Nakon što je jučer u Aleji velikana zagrebačkog groblja Mirogoj održan posljednji ispraćaj glazbenika Akija Rahimovskog, gdje su se od njega oprostili članovi obitelji te najbliži kolege i prijatelji, službena komemoracija zakazana je za danas.
Puna emocija i suza, započela je u 11 sati u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, također za najuži krug kolega i prijatelja.
U knjigu žalosti, prisutni su mogli upisati svoju posvetu preminulom pjevaču koji nas je napustio u subotu, 22. siječnja, u bolnici u Novom Mestu u kojoj je završio nakon što mu je naglo pozlilo.
'Stvarno bih volio da sam se rodio u vrijeme kada je Parni valjak startao i da sam dulje znao Akija. Oni su bili moj glazbeni dom. 2004. godine postali su moj dom i s privatne strane, kad sam se tresao prije izlaska na pozornicu s Akijem. On je bio kao neki ljudski katalizator negativne energije, treme i stresa, iste sekunde s njim, trema je nestajala. Bio je mentor. Zadnjih 15 godina poznanstva imali smo par najljepših susreta koje ste mogli zamisliti. Kad Aki otvori usta, to nije osoba, to je nadnaravno biće. Malo mi je nestvarno da smo tu danas da ne bismo slušali Parni valjak. Danas se, nažalost, od velikog pjevača i frontmena, pripovijedača, čovjeka koji je ispričao sve naše životne priče i najvažnije, od velikog čovjeka', rekao je vidno shrvani Dino Jelusić.
'Razmišljao sam što i kako govoriti na komemoraciji. Aki bi volio čuti smijeh, da ga se sjećamo s njegovim zaraznim osmijehom, nekom njegovom optimističnom željom za životom. Ja sam jučer na sahrani pukao, kao da mi je došlo konačno da je to istina, kad sam vidio lijes, precijenio sam emocije. Ali ovo je prigoda da se slavi. Došao je 1975. godine k meni u stan, dočekao sam ga u stanu i desio se potres, to je bila najava njegovog dolaska.
I donedavno je potrese prenosio po dvorana. Na bini je bio Aki, van bine je imao sve ljudske osobine - zabava, zabava, pojest i popit. Pitao sam se je li ovo moglo drugačije završiti, i nije, u svom sustavu nije imao konačnice. Tko god ga je stvorio, nije imao taj moment uspori, čuvaj se', započeo je Hus.
'Nikad me nije slušao da uspori', istaknuo je Hus. 'Bio je često kamenčić u mojoj cipeli, puno mojih bora je zbog njega, ali puno više mi je ispunjavao dušu. Kad je zapjevao, sve je imalo smisla.
Tko je njega mogao zamisliti kao starčića na klupi da hrani golubove? Ja bih volio da sjedimo kao starčići na nekoj klupici, no nažalost tako je, kako je. Utješno jest da u ovim zadnjim trenucima se vidjelo u kojoj su ga mjeri ljudi voljeli i poštovali. I Aki je bio nesiguran u sebe, uvijek je prije koncerta imao tremu. Ovo je konačna potvrda da će dugo, dugo ostati u tuđim sjećanjima', zaključio je Hus.
U Akijevu čast, na velikom su se platnu prikazivali isječci njegovih koncerata.
Jučer su se na Mirogoju okupili njegovi najbliži i najmiliji, a ispred lijesa stajala je posveta sa stihovima: 'Tužna je naša ulica otkad nisi tu... Jer tužnu pjesmu pjevaju oni što ostaju', ujedno i riječi pjesme Parnog valjka 'Moja je pjesma lagana'.
Prisutne je tada posebno dirnuo govor Akijeve kćeri, Edine Vukojević.
'Tata, tako nam je malo trebalo. Jedan zagrljaj, tvoj pogled. Ostaje mi utjeha što si mi rekao to jutro prije nego što si zauvijek zaspao... Jednom prilikom si rekao da je lako biti visok, ali da je teško biti veliki čovjek. Tvoje srce se razboljelo, ali je do zadnjeg trena kucalo i bilo veliko za sve ljude dobre volje. Hvala ti tata što si me naučio da je čovjek malen pod zvijezdama. Ajde begaj, tako si mi govorio. Begaj, tata, jer im je dosadno gore bez tebe. Samo da znaš, samo ti tata, i nitko kao ti. Volim te tata', izjavila je neutješna Edina koja je bila u prisustvu svojeg supruga.
