Plave oči i južnjački šarm na prvu krase Stjepana Vukadina, 28-godišnjeg splitskog chefa koji s kolegama Damirom Tomljanovićem i Melkiorom Bašićem ‘vedri i oblači’ u ‘MasterChefu’ na Novoj TV.
Samo za Story mladi chef ispričao je sve o skorašnjem otvorenju restorana Il Ponte u Trogiru. Osim toga, govori i o svojim kulinarskim počecima, utjecajima, jelima sa svojim potpisom, otkriva nam kako je upoznao suprugu Katarinu i koji su to važni trenuci sa sinčićem Gabrielom. Tu su i važne odluke koje je morao donijeti da bi danas bio ovdje gdje jest.
Story: Koliko vam se dugo motala po glavi ideja o otvorenju vlastitog restorana?
Da budem iskren, nisam previše razmišljao o tome. U posljednje vrijeme nemam previše slobodnog vremena pa je i sama ideja o otvaranju restorana bila negdje u pozadini. Naravno da svaki chef, pa tako i ja, priželjkuje svoju oazu gdje može biti domaćin, okupiti tim i kreirati jela i ugođaj kakve je zamislio te stajati iza svega toga. Mislim da je to velika stvar u životu kuhara. Pružila mi se prilika ući u sve to s partnerom, a takav sam da idem na sve ili ništa. I tako počinje priča o restoranu Il Ponte koji se nalazi u UNESCO-ovu gradu Trogiru.
Story: Zašto Il Ponte i Trogir?
Il Ponte na talijanskom znači most, a kako se objekt nalazi u neposrednoj blizini drvenog mosta koji u jednom dijelu spaja kopno i more, nekako je i sam naziv došao lako. Lokacija je pristupačna jer se ne nalazi u samoj jezgri nego nadomak nje, odnosno iz restorana se gleda na more, most, ali i starine, poput kule Sv. Marka. Nalazi se neposredno uz veliki parking, što smatram velikom prednošću, pogotovo za naše domaće goste. Zanimljivo je i da se dio restorana nalazi ispod zemlje, zajedno s brojnim vinskim etiketama.
Story: Dalmacija je posljednjih desetak godina postala bogatija hvaljenim restoranima s autorskim potpisom. Koje su karakteristike vašeg i u kojem biste smjeru voljeli da se razvija cijela priča?
Nalazimo se u Dalmaciji, uz more i prekrasan stari grad koji odiše ljepotom na svakom koraku. Nudimo moderan pristup lokalnim namirnicama, raznim ribljim i mesnim jelima. Autohtone namirnice pripremamo koristeći moderne tehnike, ali sve po pristupačnim cijenama, prilagođenima domaćem gostu.
Story: Je li trebalo hrabrosti u ovim vremenima pokrenuti vlastiti biznis?
Svakako je trebalo hrabrosti, ali kako volim riskirati i upustiti se u nove avanture - nisam se dugo premišljao. Smatram da Il Ponte ima velik potencijal pa mislim da ćemo privući i širu publiku.
Story: Koliki ste tim okupili?
Trenutačno imam šestero ljudi u kuhinji i četiri konobara. Za početak dovoljno, daj Bože da nam zatreba još osoblja. Nadam se da hoće.
Story: ‘MasterChef’ se sve više zahuktava, sve je više iščekivanja i neizvjesnosti, a vi u pojedinim kadrovima izgledate i strogo i autoritativno. Koliko je tu glume, a koliko stvarnih emocija?
U nijednom dijelu nema glume. Naravno da scenarij postoji, ali to su samo pravila i redoslijed kojim emisija mora ići. Emocije se ne mogu odglumiti i nema potrebe za tim. Onako je kako je, pa kako ispadne.
Story: Gledate li redovito s obitelji show? Je li vam neobično vidjeti sebe na ekranu?
Pogledam tu i tamo kad stignem. Kada gledam kod kuće, bude tu ispitivanja što će sad biti, tko će pobijediti u izazovu, a toliko toga smo snimili da se nečeg i ne sjećam. Ali ne dam se, kažem: “Samo gledajte.” Isprva mi je bilo malo čudno vidjeti sebe na ekranu, ali sad više i nije.
Story: Što vam kažu ukućani?
Oduševljeni su mojim angažmanom i kako sam se snašao, no ispao sam malo ozbiljniji nego što sam inače. Tako kažu.
Story: A što kažu Splićani?
Drago im je, barem koliko vidim prema komentarima i u interakciji uživo. Trenutačno živim u Splitu, ali mislim da ću uskoro prema Trogiru, zbog obaveza vezanih uz restoran.
Story: Kako je uopće došlo do angažmana u ‘MasterChefu’?
Dobio sam poziv za casting. Malo sam razmislio, prihvatio poziv i, eto, dogodili su se angažman i prekrasna suradnja. Upoznao sam toliko pozitivnih i profesionalnih ljudi, jako mi je drago zbog toga.
Story: Jeste li otprije poznavali Melkiora i Damira?
Znali smo se iz viđenja jer smo se kretali u istim krugovima, ali nešto više od toga - ne. Međutim, tijekom snimanja dogodilo se prekrasno prijateljstvo koje će zasigurno jako dugo potrajati jer smo se uistinu našli.
Story: Po čemu ćete najviše pamtiti snimanje? Čemu ste se najviše smijali?
Svakako po ekipi koja je radila na setu. Bilo je svakakvih situacija, od smijeha do emotivnih trenutaka, kad s nekim svaki dan provodite 10, 12 sati postanete kao obitelj, dobar tim. Smijeha i pozitivne vibre svakako nije nedostajalo.
Story: Što mislite o kandidatima? Ima li među njima potencijala za kreativne, originalne i uspješne chefove?
Kandidati su naši učenici, kako bih rekao. Svatko od njih ima potencijala i želje. Prilično im je stalo do natjecanja, a samim time i da postanu što bolji kuhari. Sve je na njima, koliko žele učiti i napredovati.
Story: Od koga ste vi naslijedili ljubav prema kuhanju?
Ta je ljubav prisutna od malih nogu. Uz pokojnu baku, mamu i strica. Uvijek sam se motao tu negdje dok se kužinavalo. Sve me zanimalo.
Story: Jeste li u počecima razmišljali na svoj način, da tradiciji dodajete nešto svoje?
Naravno da nisam. Mladi se kuhari u počecima još traže, traže svoj put. Kada naučite osnove, a osnove su temelj svega i bez njih ne ide, onda birate put kojim idete.
Story: Gdje ste nakon završene škole napravili svoje prve ozbiljne profesionalne korake?
Tijekom srednje škole praksu sam odrađivao u Marini Frapa u Rogoznici jer sam ondje živio, od tamo je i moja obitelj. Nakon završetka škole dobio sam ondje i stalni posao, na poziciji kuhara u restoranu Ancora.
Story: Kojim chefovima posebno zahvaljujete i na koji su vas način oblikovali?
Svakako mom prvom mentoru chefu Dejanu i pokojnom direktoru Juri Muli. Osnove koje sam spominjao naučio sam upravo od njih.
Story: Postoji li neka profesionalna situacija u kojoj ste dobro zaribali i ‘šefa i stanicu’?
Pa nešto veliko baš i ne jer sam igrač na sigurno i definitivno ne bih gostu poslužio nešto što sam ne bih pojeo. Bilo je kojekakvih pokušaja nespojivoga jer dok učiš, svašta ti pada na pamet.
Story: U kojem ste se restoranu najdulje zadržali i postoji li neko vaše autorsko jelo na koje ste jako ponosni?
U restoranu Zrno soli bio sam šef kuhinje četiri i pol godine. Upravo sam ondje napravio najviše autorskih jela. Hladno predjelo s desetak zalogaja bilo je prepoznatljivo, a i buzara s jakobovim kapicama i prženim njokima od sipe.
Story: Što je chefovima najveći izazov? Nerijetko se romantizira vaša profesija...
Najveći je izazov zadovoljiti svakoga gosta. Dosta je različitih ukusa. Nekome jelo može biti super, a drugom opet nije po guštu. Treba naći neku ravnotežu, i to je najveći izazov. Posao kuhara nije lak, tko god misli da jest - nije! Dosta je tu odricanja i davanja.
Story: Dosta se vaših uspješnih kolega diči autorskim jelima i lokalnim namirnicama. Koliko je problematična ta lokalna namirnica, pogotovo kad govorimo o ribi i bilju, s obzirom na potražnju i sezonu?
Svakako nije uvijek lako doći do lokalne namirnice. Dobrih je jako malo, no kad je jelovnik kreiran na sezonskim namirnicama i kada imate dobavljače koji vam to mogu osigurati, to olakšava sve. Nama na moru svakako je lakše doći do svježe ribe i bilja, a mariniranjem ili zamrzavanjem nekih namirnica osiguravamo si konstantu.
Story: Što bi kod nas trebalo poticati na toj relaciji proizvođač - restoranska ponuda?
Restoran bi trebao imati svoje pouzdane dobavljače, i da se obostrano njeguje taj odnos.
Story: Kako biste opisali svoju gastronomsku filozofiju? Na kojim jelima počiva?
Ne volim puno tretirati i izobličavati namirnicu. Želim da zadrži izvoran okus pa su time i jela takva. Ja sam za tradiciju, ali prezentiranu i dorađenu na moderniji način.
Story: U kojoj hrani najviše uživate?
U domaćoj spizi. Gradela ili neki dobar toć, mladi fažoleti, dobra pašteta ili terina jela su u kojima guštam.
Story: Kuhate li kod kuće vi ili vaša supruga Katarina?
Tu i tamo kuham ja, kada draga naredi. Inače njoj prepuštam kuharsku palicu jer nama kuharima je drago kad netko drugi kuha za nas. Nismo zahtjevni i što god da se nađe na tanjuru, dobro je. A supruga stvarno dobro kuha. I zna što volim.
Story: Kako ste se upoznali?
U tvrtki u kojoj sam bio šef kuhinje ona je radila u računovodstvu. Na njezin prvi radni dan šefica ju je provela kroz sve urede i prostorije da upozna sve. Tada sam je ugledao u kuhinji. Kao nešto sam radio, a zapravo nisam znao što. Valjda sam pokušao ostaviti što bolji dojam pa sam se i zaboravio rukovati i upoznati s njom. To se dogodilo tek kad sam joj počeo donositi otpremnice od nabave. Prije su to radili kolege, ali kako je došla Katarina... Eto, tako je sve krenulo.
Story: Jeste li suprugu osvojili kuhanjem?
Kaže šarmom i plavim očima, a poslije sam to svakako utvrdio kuhanjem.
Story: Kad ste se vjenčali i po čemu najviše pamtite taj dan?
Vjenčali smo se 16. studenoga 2019. godine. Pamtit ću naše vjenčanje po prekrasnim emocijama i obećanjima koje smo dali jedno drugom. Osjetila se ta posebna energija koja nas je vodila taj dan.
Story: Zajedno imate sinčića Gabriela. Kakav je mališan?
Gabriel je dijete kakvo se samo poželjeti može. Pametno, razigrano, a u drugu ruku i mirno. U posljednje vrijeme samo zove tatu. Nema veće sreće nego čuti riječ ‘tata’ od svog sina.
Story: Kako reagira kad vas vidi na televiziji?
Prvi put mu ništa nije bilo jasno, a sad već pokazuje na televizor i govori ‘tata’. Sa smiješkom, naravno. Presladak je.
Story: Kratko ste bili u sjemeništu. Kako je došla do te velike odluke?
Kao mali ministrirao sam kod don Filipa u Rogoznici te sam puno vremena provodio u crkvi. Moj stric Krešimir je franjevac i od malih nogu imam usađene vjerske vrijednosti. Jedno sam se jutro probudio i poželio biti svećenik. Sljedeće opet ista priča. Razmišljam proći će, pubertet, tražim se. Nije prošlo ni nakon mjesec i pol. Kao kad se zaljubite i razmišljate o toj osobi cijelo vrijeme. To sam osjetio, mislim da je to bio poziv. Odlučio sam reći roditeljima, stricu, svom župniku i tako sam otišao u sjemenište.
Story: A zašto ste napustili sjemenište?
Nakon pola godine ipak sam shvatio da to nije ono što mi je predodređeno. Ljubav prema kuhinji je rasla i odlučio sam se ipak školovati za kuhara. Pamtim riječi svog rektora Mladena: “Stipe, ne trebaš biti ni svećenik, ni biskup, kardinal ni papa da bi bio dobar čovjek. Ostani takav kakav jesi i nemoj izgubiti Boga u svom životu. Dobar si ti momak.” I danas se vodim tim riječima.
Story: Koliko vas je oblikovalo odrastanje sa šestero braće i sestara? I na koji način?
To vas odredi kao osobu jer naučite cijeniti male stvari. Nikad nam nije bilo dosadno i uvijek je bio šušur u kući. Sada mi sve to nedostaje, ali odrasli smo ljudi i svatko od nas ima svoj život. Kada god možemo, okupimo se u obiteljskoj kući u Rogoznici.
Story: Duhovnost je nešto što se ne stječe školovanjem. Kako vi njegujete taj vaš svijet?
Sve kreće od kuće i kućnog odgoja. Od baka, djedova pa do roditelja. Oni su mi usadili duhovnost koju sam nastavio njegovati i koju ću prenijeti i na svoje dijete.
