Nakon što je jučer u Aleji velikana zagrebačkog groblja Mirogoj održan posljednji ispraćaj glazbenika Akija Rahimovskog, gdje su se od njega oprostili članovi obitelji te najbliži kolege i prijatelji, službena komemoracija bila je zakazana za danas.
Puna emocija i suza, započela je u 11 sati u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, također za najuži krug kolega i prijatelja.
U knjigu žalosti, prisutni su mogli upisati svoju posvetu preminulom pjevaču koji nas je napustio u subotu, 22. siječnja, u bolnici u Novom Mestu u kojoj je završio nakon što mu je naglo pozlilo.
Na komemoraciji, naravno, bio je prisutan i Akijev sin Kiki Rahimovski, a nekoliko je riječi uputio i za Story.hr.
'U životu mi je najbitnije ono što me tata naučio, a to je biti čovjek. I trudim se. On je zaista to znao biti. I ta njegova beskrajna ljubav... Uvijek sam se pitao postoji li granica u kojoj se baš svima moraš davati beskrajno? Teško je to za normalnog čovjeka... Imam ta pitanja u sebi. Treba li se dati čovjeku do kraja kao što se moj tata dao pa izgorjeti, nestati kao supernova, kako je Hus rekao ili pokušati umjereno', rekao je Kristijan suzdržavajući suze.
Aki nikada nije usporio svoj tempo, a ni onda kada su mu svi govorili da je vrijeme za 'nižu brzinu'.
'Nije me slušao, ali i on je meni znao reći istu stvar sto puta pa smo jedan za drugim plakali. On se brinuo za mene, ja za njega. Njegova sam krv, što da radim... Razmišljam o svemu. Kada se ovako nešto dogodi, malo čišće vidiš neke stvari koje su možda bile tu u magli... Ma da, treba se davati do kraja da nam svima bude bolje. Moj tata bi pomogao psu na cesti, čovjeku kojeg uopće ne poznaje...', dodao je.
Da je veza sina i oca itekako posebna i jaka stvar, dokazao je i Kiki rekavši da je osjetio kako s Akijem nešto nije u redu.
'Tri dana prije imao sam strašan predosjećaj... Čuli smo se mi svaki dan. Toliko sam silno želio da se vrati, da ponovno stane na pozornicu jer sam znao da on bez pozornice umire. Htio sam da ozdravi', rekao je.
S Kristijanom su na komemoraciji bili i Akijevi unuci, a iako je odmah rekao da sa sobom završava liniju pjevača, krv nije voda. 'Meni je tata bio strašno velika potpora, ponosan na mene. Nismo previše pričali o tome, ali puštali smo si međusobno naše pjesme i komentirali ih. To je nama bilo sasvim dovoljno, komunikacija kroz glazbu koja je bila čista ljubav', otkrio nam je Kiki koji tvrdi kako ipak i dalje mora učiti o tome kakav je njegov otac zapravo bio.
'Sinoć sam pričao s njegovom sestrom koja je kod mene i shvatio sam koliko toga još moram naučiti. Ne o njemu kao pjevaču, nego čovjeku. To je ono u čemu sam tanji od njega. Nadam se da ću nekako uspjeti kroz svog rad i pjesme barem malo približiti se toj emociji. Zbog ljudi, ne zbog sebe. Ljudi su bitni, ostalo sve dođe i prođe', zaključio je Kristijan.
Više fotografija s komemoracije Akija Rahimovskog, pogledajte u našoj galeriji.
