GDJE JE DANAS MILA HORVAT? Živi u avionu, u tajnoj je vezi nekoliko godina, a za neke operacije nije rekla nikome

Kao da sam stara duša, u poslu najviše volim razgovarati s kolegama poput Bože Sušeca, Mire Redea i Antona Samovojske - na početku razgovora rekla nam je 40-godišnja Mila Horvat.

Živim u avionu.

Kamo sve on leti?

Kamo treba. Uglavnom na brojne nogometne utakmice klubova i reprezentacije. Zapravo, prošlo ljeto otišla sam u Veliku Britaniju i ondje živjela na relaciji London - Manchester kod svojih prijatelja. I dok sam ih prijašnjih godina posjećivala privatno, ovaj put bilo je poslovne prirode.

Kako je došlo do toga?

Prošle sam godine trebala produljiti ugovor na Areni Sport, ali promijenila se vlasnička struktura i njihova vizija projekta bila je drukčija od moje. Naposljetku se nismo dogovorili pa sam se zahvalila na njihovoj ponudi i suradnji nakon pet godina. Uzela sam pauzu od tog medijskog dijela i pomislila što bih mogla sada? Odlučila sam probati nešto što mi se godinama vrtjelo u glavi - sportski menadž­ment, posredništvo, agentski angažman. Kako sam u sportskoj novinarskoj branši dvadeset godina - suludo kako vrijeme leti - zaključila sam da je došao trenutak da se pokušam više angažirati u tom segmentu. Zato sam otišla u posjet prijateljima i poznanicima vidjeti što se može napraviti u vezi s tim.

Jesu li prijatelji koje spominjete također u sportskom menadžmentu?

Tako je, već godinama. To su ozbiljni poslovni ljudi koji rade na sportskom tržištu diljem svijeta. Budući da sam tek na svojevrsnom početku, još je rano o tome puno govoriti. Nije to posao od danas do sutra, niti išta garantira. Sve je vrlo dinamično, nepredvidivo i ovisi o stanju na tržištu. Trenutačno koristim priliku koju sam dobila, upijam i učim od iskusnih.

Jeste li u sportskom menadžerstvu fokusirani samo na nogomet?

Prije svega na nogomet jer sam najviše u tome. Po nogometu sam i najprepoznatljivija. No javljaju mi se ljudi i iz svijeta košarke.

Koliko vremena provodite u Londonu?

Zasad dobar dio godine, ali kao što sam rekla, dosta putujem na utakmice. Sve je to dio posla, a zbog privatnih razloga često sam i u Hrvatskoj. Kad me netko pita gdje živim, kažem u avionu ili automobilu.

Nije vam naporno? Traže li znalci vaše mišljenje o utakmicama?

Nogomet je uvijek aktualna tema pa vodimo ravnopravne diskusije i s gostima u studiju i privatno. Dogodi se da mi kolege kažu: “Jesi li vidio onaj penal?” Odgovorim: “Nisam vidio, ali vidjela jesam. I dalje sam ženski rod.”

Jeste li se obratili nekom domaćem poznatom nogometnom agentu za savjet, pomoć otkako ste počeli novu poslovnu priču?

Ma ne. Nisam tip koji traži pomoć ni kad je najpotrebnije, a kamoli za neke manje stvari. Mnoge od njih poznajem dobro i suradnja je uvijek dobrodošla, ali teško tražim, a još teže prihvaćam pomoć. Prvo uvijek sve sama pa dokle ide.

Inače ste tako ponosni?

Jesam, zato što sam proživjela mnogo toga od 14. godine kad sam otišla iz obiteljskog doma. Bilo mi je teško, ali odgojena sam da nema plakanja. Velika životna škola zbog koje sam danas tu gdje jesam.

Koliko god se doimate jaki, barem sudeći prema ovom razgovoru, i dalje se osjeća vaša nježna strana?

I to je istina. Tu svoju mekšu stranu više ne skrivam. Kad si nesiguran, sagradiš zidove oko sebe. Zbog toga su me neki s kojima sam surađivala doživljavali kao strogu i beskompromisnu. I dan-danas mnogi me nazivaju šeficom. Više ne radimo zajedno, ali ostao je taj nadimak. No privatno postoji jedna potpuno druga Mila, za koju znaju samo rijetki moji ljudi.

Kad ste počeli rušiti te zidove?

Postupno, sa zrelošću, iskustvom i unutarnjim rastom.

Imate li osjećaj da je ta količina stresa, ambicije i dokazivanja uzdrmala vaše zdravlje.

Sigurno. Imala sam tri ozbiljne operacije godinu za godinom i još nekoliko manjih koje sam šutke odradila, a da za njih nisu znali ni moji najbliži. Nastojala sam barem njih poštedjeti.

To ste lavovski podnijeli.

Iskreno, ljudi ne znaju 90 posto onog što se stvarno događalo, štošta bih mogla ispričati. Dugo nisam davala intervju. Kad ste me već naveli na tu temu, teško je ne prisjetiti se svih proživljenih trauma. S odmakom tek vidite težinu svega. Nanesena mi je strašna nepravda i šteta raznim novinskim napisima i komentarima. Još od početka karijere izlagana sam raznim klevetama. Čak su mi se i neki novinari poslije ispričavali priznajući da su o meni pisali laži po nalogu.

Ali kad netko zloupotrijebi tvoj najteži i najbolniji životni trenutak, najosjetljiviji i najintimniji dio tebe kao što su zdravlje i borba za život, izvlači stvari iz konteksta i kreira razarajuće laži - to je neljudski i opasno. Trebalo je to izdržati. I koliko god ožiljci bili veliki, danas su mi na ponos jer sam preživjela, donekle sačuvala svoje zdravlje i najvažnije - zdravlje svojih najbližih. Imam svoj mikrosvijet divnih ljudi i to mi je najveća pobjeda.

Je li vam teško palo što su vam najteže životne trenutke u tako osjetljivom razdoblju zasjenile neke političke konotacije?

Ne bih ovom prigodom željela ulaziti u ostale detalje. Jednom ću možda ispričati sve!

Spomenuli ste operacije o kojima se pisalo - benigni tumor na jednjaku i karcinom maternice.

Ne bih u detalje, to je sad iza mene. I previše se toga pisalo. Teški su to bili zahvati, teško razdoblje, postoperativne komplikacije s posljedicama koje ostaju trajno i s kojima naučiš živjeti. Ne žalim se. Kad je najteže, najjača sam i vojnički sve odrađujem. Najranjivija sam kad je riječ o ljudima koje volim. Srećom, prevladali smo i ružno razdoblje mamine bolesti. Sve je sad dobro, samo neka tako ostane. Sva ta iskustva očeliče čovjeka.

Izgledate fantastično, kao da ništa od toga niste proživjeli. Kako sad živite?

Dobro sam, najvažniji su mi moj mir, moji ljudi, moj privatan svijet. Povukla sam se iz toksične sredine i odmah je sve bolje. Kako većinu vremena provodim u inozemstvu, više cijenim i one male stvari iz Hrvatske.

Na što mislite?

Pojam doma općenito. Često odem na selo u svoju rodnu kuću, više mi ne odgovara gradska vreva. Mala smo zemlja, s predivnom prirodom, hranom, izvorskom, vodom, morem... Trebali bismo više cijeniti to što imamo, čuvati, štititi naslijeđe, više cijeniti jedni druge. I bilo bi nam svima bolje. A moj izvor sreće su općenito male životne radosti, iskreni dobri ljudi, mir, priroda, zdravlje, ljubav. Sve ono što se ne može kupiti novcem. Novac kvari ljude.

Zašto? Kako to mislite?

Toliko iskrivljenih vrijednosti, trčanje za materijalnim koje zaista ne donosi sreću, barem ne meni. Svijet je općenito poludio, gubi se kompas. Privatno nastojim sve to maksimalno ignorirati - ne gledam televiziju i nemam profile na društvenim mrežama, iako me stalno pritišću da ih otvorim. Slušam glazbu, gledam filmove, bavim se sportom, boravim u prirodi i razgovaram s ljudima. Njegujem živu komunikaciju umjesto onu preko uređaja. Možda sam stvarno rođena u pogrešno vrijeme, očito sam fulala stoljeće.

Kako će vam sad prići neki frajer?

Eto, devedeset posto razgovora je o poslu i životu, ali već vidim da će frajer završiti u naslovu. Samo ću reći da sam na raskrižju puteva i ovdje. Pričekajmo još malo, kao i s mojim poslovnim angažmanom pa ću objaviti vijesti. Mogu jedino reći da nisam sama, dugo sam već sa svojim partnerom. On je stranac, Špa­njolac. Potpuno slučajan susret koji je potrajao sve do danas. Odgovara mi jer uz njega mogu biti svoja, gajimo jednake vrijednosti, imamo isti način života i poglede na život. Kad smo se upoznali, nije znao tko sam, što je bilo presudno. Kod nas ljudi imaju predrasude, sude te po onom što su o tebi pročitali, a u mom je slučaju 90 posto napisanog bilo neistinito.

Ne opterećujete se brakom, djecom?

Ne. Živimo u vremenu kad je teško išta planirati, sve se promijeni preko noći. Vidjeli smo što nam je učinila korona pa sad novi ratovi, nesigurna vremena. Nije uzalud ona stara - mi planiramo, a Bog se smije. Ne valja ničemu robovati pa ni planovima. Sve najbolje u životu događa se spontano. Život je putovanje, ima uspona i padova. Najvažnije je pronaći sebe i živjeti u skladu s onim što jesi.