NATAŠA JANJIĆ MEDANČIĆ NA 2. GODIŠNJICU POTRESA U ZAGREBU: 'Moja trudnoća se uslijed svega proživljenog zakomplicirala'

Danas se obilježava druga godišnjica razornog potresa u Zagrebu i okolici.

Bilo je to i vrijeme lockdowna pa su se Zagrepčani s pravom pitali što je sljedeće?

S Natašom smo se prisjetili tog kobnog dana, a glumica nam je otkrila i da li još uvijek osjeća strah da se nešto slično ne ponovi...

Story: Nataša, Vama je ta kobna 2020. godina bila posebno teška... Pandemija, lockdown, potres i trudnoća... Stradao vam je stan... Koliko vas je to promijenilo i što je ono najgore što pamtite?

Od svih ovih nevjerojatnih promjena koje su nas svih zadesile, potres je na mene ostavio najveći trag i traumu. Možda i stoga što nas je zadesio u tom sveopćem ludilu izolacije, jer danas bi zaklon našao kod prijatelja, a već sutra gledao kako se uhvatiti obnove u ugodnom društvu svih onih kojima je pomoć trebala, uz zagrljaje, bliskost i utjehu, a možda i što sam bila trudna s drugom bebom u rukama, gdje ti je komocija doma itekako bila potrebna. Moja trudnoća se uslijed svega proživljenog zakomplicirala, pretrpjeli smo zbog toga još jednu razdvojenost dok sam ležala u bolnici i naprosto se toliko toga zaredalo i ostavilo traga. Stan smo obnovili, zgrada je danas sigurna, bebe su zdrave, ali nakon petrinjskog potresa nikad se više nismo vratili. Odlasci u centar uvijek iznova iz mene izvlače laganu nesigurnost, ne osjećam se ugodno u prostorima starijim od 60 godina, a zapravo sam shvatila da se tek odnedavno osjećam psihički bolje kad se osvrnem na sve te događaje.

Story: Što je sada točno sa stanom u Zagrebu? Koliko vam je trebalo da ga obnovite i jeste li ljuti na vlast? Svaki dan čujemo tužne i ružne priče oko obnove...

Našu obnovu uzeli smo u svoje ruke, a za zgradu smo se pobrinuli zajednički, srećom -moglo se. Ljuta sam što Zagreb i dalje čeka da zablista, što mnogi i dalje nemaju riješenu obnovu, a nemaju niti vlastitih mogućnosti za istu. Nisam ni sanjala da će ta romantična slika mog Zagreba i tog predivnog centra ovako nestati. Zaista sam ga vidjela u najljepšem svjetlu. Danas živim na Trešnjevci u novogradnji, oko mene se stalno nešto gradi, a taj najljepši dio grada ostao je prepušten sam sebi u propadanju. Ljuta sam i što još uvijek nemamo svoju scenu i kazalište. Naime, ja sam u potresu, zajedno s mojom kazališnom obitelji i svima onima koji su je voljeli i posjećivali, izgubila i Gavellu. Igra se po alternativnim gradskim prostorima, čekamo kao i mnogi…

Story: Osjećate li još strah i psihološke posljedice tog dana? Kako si pomažete kada vas uhvati strah?

Znam mnoge koji još uvijek osjećaju posljedice potresa. Racionalno sve mogu objasniti, ali znam iz vlastitog iskustva kako strah i trauma izgleda i koliko traje. Nemam savjeta, često i sama svjesno izbjegavam prolaske ispod trošnih fasada, a tješim se ipak da će ionako biti što treba biti. Bojeći se života, dovodimo se u opasnost da ga propuštamo. Osim toga, vidimo po ukrajinskom slučaju da nakon svakih groznih događaja mogu docći jos grozniji, nekako se čovjek uvijek osnaži i odluči da se i dalje vrijedi boriti za ljepši i slobodniji život. Ionako je sve prolazno…

Story: Koliko su posljedica potresa osjetili vaši najbliži prijatelji i sinčić? Sjeća li se ičega ili je potisnuo traume, ako ih je imao?

Sin je imao godinu dana, nije ga doživio. Srećom, i niti jednom poslije od tada. Mislim da ni ne zna što znači potres. Znate što, u Splitu za vrijeme mog odrastanja, pamtim jako puno potresa. Ponekih i prilično snažnih. Pamtim mamu koja se baš panično bojala, otvorile bi se neke vratnice, nakrivila se pokoja slika na zidu, sve se ljuljalo i zveckalo, mene sve to zabavljalo, uključujući i taj mamin strah, ne poimajući kakve posljedice doista mogu biti. Nadam se da će ga što više djece upravo tako pamtiti. I da nam gradovi ne ostanu spomenici potresu, zaključila je Nataša.