'Postali smo mađioničari, iz nemogućeg radimo moguće'

Story: Već ste nekoliko sezona ravnatelj Gradskog kazališta mladih u Splitu. S određenim iskustvom, kako biste opisali to putovanje? Koji su najveći izazovi i prepreke?

Pandemija nije zaobišla nikoga i siguran sam da su svi barem nakratko prolazili neku vrstu preispitivanja kako i što dalje. Možda smo više nego ikada imali priliku shvatiti da smo zaista krhki i gotovo nevažni u svemirskom poretku te da smo mi sami jedino što istinski imamo, kao i mogućnost da budemo bolji ili gori ljudi, a samim time se i okružimo onima koji nam obogaćuju život, kao i mi njima. U tom sam smislu više kontaktirao s prijateljima, čitao knjige koje nisam stigao prije, ali podjednako se brinuo i o tome kako ostati čvrsto na nogama i kao ravnatelj kazališta koja su posebno pogođena koronakrizom.

Story: Kako u takvoj katastrofalnoj situaciji održati kazalište i stanje u kulturi općenito
na životu?

Nažalost, o kulturi se puno češće govori kao o svojevrsnom društvenom dekoru koji, pokraj nekih drugih dekora, lošije prođe. Zaboravljamo da bez kulture nema identiteta ni razvoja, posebno u kazalištima za djecu i mlade koji su zalog za nešto ozbiljniji teatar. Kultura bi trebala biti dostupna svima, ali ona nipošto nije jeftina igračka i pritom mislim na to da nerijetko dođe do nerazumijevanja jer je shvaćamo zdravo za gotovo - po principu budi kreativan, ali ne pitaj novac. Upravo je to greška jer svaki kvalitetan oblik umjetnosti košta i tako i treba biti. Ne možemo omalovažiti umjetnika, talent i znanja, a zahtijevati puno. To se, nažalost, događa i u drugim sferama. Siguran sam da je ulaganje u kulturu jedno od najboljih ulaganja u naciju.

Story: Kakvo je trenutačno stanje s održavanjem predstava u GKM-u?

Kao i sva druga kazališta, i mi smo pretrpjeli znatne gubitke zbog koronavirusa. Smanjeni kapacitet ionako malog gledališta, nemogućnost održavanja dramskih i plesnog studija i slično doveli su nas u nezavidan položaj, ali ne damo se. Pokušavam s cijelom ekipom kazališta održati pozitivan stav i vjeru da može i mora biti bolje. Mi smo kreativci i radimo najbolje što znamo s onim što imamo pa nerijetko volim reći da smo postali i mađioničari jer iz nemogućeg napravimo moguće.

Story: Što nam možete najaviti u novoj sezoni? Koje predstave?

Krenuli smo zaista snažno, ide cijeli niz repriza predstava za djecu i mlade, a ono što me iznimno veseli jest što su nam se počele vraćati škole u uvjetima strogih protuepidemioloških mjera. Naše hit-predstave „Cabaret Splićanke“ i „Split in Space“ Ivana Lea Leme i dalje izazivaju velik interes publike, baš kao i predstava „Psi, pare, pištolji“ Ivana Plazibata. Početkom studenoga očekuje nas nova premijera zanimljivog teksta Wernera Schwaba „Prve dame“ koji režira kolega Bojan Brajčić. Predstava je namijenjena odrasloj publici i siguran sam da će biti jedna nova dimenzija razvojnog puta našeg sada već vremešnog kazališta koje 2023. slavi okrugli 80. rođendan i jedino je kazalište u Europi osnovano izvan europskog teritorija u pustinji egipatskog El Shatta.

Story: Imate li i vi u planu pojaviti se u glumačkoj ulozi ili preuzeti redateljsku palicu?
Nedostaje li vam gluma?

Imamo nekoliko predstava na repertoaru u kojima još igram i to me jako veseli jer jednom glumac uvijek glumac, no kao ravnatelj ipak želim da moje kolegice i kolege igraju što više i različitije, sukladno mogućnostima. Mi smo mali ansambl pa je često potrebno da i sam igram pa će, naravno, biti prilike i za to. Svaki glumac u nekom trenutku razmišlja i redateljski, u stilu moglo bi to ovako ili onako, i svi slažemo svoje slike, a iz iskustva znam da je velik broj redatelja jako 'glumstven' i znaju dati dobre upute pa su česti primjeri glumaca koji režiraju, pa i kod mene u kazalištu, ali ja nemam planova uskoro nešto režirati.

Story: Koju biste predstavu u svom mandatu izdvojili? Na što ste ponosni i zašto?

Ponosan sam na sve predstave svojeg mandata jer je svaka na svoj način pomaknula teatar na više razina - od sadržajnog do estetskog. Naša predstava „Postolar i vrag“ u režiji kolege Siniše Novkovića, sasvim je neočekivano uprizorenje tog klasika hrvatske književnosti. Predstave „Split in Space“, „Teške ljubavi“, „Isus, Sin Čovječji“ provociraju pitanjima, razmišljanjima i svime onim što suvremeno kazalište treba biti te predstavljaju izlete u izazove, i za umjetnike i za publiku. No najponosniji sam na cijeli tim kazališta, od naših glumica i glumaca, tehničkog i administrativnog kadra bez čije sinergije ništa ne bi bilo moguće.

Story: Imate još jednu strast, pjevanje. Ljetos ste nastupili na Splitskom festivalu s
pjesmom 'Nešto u nama' Pišete sami?

Obožavam glazbu i ona je sastavni dio mene. Ona me opušta i duhovno hrani. Imam sjajan tim umjetnika koji su prepoznali ono što osjećam i kako bih se želio izraziti. To su Ines Prajo, Arijana Kunštek i Ivan Popeskić koji su prije svega predivni ljudi te vrhunski profesionalci koji svaku suradnju učine posebnom i na tome im veliko hvala. Posebno na razumijevanju i podršci. Imam neke svoje pjesme, ali one su zasad moji zapisi iz besanih ljetnih noći.

Story: Otkud ljubav prema fadu? 

Često sam boravio u Portugalu, slušao sam pjevače fada, učio jezik i naposljetku se okuražio sam pjevati. Sretan sam što me takva hrabrost dovela do nekoliko susreta na pozornici s jednom od najvećih fadistica današnjice Anom Mourom, koja je pjevala i s Princeom, Rolling Stonesima, Andreom Bocellijem… Svake godine imam niz koncerata s orkestrom Sanctus Domnio koji ima titulu najboljeg europskog mandolinskog orkestra. Kada se spoji zvuk dvadesetak mandolina i fada, to je predivan osjećaj.

Story: Kako je protekao vaš fado koncert u sklopu ovogodišnjeg Splitskog festivala?
Koliko Splićani vole i poznaju ovaj portugalski zvuk?

Koncert je bio jedan od najljepših jer smo slavili i tridesetu obljetnicu orkestra Sanctus Domnio te smo puna dva sata svirali i pjevali na oduševljenje publike. Osjećaji i glazba su univerzalni bez obzira na to odakle dolaze, ali zvonkost portugalskog jezika i stihove koji su čista poezija publika uvijek prepoznaje, a volim ih i uvesti u pjesmu pričajući o čemu ona govori. Splićanima se ne može podvaliti bilo što i ponosan sam što u mojem gradu publika voli to što radim, baš kao i u drugim gradovima diljem obale gdje smo svirali, a nadam se da ću ovaj program predstaviti i drugdje u Hrvatskoj.

Story: Na tom tragu, biste li voljeli napisati ili se okušati u nekakvom mjuziklu pa tako
objediniti sve svoje ljubavi?

Dosad sam imao sreću igrati u nekoliko mjuzikala, a najljepši su bili oni za djecu u režiji Nine Kleflin na Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku, gdje sam nastupao tri godine zaredom. Mjuzikl je forma koja te cijeloga uvuče sa svim tvojim umjetničkim izvedbenim alatima, od pokreta, pjevanja do glume. Čisti užitak i nadam se da će ga biti još.

Story: Dugo radite i na popularnom Radiju Dalmacija gdje ste DJ. Kakvu glazbu
puštate, koliko vas sve to zabavlja?

Radio Dalmacija je jedan od simbola Dalmacije, to je više od radija. Mi dolazimo do ljudi, oni dolaze nama, uzajamna je to ljubav koja uvijek ponudi nešto novo. Kreativni i veseli ljudi potrebni su za optimizam u teškim vremenima, a ja kao jedan od njih imam taj privilegij biti u domovima naših slušatelja kroz zanimljive priče i glazbu koja obuhvaća sve popularne ritmove s naglaskom na one dalmatinske, naravno.

Story: Zaljubljenik ste i u sport. U kojim sve disciplinama 'obarate' rekorde?

Volim sport, no moj domet je odlazak u teretanu. Jednostavno to volim kao način života još od srednje škole, a kroz takvu vrstu tjelovježbe ispitujem svoje granice i pratim napretke, kako fizičke tako i one mentalne.

Story: Svako pažljivo oko primjećuje vaš sjajan stil. Kako ste ga gradili i tko vam je
inspiracija?

Volim lijepe stvari i odjeću koja je i odraz karaktera. Rekao bih da moj predstavlja vedrinu, detalje, odmjerenost i pomalo pomaknutu klasiku. Nemam uzore u tom smislu, ali pratim određene kreatore u čijoj sam odjeći pronašao ono što mi najbolje odgovara.

Story: Koji su vam najdraži rituali opuštanja?

Trening je najbolji za relaksaciju. Ljeti cjelodnevni boravak na plaži, dobra knjiga i, naravno, glazba. Nekada znam doma pjevati satima i isprobavati neke pjesme koje možda nikada javno neću pjevati, ali me vesele. Naravno, ništa ne može zamijeniti prijatelje i razumijevanje koje ti oni mogu dati, a njih imam taman.