NAPUSTILA NAS JE PRIJE GODINU DANA: Svjetsku karijeru Mire Furlan iznenada je prekinuo zlokobni virus

Glumica MiraFurlan iznenada je preminula 2. siječnja 2021. godine u 66. godini života.

Kada izgovorimo i napišemo sintagmu glumci za sve vremena tada doista pomislimo na one koji su svojim ulogama, strašću prema glumi, ali stavom obilježili jedno razdoblje.

Kada razmišljamo o glumicama koje su obilježile hrvatsku i regionalnu glumačku scenu, tada nedvojbeno među prvima pomislimo na Miru Furlan. Žena prekrasne kose, sanjivih očiju, zaraznog dječjeg smijeha i čvrstog stava, odigrala je više od 50 filmskih i televizijskih uloga.

'Otac na službenom putu', 'Turneja','Za sreću je potrebno troje','Lepota poroka', 'Braća po materi', 'Kiklop', 'Pismo-glava', 'Osuđeni', 'Poltron', 'Diši duboko', samo su neke od Mirinih klasika po kojima će ostati zapamćena za sva vremena.

Put od nule u 'obećanoj zemlji'

Otkad je Mira Furlan stupila na pozornicu, bila je na glasu kao jedna od najboljih i najzaposlenijih glumica Hrvatske i Jugoslavije, ali s ratnim događanjima došle su prijetnje i neizdrživ pritisak zbog kojih sa suprugom seli u Sjedinjene Američke Države.

U 'obećanoj zemlji' počela je od nule te svojim trudom, talentom i karizmom stvorila uspješnu svjetsku karijeru koja je prerano prekinuta početkom godine, 20. siječnja kada je objavljena tužna vijest da je preminula u Los Angelesu. Zaraženi komarac prenio joj je bolest Zapadnog Nila s kojom se mjesecima borila, a nakon što je bitku izgubila, njezini brojni prijatelji, kolege i obožavatelji morali su se oprostiti od nje.

'Sjednite i slušajte me pažljivo'

Životni put ove velike glumice počeo je 7. rujna 1955. godine u Zagrebu, gradu koji je, unatoč svemu što se dogodilo, voljela. Otac Ivan bio je znanstvenik, majka je diplomirala francuski jezik i jugoslavistiku, a već tijekom školovanja u XVI. gimnaziji vidjela se Mirina nadarenost.

Glumila je u predstavi 'Live Like Pigs' koja je nastala prema tekstu Johna Ardena i u to vrijeme je bila skandalozan izbor. Iako je to bila njezina prva predstava, bilo je to dovoljno da se zaljubi u glumački poziv, a logičan nastavak bio je upis Akademije dramske umjetnosti. Za prijemni ispit pripremila je muški lik, Pozzov monolog iz Beckettova 'U očekivanju Godota'.

'Prebacila sam to u neki neodređeni rod, nisam ga igrala kao ženu. Poslije su mi ipak svi tupili o tome mislim li ja da bi Pozzo trebao biti žensko? A meni se taj tekst jednostavno sviđao i činilo mi se da je dobar za prijemni ispit, izabrala sam ga jer je to situacija slična onoj u kojoj sam se našla na prijemnom.

Pozzo dođe i kaže otprilike: 'Molim vas, sada svi sjednite i slušajte me pažljivo...' Komisija me uopće nije htjela slušati. Stalno su me prekidali i pitali zašto sam izabrala tu ulogu. Violić me pitao želim li, možda, mijenjati spol', opisala je u Startu Mira koja je pripremila i Frosine iz Molièrova 'Škrca', što im se svidjelo, a paralelno je upisala i Filozofski fakultet.

Tijekom studiranja počela je glumiti na zagrebačkim pozornicama, a nakon što je diplomirala 1978. godine dobila je angažman u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu. Ostvarila je brojne uloge, a posebno je zabljesnula kao Petrunjela u 'Dundu Maroju'. Uslijedile su nove uloge u kojima je briljirala u HNK, a tu su i hvaljene njezine 'Gloria' i Ofelia ('Hamlet') na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Ulazak u TV svijet

Počela je nastupati na televiziji te je bila zapažena njezina gluma u serijama 'Putovanje u Vučjak', 'Velo misto' i 'Tuđinac', dok je prvu značajniju filmsku ulogu ostvarila 1982. godine u 'Kiklopu' Antuna Vrdoljaka. Nastavila je nizati uspjehe na svim scenama na koje je kročila, a nakon što je glumila u filmu 'Otac na službenom putu', u jednom je intervjuu rekla:

'Ta je uloga bila gola funkcija. Uloga koja je potrebna da bi se ispričala priča. Ali, nakon Dolly Bell, htjela sam raditi s Kusturicom. S nekim ljudima treba raditi, s nekima ne treba. Sve mi je manje stalo do takozvane uloge. Ali, naravno, u to vrijeme počelo me pogađati ono što mi daju da radim. Čudila me ta podjela. Ove neke 'funkcionalne žene', žene u funkciji. Nudili su mi razne stvari koje nisam htjela igrati... To je klasična podjela; žena-majka, žena-kurva. Ja sam stalno dobivala da igram kurvu...

U jugoslavenskom filmu to ima specijalna obilježja: po vulgarnosti, gluposti. O tome se zapravo nema što razmišljati. To ne bih ozbiljno shvatila kao neki fah ili žanr, u svaki film umeće se jedna takva scena, pa onda i takva žena, to je postao zaštitni znak jugoslavenskog filma. Malo je tugaljivo u tome sudjelovati, i to baš kao akter', rekla je.

Život na relaciji Zagreb-Beograd

Film je objavljen 1986., iste godine kada je tijekom nastupa s grupom Le Cinema (s kojima je često pjevala ), upoznala ljubav svog života - redatelja Gorana Gajića. Zagrepčanin je režiju diplomirao na Akademiji u Beogradu gdje je sve više radio te je zaljubljen par živio na relaciji Zagreb – Beograd, zbog čega su devedesetih doživjeli brojne neugodnosti.

S ratom je sve glasnija bila hajka na Miru te je i u javnosti i medijima prozvana izdajicom jer je u jesen 1991. godine odlučila na BITEF-u, međunarodnom kazališnom festivalu u Beogradu, izvesti predstavu 'L'Illusion Comique'.

Dobivala je prijetnje smrću, dobila je otkaz u HNK, a Zagreb joj je oduzeo stan u kojem je odrasla i koji je naslijedila od bake (godinama je trajao sudski proces i stan joj je naposljetku vraćen). U studenome 1991. godine sa suprugom je odlučila bolji život potražiti u SAD-u, a prije toga je tjednik Danas objavio njezino oproštajno pismo u kojem je među ostalim napisala:

'Preslušavajući svoju telefonsku sekretaricu, slušajući neshvatljiv broj neopisivo odvratnih poruka svojih sugrađana, čeznula sam za samo jednom jedinom porukom nekog prijatelja. Ili čak neprijatelja. Običnog znanca. Kolege. Ali takve poruke nije bilo. Ni jednog jedinog poznatog glasa, ni jednog jedinog prijatelja – čovjek se pita da li je to moguće. Pa ipak, hvala im.

I onim plemenitim rodoljubima koji mi ljubazno obećavaju 'masakr na srpski način' i onim kolegama, prijateljima i znancima koji mi svojom šutnjom daju do znanja da na njih više ne računam.

Hvala i svim mojim kolegama u kazalištu s kojima sam igrala Držića, Molièrea, Turgenjeva i Shawa, hvala im na njihovoj šutnji, hvala im na tome što nisu pokušali barem razumjeti, ako ne pravdati, moje pismo povodom igranja predstave na BITEF-u, pismo u kojem sam pokušala objasniti da je igranje predstave u ovom času za mene obrana naše zajedničke profesije koja ne smije i ne može sebe staviti u službu nijedne političke ili nacionalne ideje, koja se ne može i ne smije sputavati političkim ili nacionalnim okvirima, jer se to naprosto protivi njenoj prirodi, koja mora, i u najgorim trenucima uspostavljati mostove i veze, kojoj je strana svaka nacionalna međa, koja je, u samoj svojoj biti, profesija koja ne pozna i ne priznaje granice.

Ja u svakom slučaju mislim, znam i osjećam da je moja dužnost, dužnost naše profesije da gradi mostove. Da ne odustaje od suradnje i zajedništva. Ali ne nacionalnog. Profesionalnog. Ljudskog. I onda kad je najužasnije, kao što je to sada, trebalo bi inzistirati, do zadnjeg daha, na uspostavljanju i održavanju veza između ljudi. To je ulog za budućnost.'

Vježbanje života na Mirnin način

Tog razdoblja nakratko se prisjetila i u intervjuu za Novi list u povodu predstave 'Vježbanje života - drugi put', u kojoj je glumila i za koju je napisala dio teksta.

'Na ovim, ali ne samo na ovim prostorima, seksizam u svim svojim oblicima bio je zrak koji dišemo, voda koju pijemo, hrana koju jedemo. Sve, ali baš sve pore života bile su (i još uvijek jesu) duboko isprepletene seksizmom. I sam moj predratni 'slučaj' dio je toga. Devedesetih godina su upravo žene bile (i ostaju) najzahvalnije mete novoprobuđenih patriota. Možda zato što iza njih nitko, ali baš nitko nije stajao, niti stoji. Nikakve partije, nikakvo zaleđe. Žene su bile najlakše mete.

I uvijek se u tim napadima upotrebljavalo isto oružje: proglasiti ženu 'lakom' (tu ne mogu ne spomenuti nezaboravni naslov Globusova trodijelnog feljtona iz devedesetih 'Teški život lake žene'), ludom, nemogućom. Uostalom, upravo o tome govori moj tekst u ovoj predstavi', rekla je Mira koja je tih godina, početkom '90. u Hrvatskoj bila velika zvijezda, no u Americi je bila samo još jedna nepoznata glumica te je, kako bi preživjeli, radila kao konobarica, dok je Gajić nosio hladnjake.

'U mnogim trenucima kada mi se činilo da ću to raditi do kraja života, hvatao me potpuni očaj. To je pritom težak posao za koji treba talenta, a ja ga nemam... Jedna starija američka gospođa, s puno skupog nakita i make upa jednom je naručila od mene neku salatu, ali bez ovoga, i s onim, i ovo sa strane, a ono poslije i nešto drugo nikako ne. Naravno, donijela sam sve pogrešno, a ona me tad pogledala i rekla: 'You are the worst waitress I have ever met in my life.' Ja sam odgovorila samo: 'Thank you.'

Često sam plakala i razmišljala o tome kako bih ja u kakvoj mogućoj kategorizaciji spadala u crying waitress, za razliku od singing waitress... U to vrijeme nazvala me jedna jako draga prijateljica, sasvim dobronamjerna i obzirna, ali postavila je pogrešno pitanje: 'Ideš li u kazalište u New Yorku, što se tamo igra?'

Shvatila sam da postoji strašan nesporazum o tome gdje i kako živim, kakav sam zapravo potez povukla i koliko me on košta. Rekla sam joj da naprosto ne možemo razgovarati jer ona ne može shvatiti da za mene kazalište više ne postoji, to je tada bio drugi svijet, ja sam se bavila borbom za opstanak', opisala je u Feral Tribuneu, a tijekom tih borbi uz nju je bio suprug.

Slava kroz izvanzemaljku Delenn

Vrlo brzo otišla je na audiciju u Actor's Studio, gdje je počela uzimati satove i raditi s drugim glumcima, a ukazala joj se prilika za audiciju za seriju 'Babilon 5' koju je dobila. Izvanzemaljka Delenn donijela joj je fanove diljem svijeta, ali i brojne nagrade tijekom pet godina koliko ju je glumila. Poslije je priznala da joj je uloga već pomalo bila dosadila, ali da su izvrsno napisani svi dijalozi. Sa suprugom se preselila u Los Angeles, a 1998. godine rodila je sina Marka Lava.

'Dolazak djeteta promijenio je moje središte svijeta. Ne mislim da žena mora postati majka da bude sretna i potpuno ispunjena. Partneri bez djece žive s manje opterećenja i mogu se potpuno usredotočiti jedno na drugo. Nakon Markova rođenja ja sam na neki način postala nostalgična za vremenom kada su se drugi brinuli o meni.

A istodobno se stalno pitam jesam li uistinu ja ta osoba koja može preuzeti odgovornost za novi život kada ni sama nisam sigurna kako se živi i gdje su pravi odgovori. Majčinstvo je moja najdraža uloga, a odgoj najteži posao u životu', rekla je za Gloriju i nastavila graditi uspješnu karijeru te se posebno istaknula u hit-seriji J. J. Abramsa 'Izgubljeni'.

Nakon 11 godina hrvatska publika ponovno ju je gledala na kazališnim daskama zahvaljujući Teatru Ulysses gdje su je od njegova osnutka zvali kolega i prijatelj, glumac Rade Šerbedžija te redateljica Lenka Udovički, a njezina 'Medeja' pobrala je samo pozitivne kritike.

'Jako volim igrati Medeju. Taj lik fizički je užitak za mene jer iziskuje snagu i tjera me da izbacim iz sebe svu nakupljenu energiju. Vjerojatno postoje gomile neupotrijebljene snage u meni koja u Medeji dobiva ispušni ventil', opisala je 2003. godine u časopisu Story, a u Hrvatsku se vraćala na ljetovanja. 

Nakon godina izbivanja u regiji je počela raditi na novim projektima, poput serije 'Vratiće se rode', koju je režirao njezin suprug, i filmovima 'Turneja' Gorana Markovića, 'Cirkus Columbia' Danisa Tanovića i 'Sa mamom' Faruka Lončarevića.

Nastavila je raditi i na kazališnim predstavama te je uspješnu suradnju ostvarila s riječkim Hrvatskom narodnim kazalištem Ivana pl. Zajca, gdje je glumila u predstavama 'Jesenja sonata' i 'Kasandra', a na domaćim daskama posljednji smo je put gledali u predstavi 'Vježbanje života - drugi put'.