ŽELJKO JOKSIMOVIĆ ZA STORY O SUPRUZI JOVANI I DJECI: 'Bio sam vrlo mlad kada se Mina rodila i mnogo toga nisam znao'

Nakon tri godine u Zagreb se ponovno vraća jedna od najvećih regionalnih zvijezda Željko Joksimović.

Story: Bliži se nastup u Areni Zagreb, iziskuje li takav veliki koncert posebne pripreme?

Ne samo zato što je velik, nego i zato što je prvi poslije dugo vremena, ovaj je koncert jedan od najzahtjevnijih koje sam imao u karijeri. I da, pripremamo se, jako je važno da ljudima koji će doći damo sve od sebe. Oni ne smiju osjetiti da je bilo pauze. Zaslužili su to i zato jedva čekam da koncert počne.

Story: Koliko vam je tijekom posljednje dvije godine nedostajao taj doticaj s nekoliko tisuća ljudi koji s vama uglas, na istome mjestu pjevaju vaše pjesme?

Prema nekim antropološkim teorijama, glazba je nastala u prvobitnim zajednicama kao dio magijskog rituala. Kada razmislite, zaista ima magije u glazbi. Uz nju se vjeruje, uz nju se prelazi u potpuno nove svjetove, uz nju tisuće postaju jedno, a o osjećajima koje izaziva da i ne govorim. Čista čarolija čiji sam ovisnik, a da je nema, da ne mogu glazbu podijeliti s ljudima, ne bih je ni stvarao. Zato su koncerti svakako nešto što mi je najviše nedostajalo tijekom pandemije i restrikcija koje smo živjeli. To spajanje s publikom, to dijeljenje emocija, mislim da ne postoji ništa ljepše od toga.

Story: Hoćete li na koncertu izvesti ‘Ponoć’, vašu pjesmu iz filma ‘Toma’ koja je osvojila regiju?

Suzana Branković koja, uz Acu Pejovića, pjeva ‘Ponoć’, bit će sa mnom u Zagrebu pa ćemo svakako i tu pjesmu podijeliti s publikom. Malo ćemo promijeniti aranžman, ali da ne pričam prije vremena, vjerujem da ćemo svi uživati.

Story: U jednom ste intervjuu rekli da ste perfekcionist. Znači li to da svaka pjesma na koncertu mora biti tehnički savršeno izvedena ili je ipak važnije da se osjeti emocija?

Znate kako je to, zvuk raštimanog orkestra sigurno ne može izazvati nikakvu emociju i jedino vas može natjerati da pokrijete uši i pobjegnete. Hoću reći, mi smo tu zbog publike, zbog nje i za nju postojimo i radimo te imamo obavezu dati joj najbolje od sebe. Sve ostalo bila bi laž, a laž publika ne trpi. I to je cijela priča o perfekcionizmu. To je moj dug onima koji me slušaju.

Story: Nekoliko dana nakon koncerta slavite 50. rođendan. Strepite li od ulaska u novo desetljeće ili su godine uistinu samo broj?

Ja sam bogobojažljiv čovjek, što samo znači da je svaka strepnja vezana uz ono što radim, kako radim te radim li dovoljno dobro i pošteno. Tako je i kada je riječ o godinama. Ne koliko ih je, nego jesu li protraćene ili ne. Ako nisu, brojke ne smetaju.

Story: Na koje ste razdoblje života najponosniji, kojeg se uvijek rado sjećate?

Zanimljivo, ali blizina pedesetog rođendana još me nije natjerala na tu vrstu rekapitulacije. Opet, kada me već pitate, ponosan sam na sve što sam stvarao i na obitelj koja mi je nekako najvažnija. To je baza od koje sve kreće.

Story: Ima li nekih trenutaka koje biste najradije izbrisali iz sjećanja i svoje prošlosti?

Ne mogu se sjetiti, što može značiti ili da ih nije bilo ili da sam ih već izbrisao. Kako god, zadovoljan sam u oba slučaja.

Story: Koliko je za sretan život potrebno ispunjenje u privatnom i poslovnom svijetu? Iz vašeg iskustva, može li jedno bez drugoga?

Ponekad mislim i vjerujem da sam u pravu, da sva zla na ovome svijetu potječu od neostvarenosti. No ne znam jesmo li za njezinu odsutnost, kada nema ostvarenosti, krivi sami ili je riječ o stjecaju nesretnih okolnosti. Opet, uvijek sam vjerovao da treba suditi isključivo samom sebi i da sam direktno odgovoran za to hoću li biti ostvaren ili ne. Ostvarenost zahtijeva ozbiljan trud i zasad sam, i privatno i poslovno, uspijevao baš to - da se dovoljno trudim, svakog dana.

Story: Želite li veliki tulum ili ipak intimno slavlje uz najužu obitelj za 50. rođendan?

Vjerujte mi da sam ove godine samo poželio slaviti rođendan pa su moja žena i Manja preuzele cijelu organizaciju. Jedva čekam da vidim što su mi pripremile.

Story: To vam nije jedina okrugla obljetnica, početkom godine ste sa suprugom Jovanom slavili desetu godišnjicu vjenčanja na Maldivima. Postoji li tajna sretnog braka?

Da znam tu tajnu, patentirao bih je i bio najbogatiji čovjek na svijetu. No znam da mi je odnos s Jovanom iznimno važan, ona i djeca su moje polazište, isto koliko i utočište pa se zato i u tome trudim. Ulažem i vraća mi se na najljepši mogući način.

Story: U jednom ste intervjuu rekli da ste i vi i supruga snažne ličnosti, ali dijelite slične poglede na svijet. Postoji li nešto u čemu se nikako ne možete složiti?

Mislim da nije riječ o tome hoćemo li se u svemu složiti, nego hoćemo li poštovati i razumjeti stav onog drugog. To je važnije i uspijeva nam.

Story: Nažalost, tijekom lockdowna zbog koronavirusa brojne su ljubavi i brakovi bili na kušnji. Kako ste proživjeli to razdoblje?

Onako kako kroz tu vrstu nesreća prolaze oni koji se vole. Zbliži ih to, okrenu se jedno drugom i izguraju zajedno.

Story: Otac ste troje mališana Koste, Ane i Srne, ali i kćeri koja je u dvadesetima. Razlikujete li se kao otac danas i kada se Mina rodila?

Naravno. Bio sam vrlo mlad kada se Mina rodila i mnogo toga nisam znao, premda ne mislim da je to nedostatak zato što ljubav prema djetetu ispravi sve nedostatke. Tako je bilo i onda, tako je i danas. I možda nisam savršen, ali djecu neizmjerno volim i ona to osjećaju.

Story: Je li lakše u dvadesetima odgajati i brinuti se za malu djecu ili pak danas jer ste sve to prošli i znate što vas čeka?

U dvadesetima nedostaje mudrosti i znanja, poslije nedostaje snage i energije, ali ponavljam, sve to je na neki način nevažno ako djeca osjećaju ono osnovno i najvažnije - da su roditelji tu za njih i da ih vole.

Story: Kći Mina otisnula se u glazbene vode, koji ste joj savjet dali?

Da bude svoja i da da sve od sebe.

Story: Jeste li svojoj djeci s četiri godine poklonili neki instrument? Možda harmoniku?

Kosta već svira klavir, ali svakako ga neću tjerati da se time u životu bavi, nisam ni Minu. To mora biti njihov izbor, a ne moj. Srna je također počela ići na satove klavira. Svi troje su vrlo muzikalni i to me raduje.

Story: Sa 12 godina postigli ste velik uspjeh osvojivši nagradu Prva harmonika Europe. S odmakom, smatrate li da je to bilo prerano za ulazak u profesionalne vode?

Nema preranog ili prekasnog ulaska. Ima samo toga jesi li u stanju shvatiti da nijedan uspjeh nije dovoljan ako ne nastaviš. Raditi i odricati se. Ne zadovoljavati se onim što si napravio, stalno htjeti više. Imamo sam sreću što sam to shvatio.

Story: Da ove godine započinjete karijeru, bi li vam bilo teže ili lakše s obzirom na brojne streaming i glazbene platforme i društvene mreže?

Vjerujem u težak rad i ni u što drugo, a naročito ne u razne štake koje netko može koristiti kako bi sakrio nerad i nedostatke. Ako to radiš, kad-tad ljudi vide da si kreativni invalid. I tu je kraj.

Story: Bliži se i Eurovizija, a malo tko bolje zna od vas kako na tom glazbenom natjecanju postići uspjeh. Kakva su vaša predviđanja za ovu godinu?

Nemam ih, osim što, naravno, navijam za Konstraktu, našu predstavnicu. I ne samo zato što dolazi iz moje zemlje, nego zato što donosi nešto novo, a novo je Euroviziji potrebno.

Story: I dalje cijeli svijet ne prestaje komentirati dodjelu Oscara i šamar koji je Will Smith opalio Chrisu Rocku. Kako komentirate taj njegov potez?

Vidim da se Will Smith ispričao i dobro je što je tako. Previše je svijet nasilan, ne trebamo još i mi, koji smo prepoznatljivi, to promovirati.

Story: Kako biste vi reagirali da netko uvrijedi, napadne vašu suprugu na taj način?

Bojim se, poznajući Jovanu, da ne bih stigao reagirati, previše brzo bi ona to sama riješila. Šalu na stranu, svakako je važno stajati uz svoju obitelj i štititi je. Na kraju ostaje samo pitanje načina. I naravno da nikada ne možemo isključiti nasilje kao opciju, netko može fizički nasrnuti na vas, na obitelj, ali u svim drugim slučajevima ne bi bilo loše da se sjetimo kako smo vrsta koja govori, umije komunicirati i koristi riječi pa bismo to trebali pokušati primijeniti.

Story: I za kraj, koji vas vaš stih najbolje opisuje?

Da se ne pravim važan i da ne opisujem sam sebe, mislim da bi to bilo nepristojno, dopustite mi da citiram nekog drugog, i to ne kao opis, nego kao princip u koji vjerujem. A on je u stihu Dine Merlina koji glasi: “Bog te čuva, ti pazi ljude.” I to je to. Kada bismo svi poštovali to načelo, svijet bi bio ljepši.