nije vidjelo slike, ostavi se ovoga i uhvati se motike”. A onda se dogodilo čudo. Nakon pobjede dobila sam veliku medijsku pozornost i u roku tjedan dana ‘planule’ su sve slike koje sam dotad naslikala. Uslijedile su suradnje s online galerijama iz Londona, Pariza, a 2017. stigao je poziv za grupnu izložbu u američkom Woodstocku. Osjećala sam se kao da sam opet u 3. b i učiteljica moju sliku stavlja na pano - ponosna je slikarica Grubić.
Ništa u životu nije slučajno, pa tako ni njezina prva izložba koju je odlučila organizirati u Sarajevu, a ne u rodnom Šibeniku. Društvo umjetnika okupljeno oko sarajevske galerije Kutcha potaknulo ju je na taj korak.
- Đole je to najljepše rekao: “Vidiš, Sarajevo je srednjeg roda. Kao dijete - zaigrano, prostodušno, naivno, lakovjerno, djetinjasto. Zato ono prvo pruža ruke”. Tako je i meni Sarajevo prvo pružilo ruke i, tko zna, da me Sarajlije tada nisu pozvali, možda do danas ne bih skupila hrabrost i napravila prvi korak prema samostalnoj izložbi - smije se Branka.
Kao mlađa crtala je što god su tražili od nje, od Axla Rosea do kamiona, a sebi za dušu, u svoja četiri zida, stvarala je nepoznata lica njoj poznatih priča. Danas slika ono što voli, ljude koji su obilježili njezin život, osobe kojima želi odati priznanje.
- Našao se tu i Dražen Petrović koji je pokazao da strašću, radom i upornošću možete krenuti iz Šibenika i pokoriti svijet - dodaje slikarica.
- Inspiriraju me žene koje znaju što hoće i ne boje se uzeti život u svoje ruke. Curice s velikim snovima od kojih ne odustaju i kad ih cijeli svijet uvjerava da se ostave gluposti i odrastu. Žene koje vole svoj život, bile one umjetnice, znanstvenice, vozačice kamiona, blagajnice, tajnice ili domaćice. Naravno, najveća su inspiracija one koje su mijenjale svijet poput Dian Fossey, Fride Kahlo ili onih desetak cura koje su odlučile trčati New York City Marathon s muškarcima, iako su im rekli da se to ne smije. I ne moraju to biti uvijek kraljice svojih svemira poput Eme Thompson, Pink ili Meryl Streep. Jednako su inspirativne i zaljubljene djevojke čvrstog karaktera, poput Ellie iz ‘Nebesa’ i zaljubljene i nezaustavljive robotice Eve iz ‘WALL-E’ - otkriva.
Priča njezina života nedavno je dobila novi smjer. Nakon 23 godine sigurnog uredskog posla, usred koronakrize, odlučila je dati otkaz i potpuno se posvetiti slikanju. Bojala se, priznaje, napraviti taj korak.
- Sada se bavim isključivo slikanjem. Strast mi je postala posao. Radim i živim ono što volim. Uživam raditi i na promociji i prezentaciji radova. Sama vodim internetsku stranicu, komuniciram s ljudima na društvenim mrežama, fotografiram, snimam videa... - ponosna je.
Njezine se slike nalaze u 14 zemalja na četiri kontinenta, a na zidove strastvenih kolekcionara ili samo zaljubljenika u umjetnost velika, akrilom obojena platna donose priče o ljudima koji nadahnjuju. No slike svjetlo dana najprije ugledaju na izložbama. Iza Branke su tri vrlo uspješne izložbe, za srpanj priprema novu samostalnu u Šibeniku, a u rujnu slijedi Zagreb.
- Izložba ‘Imagine’ iz 2019. pričala je o malim djevojčicama velikih snova, njihovu odrastanju u svijetu koji ih uporno želi uvjeriti da život nije san. Prošlogodišnja izložba ‘Mirakul’ bila je serija portreta posvećena snazi i neuništivom duhu žene. Trenutačno radim na još jednoj ženskoj priči koja će se zvati ‘Women’. U vremenima u kojima svi osjećamo nelagodu zbog zabrana, ograničenja i ‘novog normalnog’, teško je povjerovati da u nekim dijelovima svijeta žene od rođenja žive uz još veće zabrane - bez slobode kretanja, slobode govora, razmišljanja ili maštanja, dok je u ostalim dijelovima svijeta koje nazivamo ‘slobodnima’ apsolutna sloboda žene samo prividna. Izložbom ‘Women’ moje će cure pustiti glas - poručuje Šibenčanka.
