Glumca Vladimira Tintora već dugo nismo gledali na malim ekranima. Nakon gay skandala povukao se iz javnosti te se glumi vratio tek nakon što je zaliječio rane. Prisjeća se tih mučnih dana, ali nam i otkriva kako je u Osijeku, gdje glumi i ima svoj vrt te je tamo pronašao mir.
Glumca Vladimira Tintora već dugo nismo gledali na malim ekranima. Nakon gay skandala povukao se iz javnosti te se glumi vratio tek nakon što je zaliječio rane. Prisjeća se tih mučnih dana, ali nam i otkriva kako je u Osijeku, gdje glumi i ima svoj vrt te je tamo pronašao mir.
I danas ga šira publika pamti po ulozi u seriji ‘Zabranjena ljubav’, nakon čega je imao samo povremena pojavljivanja pred kamerama. Ipak, odnedavno ga gledamo u seriji ‘Kumovi’ na Novoj TV gdje nas je podsjetio na svoju urođenu karizmu. To nam je bio više nego dovoljan povod za razgovor sa 43-godišnjim glumcem Vladimirom Tintorom. Neposredno i iskreno govorio je i o tamnoj strani slave zbog koje mu je trebalo vremena da dođe k sebi, putu koji ga je odveo u HNK Osijek gdje je postao prvak Drame, ljubavi prema režiji, svom vrtu, umjetnosti, hodočasničkim putovanjima i ženama.
Story: Dugo vas nije bilo u domaćim serijama, jesu li vam nedostajala ta snimanja?
Svakako, ali i druženja s kolegama između scena i kadrova. Neke kolege poznavao sam otprije, neke sam upoznao tek sad i drago mi je što sam dobio priliku zaigrati i s jednima i drugima. Moram priznati da sam na početku ‘Kumova’ imao veliku tremu iz više razloga. Osim serije ‘Novine’, nisam dugo snimao, a imam i veliko poštovanje prema ekipi ove serije. To je divna, uigrana ekipa, bilo mi je važno ne narušavati tu harmoniju koja među njima postoji, nego samo dodati neku svoju ‘boju’ cijeloj priči.
Story: Imate li s likom iz ‘Kumova’ privatne poveznice?
Igram Aljošu Gotovca, financijskog savjetnika koji ne svojom krivicom završi u pritvoru, a uz pomoć kuma izađe pod uvjetom da se vrati u malo mjesto Zaglave, odakle je i potekao. Nakon luksuznog života prisiljen je vratiti se u staru obiteljsku kuću u kojoj živi sa svojom ženom i dvoje djece. To mu je šok jer je zaljubljenik u umjetnine, luksuz, materijalno. S druge strane, jako je zaštitnički raspoložen prema svojoj obitelji. Privatno nemam tu neku njegovu laganu aroganciju, no ono u čemu se s njim mogu poistovjetiti jest spremnost na žrtvu za ljude koje volim.
Story: Kome ste se razveselili na snimanju, koga dugo niste vidjeli a drago vam je s njim ostvariti scensku igru?
Puno ljudi me veseli. Scena koju sam snimio za širi krug audicije bila je između Aljoše i Vesne, njegove supruge. Nakon toga pozvan sam u Zagreb za uži krug snimiti istu scenu samo nisam znao o kojoj je glumici riječ. Mislim da nitko nije bio sretniji od mene kada sam otvorio vrata studija i ugledao Olgu Pakalović. Nju sam sretao na snimanju ‘Novina’, iako tada nismo imali nijednu zajedničku scenu. Sjećam se da me tada prijateljski pozdravljala i stalno mi se motalo po glavi zna li uopće tko sam ja? Neizmjerno sam uživao s njom na audiciji, što se zadržalo i danas na snimanju. Također, Milan Štrljić odmalena mi je bio glumački ‘crush’. Da mi je netko rekao dok sam gledao njegove filmove da će mi jednom glumiti oca, pomislio bih da je lud. Snimamo već pet mjeseci, no često pomislim kako je pravo čudo što živim svoj dječački san baš dok imam scene s njim. Tu je, naravno, i moj dragi Vedran Mlikota. Poznajem ga od ranije u prolazu i jako mi je drago što imam priliku igrati s njim jer je uvijek inspirativan i jako dobar partner, kako u dramskim tako i u komičnim scenama. Veselim se i ostalima koji sudjeluju u ‘Kumovima’, pogotovo mladim glumcima. Velika je sreća u našem poslu kad se poklopi ovakva podjela uloga, gdje se svi međusobno podržavaju i cijene.
Story: Dijelu gledateljstva ostali ste u sjećanju po seriji ‘Zabranjena ljubav’. Čega se prvo sjetite iz tog razdoblja?
Prvo sreće i ushićenja zato što ću živjeti i raditi u Zagrebu. Za mene je to bio velik, dotad neostvareni san. Sjetim se moje drage Maje Petrin... Euforije publike kad god bi na ulici sreli bilo koga od nas. Puno toga lijepog. Sjetim se i onoga što nema tako lijep predznak, ali sve je to život. Što god mislili o toj seriji, ona je ipak dio hrvatske televizijske povijesti i neizmjerno mi je drago što sam bio dio toga.
Story: U to ste vrijeme bili jako popularni, dosta se pisalo o vama i vašem privatnom životu. Kako gledate na to vrijeme, što vam je dobrog donijelo, a što ne? Tada se pisalo i u kontekstu gay skandala, što ste vi prilično gospodski podnijeli?
Bio je to moj prvi veliki uzlet u karijeri. Televizija sa sobom neizbježno nosi određenu popularnost, u smislu da vas više ljudi upozna, vidi vaš rad, prepoznaje na ulici. Kako sam prve glumačke korake napravio u kazalištu, glumu shvaćam kao umjetnost, ali i kao poziv i posao. A taj izlazak iz anonimnosti isprva me jako zbunio jer naš je posao u konačnici javan. Snimajući ‘Zabranjenu ljubav’, to sam iskusio. Nikad nisam bio za to da se piše o mom privatnom životu, no netko je to odlučio učiniti ‘u moje ime’ i taj je trenutak za mene bio tako čudan i ponižavajući. Šest mjeseci trpio sam ucjene i prijetnje, čak mogu reći i određenu psihičku torturu s anonimnih mailova i brojeva telefona. I kada su se te prijetnje obistinile, bio sam slomljen. Nikad prije i nikad poslije nisam na svojoj koži osjetio tako usmjereno zlo. Nakon toga ništa nije bilo isto. Bilo je to i drukčije vrijeme i drukčiji medijski prostor. Cyberbullying i hejt većini su bili nepoznanice, a zaštita privatnosti, GDPR i sve ostalo na što se sad oslanjamo nisu imali nikakav zakonski okvir. Kako tada nitko nije stajao iza mene u smislu PR stručnjaka ili savjetnika koji bi me usmjerili kako da ‘popravim štetu’, pribjegao sam jedinom što sam smatrao ispravnim, a to su povlačenje, čekanje da bura prođe i liječenje rana u tišini.
Story: Jeste li se zbog toga bili povukli iz javnosti ili je to samo tako izgledalo?
Ne mogu reći da je to bio jedini razlog, ali većim dijelom sigurno jest. Bio je to velik udarac na mene, moju obitelj. Ostao sam bez posla, prihoda - odricali su me se neki ljudi koje sam smatrao prijateljima, a neki se silno pokušavali medijski ‘očešati’ o taj ‘skandal’. Neki su krišom slali poruke podrške, a javno pozivali na linč. Da bih sve to sveo na najmanju mjeru, odlučio sam sebe isključiti iz te jednadžbe - da se tako izrazim. Bila je to trauma koju sam morao prohodati. Borba s depresijom dok te život tjera da preživiš. Svima sam oprostio, lagano skidao prašinu od pada, digao se i nastavio dalje.
Story: Kako je dalje tekao vaš put?
Zahvaljujući dragim ljudima poput Petre Radin, Roberta Majetića i Vlatke Vorkapić počeo sam ponovno pomalo raditi, a 2011. otvorila su mi se vrata HNK u Osijeku, gdje je raspisan natječaj za ulazak u ansambl. Od tada sam stalni član, a s vremena sam postao prvak Drame. Taj grad, ljudi u njemu i kolege koji su me prigrlili uvelike su mi pomogli da se uspravim i vratim na neke bolje i svjetlije kolosijeke.
Story: Manje je poznat i vaš redateljski dar. Kako je došlo do toga da režirate film ‘The Escape’ o Romy Schneider? Gdje se prikazivao te jeste li naišli na poteškoće tijekom financiranja i snimanja filma i ako jeste, na koje?
Ne znam koliko sam darovit za režiju, ali moram priznati da me to svakako zanima. Film ‘The Escape’ o životu Romy Schneider nastao je tako što me jedne večeri nazvala moja draga prijateljica Sandra Lončarić i izložila ideju o tom filmu za koji je napisala scenarij. Imala je intuitivni osjećaj da bi bilo dobro da ga ja režiram. Dotad nisam ni pomišljao da bih se mogao time baviti, ali bila mi je velika čast što je tu odgovornost i povjerenje poklonila baš meni. Film je nastao gerilski, maltene bez kune, uz pomoć prijatelja. Ispao je zanimljiv kratkometražni art film i bio nominiran na Vukovarskom filmskom festivalu te godine. Kasnije sam radio na još jednom, u sklopu predstave ‘Kolo’, koju smo u vrijeme prvog udara korone radili u HNK. I na taj sam film iznimno ponosan. Volim se igrati tim medijem.
Story: Je li režija nešto čemu biste se više voljeli posvetiti?
Svakako imam želja, ali pitanje je hoće li se ostvariti. Proveo sam godinu dana kao stručni suradnik na odsjeku glume na Umjetničkoj akademiji u Osijeku i shvatio da imam dara raditi s glumcima, voditi ih kroz uloge i scene. A to će mi dobro doći ako ozbiljnije počnem režirati.
Story: Talentirani ste i za pisanje. Pripremate li neki tekst koji biste voljeli postaviti na scenu?
Već nekoliko godina mota mi se jedan scenarij za film, ali trebao bih se osamiti nekoliko mjeseci kako bih ga dovršio, što još ne stižem.
Story: Kakve vas teme zaokupljaju?
Žene i ženske sudbine. Poznajem puno različitih žena i za mene su velik izvor inspiracije. U filmovima bih volio pričati njihove priče.
Story: U HNK Osijek prvak ste Drame. Na koje ste uloge i suradnje ponosni i zašto?
U ovih deset godina, koliko sam u Osijeku, bilo je puno projekata i uloga koje su zlatnim slovima upisane u sjećanje. Imao sam sreću igrati divne uloge poput Von Trappa u ‘Moje pjesme, moji snovi’, Petera u ‘Unterstadtu’, Profesora u ‘Anđelima Babilona’, Jeana u ‘Gospođici Juliji’. Zahvaljujući tim ulogama i redateljima s kojima sam radio, sebe sam upoznavao bolje i širio granice. I mogu reći da mi je dosadašnji glumački put baš uzbudljiv i lijep.
Story: Kako biste opisali život u Osijeku?
Baš po mjeri čovjeka. Stoga i ne čudi što je nedavno završio na popisu gradova u kojima je lijepo živjeti. Sve je blizu, ljudi su topli, srdačni, uvijek spremni pomoći. U životu sam se selio mnogo puta, mijenjao gradove, čak i države, ali tek u Osijeku spoznao sam što to znači imati dobre susjede.
Story: Kako vam ondje izgleda idealan dan?
Recimo na proljeće... Najprije doručak i kava u mom malom vrtu, zatim lagana šetnja po Korzu ili uz Dravu, opet kava s prijateljima i onda opet vrt i mir.
Story: S kime se družite, koja su vam omiljena mjesta?
U Osijeku se volim družiti s prvim susjedima i kolegicom Petrom Blašković s kojom razmjenjujem i savjete o vrtu, a i mladom kolegicom Dorom Bogdanović čije vrijeme tek dolazi.
Story: Putujete li često i kamo?
Obožavam putovati. Nomadski sam tip i ne drži me mjesto. Pogotovo me s toplijim vremenom počne hvatati ta putna groznica i želja za novim destinacijama, dojmovima i mirisima. Kako je vremena za putovanja puno manje, došao sam na ideju umjetničkih hodočašća. Budući da sam veliki ljubitelj likovne umjetnosti slikarstva, kiparstva i arhitekture, najprije izaberem autora ili umjetničko djelo koje želim vidjeti uživo pa shodno tome i destinaciju. To je nešto što me ispunjava i što mi je istinska hrana za dušu od putovanja do putovanja.
Story: Mnogi mistificiraju glumu. Kako vi doživljavate tu vještinu i koliko vam se promijenila percepcija o slavi, taštini i pozornici?
Teško i zanimljivo pitanje. Naš posao ima svoje specifičnosti. Istodobno je tako običan kao i svaki drugi, a opet u njemu ima metafizike. Radimo s emocijama, to nam je zanimanje i sigurno imamo priliku raditi na sebi dok pripremamo ulogu. Treba znati podvući crtu te odvojiti posao od stvarnog života. Ne volim pretjeranu mistifikaciju, no nekad volim filozofirati. Pogotovo o toj ljepoti glumačkog bića, tako ranjivog, a opet svjesno izloženog. Kad je o slavi riječ, sa zrelim godinama došla je i nova percepcija svega toga. Kada sam imao taj pad u karijeri, redefinirao sam što su to uspjeh i istinska životna sreća. Puno mi je pomoglo. Prestao sam biti prekomjerno strog prema sebi, dopustio si da se nekad i sam potapšem po ramenu, oprostim si pogreške i ispričam se ako sam u krivu.
Story: Što vas veseli u budućnosti?
U suštini, život me veseli. Pun je čuda ako si dopustimo vidjeti ih. Zabluda je da postoji trenutak u kojem ga bilo tko od nas može pospremiti zauvijek. Promjenjiv je, ali u tome i jest čar odrastanja i sazrijevanja. Veseli me proljeće, moj vrt koji nakon predanog rada daje plodove, iščekivanje koja će se to nova, lijepa i neočekivana vrata otvoriti. Strpljen spašen.
