BUGA MARIJA ŠIMIĆ O DIJAGNOZI ADHD-A I KARIJERI ZA STORY.HR: 'Shvatila sam da se događaju veći gafovi jer se pogubim'

Buga Marija Šimić (28), koja je poznata i kao kći Vitomire Lončar i Ivice Šimića, nedavno je na Instagramu otkrila da joj je dijagnosticiran poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje (ADHD).

Nisam imala nikakvih dvojbi. Moja mama je osoba koja je javno izašla sa činjenicom da ima epilepsiju i znam koliko je to dobra donijelo i kolikim je ljudima pomoglo. Iskreno, nisam baš mislila da će ovako odjeknuti, ali svjesna sam da imam određenu javnu platformu i oduvijek sam je željela koristiti za važne stvari. A znajući koliko je odraslih prošlo nedijagnosticirano sa ADHD-om, osobito žena, i znajući da je mentalno zdravlje i odlazak na psihoterapiju još uvijek svojevrsna tabu tema, htjela sam progovoriti o tome. Mislim da je važno što više ljudi potaknuti da potraže pomoć, da se brinu o svom mentalnom zdravlju jer mislim da će cijelo društvo biti bolje ako podignemo svijest o važnosti mentalnog zdravlja.

Story: Obznanili ste dijagnozu da pomognete drugima i reakcije su odlične, dobili ste puno podrške. Kako se osjećate zbog toga? Stižu li Vam poruke i pitanja o testiranju, jesu li Vam se javili ljudi sa istom dijagnozom?

Javilo mi je jako puno ljudi, iskreno stvarno sam u blagom šoku, ali jako sam sretna. Sretna sam jer me ljudi pitaju gdje da idu, što da rade, jer su neki ljudi otkrili da ono kako žive ima svoje ime i da se može promijeniti. Javljaju mi se i roditelji s djecom koja imaju dijagnosticiran ADHD ili se sumnja na ADHD. Odaziv je stvarno ogroman i šokirao me, osobito jer sam tek na početku svog puta s ADHD-om pa nažalost još ni sama nemam puno odgovora. Ali drago mi je da su ljudi vidjeli da nisu sami, da imaju potrebu javiti se, pitati. Zato sam, uostalom, to i objavila javno. Jer smatram da je dužnost svake imalo javne osobe biti primjer, potaknuti druge ljude na promjenu i maknuti stigme.

Story: Napisali ste da se ne sramite što idete na terapiju i što ste tražili pomoć. Što Vas je točno potaknulo da odete na testiranje, kako ono izgleda, a kakva se terapija provodi za ADHD?

Na psihoterapiju sam krenula još 2018. godine kad sam završila sa studijem i osjećala se potpuno pogubljeno. Nisam se mogla nositi s nekim stvarima i shvatila sam da to iznimno utječe na moje cjelokupno zdravlje pa sam odlučila potražiti pomoć. Za dijagnosticiranje ADHD-a sam se odlučila tek prije nekoliko mjeseci. Kada sam počela voditi Malu scenu i shvatila da me ljudi ne mogu pratiti, da se događaju veći gafovi jer se ja pogubim ili zaboravim, što utječe i na druge ljude, a ne samo na mene, počela sam otkrivati i ADHD i shvatila da želim znati o čemu se radi, želim odgovore i želim alate da promijenim načine na koje funkcioniram jer sam sama sebi već počela ići na živce, a bome i svojoj okolini. Testiranje se sastojalo od tzv. TOVA testa, koji je kao nekakva dosadna igrica na kompjuteru, dvije psiho-evaluacije i nekoliko upitnika, testova kognitivnih sposobnosti itd. Što se tiče terapije, ja sam se za sada odlučila probati bez lijekova, nastavljam sa psihoterapijom i radionicama za odrasle s ADHD-om.

Story: Objavu je komentirala i Vaša majka Vitomira Lončar i napisala da ste bili usporeni kao dijete i da su ju zvali u školu. Koliko je na Vas utjecao ADHD tijekom djetinjstva, odrastanja, odnosno života? Smatrate li da bi Vam pomoglo da ste ranije znali svoju dijagnozu, a ne tek sad s 28 godina?

Prije 20 godina, kad sam ja bila mala, ADHD se povezivao isključivo s dječacima i samo s djecom koja su bila izrazito hiperaktivna. Zato i ima jako puno nedijagnosticiranih odraslih, a još više žena. Danas se zna da ima više vrsta i tipova ADHD-a, ja sam više na impulzivnoj strani. Moja mama je bila fantastična sa mnom jer je vidjela kakvo dijete ima ispred sebe i ja sam cijelo djetinjstvo imala vrlo čvrstu strukturu, puno aktivnosti i zato se neke stvari nisu ni očitovale dok nisam postala odrasla i morala ja biti ta koja slaže strukturu i raspored pa se sve raspalo. Naravno da je utjecao ADHD na cijeli život, ali sve do mojih 20-ih to nije bilo ništa što bi se smatralo zabrinjavajućim ili problematičnim za moj život ili okolinu. Osim hipersenzibilnosti koja zna doći s ADHD mozgom pa je bilo naporno i meni i drugima jer sam stalno plakala haha. S druge strane, ljudi s ADHDom su često poduzetnici, imaju velike ideje, kreativni, živi, i to obožavam kod sebe, imalo to veze s ADHD-om ili ne. Kažem, bilo bi mi drago i lakše da sam saznala za ADHD negdje s 21, 22 godine. Za prije ne znam. Tako je kako je, ja sam imala sreću da su me roditelji pratili, vidjeli moje potrebe i bili čvrste ruke pa nisam mogla odlepršati, a i da je moj ADHD na blažem dijelu spektra.

Story: Glumica ste, operna pjevačica i umjetnička direktorica u kazalištu Mala scena. Sa samo šest godina ste debitirali u zagrebačkom HNK u operi 'Madame Butterfly'. Je li Vam scena, odnosno pozornica bila nekako predodređena s obzirom na Vaše roditelje? Kako je izgledalo odrastanje uz njih?

Pa ne znam, iskreno. Imam prijatelje koji su isto djeca glumaca i bježe od kazališta glavom bez obzira. Ali znala sam da je kazalište moj put od kad znam za sebe. Sigurno je to tko su mi roditelji igralo ulogu. Odrastanje uz njih je bilo nešto što bih poželjela svakom djetetu. Uzbudljivo, maštovito, puno putovanja, puno novih iskustava, stekla sam i puno znanja koja koristim danas. Da se razumijemo, nisu kod nas stalno cvale ruže i ljubičice, ali definitivno je bila avantura i ne bih mijenjala svoje djetinjstvo za ništa. Odrastati u kazalištu i to još uz roditelje kakvi su moji - čovjek samo može reći: 'Hvala'.

Story: Koje su mane kada idete stopama svojih roditelja? Je li bilo zbog toga priča da ste primjerice privilegirani iako ste diplomirali solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i završili specijalizirani magisterij, smjer opera, na Sveučilištu u Bernu?

A naravno da se priča. Ljudi uvijek pričaju. Mana je to što onda, ako ste kao ja, imate ogromnu potrebu dokazivati se. Što zna prerasti i u forsiranje, emotivno izgaranje, povrijeđenost. Pa onda pokušavate pobjeći, kao ja u Švicarsku, da vidite tko ste bez te pozadine. Sumnja u svoje talente i mogućnosti je ogromna jer stalno vas prati 'a ona se rodila sa zlatnom žlicom u ustima'. Učim se da više ne čitam komentare, da vjerujem u sebe i ono što znam da mogu i da radim da svakim danom budem bolja zbog sebe, a ne da se nekom dokazujem. Ne mogu promijeniti to u kakvoj sam se obitelji rodila. Mogu samo raditi na tome da to iskoristim za dobro. Pa onda recimo i kad se vraćamo na prvo pitanje, kad sam već tu i imam platformu za govoriti, iskoristit ću je najbolje što mogu da generiram dobro. Imam privilegiju i to znam. Napravit ću sve što mogu da iz svoje privilegije kreiram mogućnosti za druge.

Story: Prošle godine ste osvojili nagradu za najbolje žensko glumačko ostvarenje u predstavi za djecu i mlade 'Sunce djever i Neva Nevičica'. Režiju je radio Vaš otac, a produkciju kazalište Mala scena. Laska li Vam to priznanje?

Naravno da laska. Otkad sam bila malena, Nagrada hrvatskog glumišta meni je bila kao Oscar. Kad odrasteš, vidiš neke stvari i iza scene, ali priznajem da mi je ova nagrada bila važna. Kao priznanje struke, biti prepoznata, biti viđena i nagrađena za nešto u što vjeruješ 100 posto, u čemu uživaš i misliš da je važno. Lijep je osjećaj, nećemo se lagati.

Story: Na čemu trenutno radite? Kakva je situacija zbog koronavirusa u kazalištu Mala scena u kojem ste umjetnička direktorica od 2019.?

Prošle godine sam rekla da ćemo imati jednu premijeru. Sad ćemo ih ipak imati 4, haha. Pripremamo ciklus koncerata u cabaret formi za mlade i odrasle naziva 'Klasika naglavačke' koji će izokrenuti sve predrasude i razmišljanja o operi i klasičnoj glazbi i nadamo se pokazati publici i drugu stranu klasične glazbe. Prvi koncert je 14. veljače! U pripremi je i predstava za mlade radnog naziva 'Rusalka' koja spaja dramsku i opernu umjetnost uz motive slavenske mitologije; zatim predstava za odrasle koja trenutno nema naziva, ali će biti vrlo posebna jer će biti dramska predstava o operi, svojevrsna 'Opera za početnike', ali drama! . U rujnu nas čeka i premijera predstave za bebe od 18 mjeseci - 'Priča o snovima'. Od 1.2. u javnost nam ide i platforma 'VestaLLLs' s tri različita programa od kojih je najveći online tečaj 'Od izvođača do producenta', ali i tečaj Vitomire Lončar i za ljude, koji nisu umjetnici, o organizaciji vremena, planiranju, promjeni života. A što ću još smisliti do kraja godine, vidjet ćemo, haha!
Što se tiče situacije, teška je. 80 posto naše djelatnosti odvija se u suradnji s vrtićima i školama. Nažalost, nitko na višim instancama ne želi preuzeti odgovornosti i dogovoriti konkretne mjere za kulturna događanja u školama i vrtićima te su ravnatelji i pedagozi ostavljeni da sami preuzimaju tu veliku odgovornost o tome može li itko doći u školu ili mogu li djeca ići van škole posjetiti kazalište. Strah je velik i teško je i prosvjetnim radnicima i nama umjetnicima. Ali idemo dan po dan. Ja sam ipak vječni optimist!

Story: O kakvoj ulozi sanjate u budućnosti, postoji li neko djelo koje želite postaviti na kazališne daske, neka opera koju želite izvesti?

San mi je postaviti ili barem sudjelovati u predstavi 'Into the Woods'. Od opernih, 'dream role' bi mi bile Aida i Lady Macbeth. Ali zapravo imam tu ogromnu privilegiju da ono što želim raditi, mogu i postaviti na daske. Zato i je u pripremi toliko predstava koje miješaju dramsku i opernu umjetnost jer me interdisciplinarnost jako zanima.

Story: Što radite u slobodno vrijeme, kada niste u kazalištu?

Vježbam pjevanje, jedem (oboožaavam restorane), trudim se ići u šetnju bez mobitela, vidim se s prijateljima, gledam Netflix, dečko i ja volimo otići u kino ili na neko putovanje iz čista mira; treniram doma; učim njemački, visim na Instagramu (na tome moram poraditi). Svaki put nešto drugo, haha!

Story: Vaši roditelji žive daleko od Vas, u Kini. Koliko pomažu stvari poput Zooma i druge tehnologije da se 'smanji ta udaljenost' među Vama? Je li Vam koronavirus poremetio planove da ih posjećujete?

Koristimo aplikaciju wechat i čujemo se svaki dan. Naravno da to jako pomaže da ostanemo povezani. Je, trebali smo ići u Kinu i na festival s kazalištem i njih vidjeti, ali s druge strane zbog Covida su oni bili u Hrvatskoj neplanirano 6 mjeseci tako da je to ispalo super!

Story: Rekli ste da niste baš neka kuharica i volite naručivati hranu, ali zato Vaš dečko Toni Nežić, koji je operni pjevač kao i Vi, voli sate provoditi u kuhinji. On živi u Italiji i pjeva u Teatro alla Scala. Koliko često se uspijete vidjeti s obzirom na udaljenost i zbog ovog ‘novog normalnog’? Kakve Vam specijalitete priprema?

Toni se napokon vratio iz Italije. Kada je živio tamo, vidjeli bismo se jednom mjesečno u prosjeku. Sad je napokon doma (vidjet ćemo koliko dugo prije nego opet ode na put, poznavajući njega i njegove talente ne dugo!) pa je nama zaista novo normalno to da smo skupa svaki dan, nalazimo sada neku novu dinamiku, raspored. A Toni je stvarno fantastičan kuhar. Od domaćih štrukli do lazanja za koje sam radi tijesto, rižota razno raznih, pa do najboljeg Beef Wellingtona na svijetu. Baš me razmazio!