TIHA K. GUDAC: ‘Jedna od velikih pogrešaka industrije zabave je pretpostavka da je publika glupa'

Na RAFF 2021. – Rab Film Festival, filmskom festivalu istraživačkog filma, a boutique karaktera i atmosfere, posebnu pažnju privukao je film ‘Žica’ mlade hrvatske režiserke, scenaristice i producentice Tihe K. Gudac. Ovaj film obrađuje osjetljivu temu; postavljanje žilet-žice na slovensko-hrvatskoj granici kako bi se spriječio dolazak ilegalnih migranata. Kako je film nastajao, posebno zbog rada u periodu prvog lockdowna, s kojim izazovima se sve Tiha susretala i kako pristupa temi te ju približava publici (i onoj boutique festivala) pročitajte niže u razgovoru.

Film ‘Žica’ je svakim prikazivanjem izazvao reakcije, a na međunarodnom festivalu ZagrebDox osvojio je i nagradu Međunarodne federacije filmskih kritičara FIPRESCI. Kako objašnjavaš uspjeh dokumentarnog filma ozbiljne, nekima i jako teške tematike?

Moj dosadašnji stil je da teme kojima se bavim publici prenosim kroz normalne, uvjetno rečeno ‘male’ ljude i da pri tome tražim autentične situacije i iskrenu emociju. Mislim da je to razina na kojoj je svaku situaciju lako približiti publici. Smatra da je takav pristup važan kod velikih i kako ste naveli ‘teških’ tema jer ih čini bliskima gledatelju. Život je pletenica teškog i lakog, ne treba bježati od niti jedne njegove strane.

Pored takve moje nazovimo ‘filozofije’ u dokumentarizmu je općenito jako bitan i ritam filma, glazba, fotografija te protagonisti. Ljudi koje snimam najvažniji su u mojim filmovima jer oni sami po sebi već moraju biti osobe koje imaju odlike filmskih likova kako bi ih publika mogla voljeti ili bar željela gledati.

O čemu se u filmu zapravo radi, kako je došlo do njegovog stvaranja i zašto naziv ‘Žica’?

Film je sniman kao projekta o europskim granicama čiji je idejni začetnik belgijski producent F. Nikolai, a ja sam angažirana kao redateljica priče o našim granicama.

Kroz film pratim zajednicu ljudi koji žive oko rijeke Kupe na dijelu gdje ona čini granicu. Ondje se miran suživot Hrvata i Slovenaca počinje mijenjati postavljanjem žilet žice kao zida koji bi tobože trebao štiti Europu od dolaska ilegalnih migranata. Emigranti počinju svakodnevno prelaziti granicu bez obzira na žicu, a ona istovremeno uništava ljude i prirodu kupske doline.

Film je dio pripreman oko pet godina, a samo snimanje je trajalo nešto više od godinu dana. Sve je koncipirano kao opservacija zajednice koja se bori za vlastiti opstanak, daleko od očiju birokracije koja ju je na to osudila. Najviše vremena provela sam sa žiteljima kupske doline, no u filmu su prisutni i ilegalni emigranti te manjim dijelom ljudi koji s njima žive na hrvatsko – bosanskoj granici s koje emigranti, pretežno pješice, kreću ka Kupi i kasnije Europi.

Film je pokušaj hvatanja trenutka ponavljanja povijesti na ‘Vratima Europe’. Naziv ‘Žica’ je predložio slovenski koscenarist Igor Bašin. Isprva sam bila neodlučna jer je u originalu naziv filma ‘The Wire’, jednako popularan američki serijal. Međutim, ne postoji dokumentarac tog naslova, a i sviđa mi se to što kod odabira naslova filma manje često može biti više. Do sada sam od ljudi koji su pogledali film dobila razne komentare vezane uz naslov, jedan od najzanimljivijih je bilo povlačenje paralele između događanja u filmu i naših digitalnih života ‘na-žici’. Ne treba na sva pitanja dati eksplicitne odgovore, gledatelji su nekad pametniji i od samih autora.

U filmu gledamo stvarno razne likove, od ljevičara koji su protiv žice do paravojne ekipe koja lovi imigrante. Kako si ih uspjela nagovoriti da sudjeluju u filmu? Koliko je to bilo zahtjevno?

Sa svima u filmu sam bila otvorena vezano uz to što radim i zašto. Iskreno sam iskomunicirala da u filmu prikazujem različite poglede na situaciju. Neke su se stvari i ljudi koja sam snimala i promijenili od trailera do filma, no ono što je bitno je da su u filmu ljudi koji su smatrali važnim sudjelovati i kojima pri tome kamera nije predstavljala problem.

Nikad ne nagovaram ljude da zbog mene ili mog filma rade nešto što im ne odgovara ili što nije dio njihovog uobičajenog ponašanja, ili se razumijemo ili ne. Sve ostalo na terenu dalje ovisi o mojoj komunikaciji sa snimateljem i ostatkom filmske ekipe, to je za mene zapravo najzahtjevniji dio stvaranja filma.

Iskreno, ponekad da bih došla sadržaja koji želim snimati trebam izaći iz svoje zone komfora, no zona komfora je garancija za stagnaciju, tako da se trudim ne vezati se previše uz nju.

Znaš li gdje su i što rade protagonisti iz filma? Jeste li ostali u kontaktu?

S većinom protagonista sam u komunikaciji i za većinu se svakodnevica nije bitno promijenila.

Stvaranje filma, osim što obrađuješ zahtjevnu temu, izazovno je bilo i utoliko što je film nastajao tijekom prvog lockdowna? Kako je taj proces izgledao? Koliko su se stvari mijenjale ako bi usporedila svoj uobičajen radni proces stvaranja filma s ovim, početkom 2020.?

Veći dio filma je srećom snimljen tijekom ljeta, jeseni i zime 2019. godine, a ostatak smo snimili tijekom 2020. godine u ‘rupama’ između lockdowna u kojima je bilo moguće prelaziti granicu. Morali smo malo izvoditi vratolomije, no nije bilo strašno. Ipak, vezano uz ‘novo normalno’ najzahtjevniji dio je bila postprodukcija, jer je film gotovo u potpunosti smontiran preko Skypea, između više europskih država i zagrebačkih potresa. Tako smo završili i zvuk i obradu slike. Dosta ludo iskustvo, ne ponovilo se!

Žica je dio većeg europskog projekta od 6 filmova. Što te privuklo takvom projektu? Kako je izgledala suradnja s ostalim sudionicima projekta, posebno sada u tijeku pandemije?

Prvo me privukao poziv da sudjelujem u projektu koji je bio opsežna europska suradnja iza koje su stajale ozbilje produkcijske kuće i suradnici kojima sam vjerovala. S druge strane svidjelo mi se što sam imala autorsku slobodu tako da sam, iako u komunikaciji sa suradnicima, mogla oblikovati film prema vlastitim impulsima.

Na koncu postoji šest priča o različitim granicama, sve su sasvim različite i nisu sve još završene.

Rad na ovakvom projektu, na kojem je ekipa međunarodna, je kompliciraniji od rada na projektima koji su domaći, no na koncu će imati veću međunarodnu prisutnost. Predivno je kada priče na ovaj način mogu putovati.

Žanrovski, gdje bi smjestila svoj film i zašto? Kako bi ga opisala publici?

‘Žica’ je opservacijski autorski dokumentarac o aktualnim društvenim događanjima. Film kroz lokalnu perspektivu na jednostavan način pokušava postaviti kompleksna pitanja o aktualnoj migrantskoj krizi i slobodnoj Europi. Istovremeno film je uvid u važnu realnost koju često ne vidimo, iako koja se odvija ispred naših vrata.

RAFF – Rab Film Festival je festival istraživačkog filma, smješten u pitoreskno okruženje grada i otoka Raba, s mnogo popratnog sadržaja koji promovira Rab i privlači filmsku publiku na otok. Isprva možda naizgled nespojivo, publika je prihvatila taj jedinstveni modus operandi i rado ga posjećuje. Koliko je bitno publici pružiti takav sadržaj, istraživačke teme, posebno u sadašnjim trenucima kada izgleda da nam socijalna, ekonomska, politička i kulturna budućnost nisu baš najsvjetlije?

Jedna od velikih pogrešaka industrije zabave je pretpostavka da je publika glupa. Publika nije glupa, publika je znatiželjna i gladna dobrog sadržaja. Ljudi traže, žele znati, čitaju… Uostalom, kada ne bi bilo tako ovaj intervju ne bi imao smisla. To je moja polazišna točka, a vjerujem i polazišna točka stvaraoca filmskih festivala. Industrija zabave je dominantna, a oni koji žele više jedva čekaju pametniji sadržaj. Zato ne čudi da su ovakve manifestacije popularne.

Film je na RAFF -u u konkurenciji s još dva dokumentarna i tri igrana filma za najbolji film po ocjeni stručnog žirija te najbolji film po izboru publike. Vesele li te nagrade? Koliko su značajne u životu filma i autora?

Uvijek je prva čast biti izabran kao dio nekog festivala, jer svaki festival ima svoje kriterije i selekciju, a filmska produkcija je veća nego ikada. Također, teško je u ovim pandemijskim okolnostima ne spomenuti koliko sada filmski autori cijene mogućnost prikazivanja filmova publici uživo. Unazad nekoliko mjeseci sam imala sam priliku film prikazati na nekoliko međunarodnih festivala, gdje je većina filmskih autora svoje filmove prikazivala premijerno i na rubu suza od sreće što im film nije samo on-line.

Za nagradama ne trčim, no svaku cijenim i na svakoj sam jako zahvalna. Često nagrade dodjeljuju žiriji u kojima su etablirane kolegice i kolege čijem radu se divim te je velika čast primiti od njih priznanje za dosadašnji i poticaj za budući rad. Najvažnije je ipak to što svaka nagrada pomaže da film nastavi svoj život i dosegne novu publiku, a prije svega mi živimo za publiku i s publikom.