'Stava sam da prostora za napredak u svemu u životu uvijek ima! Da, smatram da sadržaje za slijepe i slabovidne, kao i za osobe s oštećenjima sluha, dovoljno nema', rekla nam je između ostalog domaća glumica Kristina Krepela, koja je u suradnji s udrugom 'Zamisli' osmislila prekrasan projekt kojemu je cilj dočarati bajke onoj djeci koja imaju oštećenja sa sluhom. Jako je sretna kako je sve ispalo, a za Story.hr je ispričala sve detalje procesa - od biranja bajki do samog snimanja audio priča.
Dio ste hvalevrijednog projekta. Kako je došlo do realizacije istog?
Kako već 15 godina surađujem s udrugom “Zamisli”, udrugom za slijepe, slabovidne i osobe s invaliditetom, u ovo suludo i NEnormalno vrijeme, u kojem su nam svima, a osobito djeci s teškoćama u razvoju, djeci s oštećenjima vida i slijepima, uskraćene mnoge stvari i prilike, odlučila sam se na stvaranje digitalnog sadržaja jednostavne forme koji će biti ponuđen upravo djeci. S obzirom na to da sam dijete vremena u kojem nije bilo mobitela i kompjutera i svih čuda tehnologije kojima su današnja djeca okružena, odrasla sam na pločama (“longplejke”) i kazetama snimljenih bajki i priča koje su čitali ponajbolji hrvatski glumci poput Zlatka Crnkovića i Tonka Lonze koji su mi kasnije u životu bili profesori scenskog govora i glume na akademiji, odlučila sam se na jednostavan način snimiti nekoliko hrvatskih bajki koje nisu baš toliko popularne, ali su zato pune životnih poruka i mudrosti, kako bi djeca mogla imati u ponudi i ovakve sadržaje koji definitivno razvijaju maštu,suosjećanje, empatiju, odgovornost i ljubav, kako prema sebi, tako i prema drugima. A bajke koje sam snimila pune su upravo toga.
Je li bilo izazovno? Kako je izgledalo snimanje? Što Vam je bilo najbitnije?
Nije bilo izazovno. Ovo je tek zapravo početak i svojevrstan mali eksperiment kojim bih voljela saznati kako djeca i odrasli reagiraju na ovakve sadržaje. I ako reakcije budu dobre, u namjeri mi je snimati dalje. Za sada djeca odlično reagiraju, što mi je i najvažnije. U realizaciji projekta uvelike su mi pomogli i udruga “Zamisli” i Centar za mlade Zagreb s kojima također surađujem. Nakon što sam im prezentirala ideju, odmah su mi priskočili u pomoć, osobito Svjetlana Marion koja vodi udrugu i centar, dogovorili mi osobu koja će pomoći u snimanju i montaži i posudili osnovnu opremu za snimanje. Oko prostora nisam dugo dvojila. Željela sam da to bude jedan od meni najslađih kafića u Zagrebu, Caffe bar Finjak u Petrovoj. Srećom, na moju molbu odmah su bez razmišljanja pristali i dali nam svoj prostor za snimanje koliko god trebamo. Sve smo uspjeli snimiti u nekoliko sati. Bilo je malo gerilski i brzinski jer nismo imali rasvjetu a svjetlo se stalno mijenjalo, a i buka je bila prilična jer je prostor vrlo prometan, no uspjeli smo. Bajke sam mjesec dana prije sama izabrala tražeći upravo one koje su drugačije i ne toliko poznate a opet pune pouka i životnih mudrosti.
Postoji li neka Vama najdraža bajka? Koje su uopće uklopljene u ovu priču?
Odrasla sam na bajkama, kako onim slavnim od “Snjeguljice” i “Pepeljuge”, tako i mnogim hrvatskim bajkama. Možda jedna od najdražih je upravo “Šegrt Hlapić” naše sjajne Ivane Brlić Mažuranić. To je ujedno i bio moj prvi posjet kinu, prvi animirani kino film na koji su me roditelji vodili. Od bajki koje sam snimala za ovaj projekt, možda najdraža mi je “Kako je vojnik postao kralj” jer govori o snalažljivosti, vjeri i povjerenju, ali i o tome da ne odbacujemo olako one sitne darove mudrosti koje “slučajno” u životu dobijemo jer nam itekako u određenom trenutku mogu zatrebati.
Mislim da su za djecu bajke i glazba jednako važni kao i boravak u prirodi, igra u parku i druženje s prijateljima
Rekli ste da, prema Vašem mišljenju nema dovoljno sadržaja za slijepe. Vidite li negdje (i gdje) mjesta za napredak?
Apsolutno! Stava sam da prostora za napredak u svemu u životu uvijek ima! Da, smatram da sadržaje za slijepe i slabovidne, kao i za osobe s oštećenjima sluha, dovoljno nema. Kako na raznorazne načine već 15 godina surađujem s udrugom “Zamisli”, i sama sam tome svjedočila. Puuuuno je toga što se može napraviti. Ono što bih ja svakako voljela jest da nastavimo s ovim malim projektom, ali i da on bude stepenica prema jednom još većem za koji imam ideju i za koji se nadam da ćemo uspjeti naći i financijska sredstva. No, o njemu ćemo kada do njegove realizacije dođe.
Jeste li voljeli čitati / slušati bajke kao djevojčice? Sjećate li se tih trenutaka?
Obožavala sam slušati, a onda i čitati bajke i priče!! Kao što sam već spomenula, u san me uvodio božanstveni, baršunasti glas Zlatka Crnkovića s gramofonske ploče. Te kazete i ploče dan danas imam, iako su se mnoge prilično izlizale. Ali taj njegov glas i slike koje mi je prenosio nikada neću zaboraviti. Zahvalna sam što sam imala priliku u životu mu to reći i što je bio jedan od mojih prvih profesora na akademiji. Kada sam počela čitati, na repertoaru su bili svi romani Ivana Kušana (serijal knjiga Koko i duhovi i dan danas su mi neke od najdražih), sve bajke i priče Ivane Brlić Mažuranić,pa Andersenove bajke…Mislim da su za djecu bajke i glazba jednako važni kao i boravak u prirodi, igra u parku i druženje s prijateljima.
Da svoj život možete pretvoriti u jednu bajku, koja bi to bila i zašto?
Aaaaaa to vam ne mogu reći jer ta bajka se još itekako piše. Bit će to MOJA životna bajka koju osobno pišem. Autentična i neponovljiva. Baš kao što i svaka jest.
