KĆI MILANKE OPAČIĆ IZRASLA JE U PRAVU LJEPOTICU: Političarka Storyju otvorila dušu o posvajanju, ali i dečku Nemanji

Napokon sam se maknula od pritiska i golemog stresa koji je punih 28 godina bio iznimno prisutan u mom životu - govori nam 54-godišnja veteranka politike, jedna od najupečatljivijih žena u Hrvatskom saboru Milanka Opačić s kojom smo se sastali u˝njezinu omiljenom zagrebačkom kafiću.

Već dugo u medijima nismo čuli nešto novo o vama. Gdje ste danas i čime se bavite? Kako provodite dane?

Nakon 28 godina rada odlučila sam se prestati baviti politikom. Mislim da je jednostavno bilo vrijeme da se maknem i prepustim posao drugim generacijama koje imaju više volje i energije baviti se takvim poslom. Trenutačno sam u privatnom sektoru i mogu reći da se osjećam jako dobro jer sam prestala živjeti pod svjetlima reflektora, pod kojima sam bila punih 28 godina.

Smatrate li da je posao političarke puno teži u odnosu na onaj političara?

Smatram da je posao političarke, dakle isključivo žene u politici, iznimno težak i puno teži nego za muškarca. Posao je puno zahtjevniji i ne ostavlja vam puno vremena za neke vaše male radosti. Otkako sam se maknula iz tog posla, imam više vremena za kuhanje, pečenje kolača, vrt, a i više vremena provodim s Lanom. Tijekom godina bilo je teško izdržati sve te udarce koje sam primala, ali mislim da sam napravila puno i promijenila mnoge zakone koji su i danas na snazi.

Nakon toliko godina bavljenja politikom, mislite li da vam bivši kolege nešto zamjeraju?

U životu uvijek imate one koji vam nešto zamjeraju, ali ne možete se stalno osvrtati na to. Svatko ima pravo gajiti osjećaje koje hoće i misliti što hoće. Na kraju vam ostaje, kako kaže Massimo, ‘mali krug, velikih ljudi’ koji vas dobro poznaju i znaju sve o vama, a to je najvažnije.

A vi? Zamjerate li nešto bivšim kolegama?

Ne zamjeram nikome ništa. Sretna sam što sam napokon našla svoj mir i što sam u potpuno drugim vodama te što sam se riješila pritisaka i stresa.

Gotovo cijelu vašu karijeru obilježila je stranka SDP, a na kraju ste se priključili Stranci rada i solidarnosti Milana Bandića, gdje se niste proslavili. Smatrate li odlazak iz SDP-a svojom pogreškom?

SDP je stranka koju sam gradila od početka, u vremenima kada nije bilo lako. Bila sam 1992. godine najmlađa članica parlamenta u Europi i ponosna sam na taj dio svoje političke karijere. Bila sam ministrica i potpredsjednica Vlade, potpredsjednica Hrvatskog sabora, ali u jednom je trenutku, nažalost, sve krenulo pogrešnim smjerom. I kad padnete u politici, morate ostati čovjek, a to prema meni mnogi nisu bili. Nikad se nisam dala gaziti, pa ni tada. A što se Milana Bandića tiče, njemu se puno toga može zamjeriti i predbaciti, ali mene je s njim povezivala jedna ljudska priča koja nema veze ni s politikom ni s interesima. On me primio u SDP 1990. godine te sam s njim počela i završila svoju političku karijeru jer sam ja tako odlučila.

Tko vam je pomagao s kćeri Lanom dok ste bili zatrpani poslovnim obavezama?

Da nisam imala potporu roditelja, cijeli moj politički put i majčinstvo bili bi puno teži. Moja majka i otac bili su mi najveća potpora u odgoju i čuvanju Lane, kao i organizaciji života sukladno obavezama na poslu i na tome sam im beskrajno zahvalna. Teško je biti samohrani roditelj, posebno uz moj tadašnji posao, ali naša obitelj nismo bile samo nas dvije, nego nas četvero. Lana, mama, tata i ja.

Dugi niz godina u medijima se provlačila tema o vašem posvojenju kćeri Lane. Kako gledate na današnju situaciju kada je o posvojenju riječ? Vidite li napredak u procesima koji traju cijelu vječnost?

Uvijek je teško, koliko god se mijenjali zakoni jer sve ovisi o ljudskom faktoru. Među ostalim, i ja sam promijenila mnoge odredbe kad sam bila ministrica i nastojala sam ubrzati postupak posvojenja, ali koliko vidim, i danas, nažalost, zapinje po tom pitanju. Punih 28 godina, koliko sam bila u politici, borila sam se za prava djeteta, a ne za prava roditelja. I danas se jako teško poseže za odlukom o oduzimanju roditeljske skrbi, a zakon je vrlo jasan i nalaže u tim slučajevima puno brže postupanje. Ako se roditelj u godinu dana ne promijeni i ne pokaže da je spreman brinuti se za svoje dijete, treba pokrenuti postupak oduzimanja roditeljske skrbi. Previše je djece u domovima i udomiteljskim obiteljima, ostaju predugo u instituciji, a kad prođu godine, onda više nema zainteresiranih posvojitelja. I Centri za socijalnu skrb i pravosuđe trebaju biti puno brži jer djeca jako brzo odrastu, a kad se zagube u administraciji, izgube pravo na život, što je neoprostivo.

Kakav je bio vaš slučaj posvojenja Lane?

Slučaj je bio možda malo specifičan u odnosu na druge. Većina ljudi prvo iskoristi sve mehanizme kao što˝su trudnoća ili potpomognuta oplodnja pa posvojenje dolazi kao posljednja opcija. Ja sam išla potpuno drukčijim putem, odnosno posvojenje nije bila opcija za mene u tim godinama. No bavila sam se humanitarnim radom i postala sam volonter u dječjem domu. Lanu sam izvodila van sve dok mi u jednom trenutku teta nije došla i rekla: “Oprostite, mislite li vi što s njom? Njoj je sve teže vraćati se ovamo.” U tom razdoblju mog volontiranja mi smo se povezale i njoj je bilo teško kad sam je vraćala u dom. Tada sam počela razmišljati o posvojenju. Pokrenula sam cijelu proceduru, koja je bila vrlo osjetljiva i zbog posla kojima sam se bavila. Puno je tu administracije i prepreka, ali svima koji su tražili moj savjet rekla sam da treba biti uporan. Donijeti odluku o posvojenju nije jednostavno, ali svi koji žele dijete, a ne mogu ga dobiti neka krenu tim putem, jer imati dijete je nešto najljepše na svijetu.

Dakle, mediji su zadirali u vaš privatan život. Što vam je bilo najgore u razdoblju posvojenja?

Bilo mi je teško kada sam posvojila Lanu. Mislila sam da je dijete već dovoljno propatilo i da je ne trebam izlagati medijima. To, nažalost, nije moglo proći bez medijske buke. Zaštitila sam je koliko sam mogla, kao što je fotografiranje s leđa i slično. No to je sve bilo dosta mučno i njoj i meni. Sav taj šušur nije nam trebao, a njoj su u tom trenutku trebali mir i stabilnost. Doživjela je veliku promjenu i nismo imale mira, ali iz svega smo isplivale i Lana danas fotografije iz tog razdoblja gleda nekim drugim očima, kao uspomenu na važno razdoblje u svom životu.

Kada je riječ o djetinjstvu i odrastanju, možete li se prisjetiti svoga djetinjstva? Kako je ono izgledalo?

Moje djetinjstvo je bilo tipično zagrebačko, kvartovsko. U kvartu gdje sam rođena, Pešćenici, nasuprot mojoj zgradi bila je zapuštena livada na kojoj smo se igrali kauboja i Indijanaca. Zanimljivo je da u mojoj generaciji nije bila nijedna djevojčica, sve su bile dosta starije od mene. Dakle, većinom sam se družila s dečkima, što mi je možda i pomoglo u politici, na koju većina gleda kao na muški posao. Prilagodila sam se igrama kao što je pikulanje. Sjećam se i odlaska u Liku kod moje bake, to je lijep dio djetinjstva i rado ga se sjetim.

Kako gledate na Lanino djetinjstvo, koliko se ono razlikuje od vašeg? Smatrate li da je prije bilo zdravije odrastati?

Mislim da je definitivno prije bilo puno zdravije odrastati. Djeca danas odrastaju uz mobitele i društvene mreže. Potrebna je velika edukacija kako ih ne bi povukle društvene mreže te kako bi imali kritički odmak od svega toga. Malo komuniciraju, izgubili su igranje i druženje koje smo mi imali. Nažalost, obuzeli su ih elektronički uređaji. Lanu sam nastojala držati što dulje bez mobitela i društvenih mreža.

Jeste li stroga mama?

To nju trebate pitati, ja teško mogu suditi o sebi. Odgoj je nešto najteže u životu i nikada ne znate jeste li postupili dobro ili loše. Ne postoji knjiga ili udžbenik iz kojih nešto možete naučiti.

Povjerava li vam se Lana?

Od početka smo izgradile odnos da mi može apsolutno sve reći i povjeriti se. Puno sam joj puta rekla da što god napravila u životu, o kakvoj se god gluposti ili problemu radilo, mene prvu treba nazvati. U bilo kojem trenutku ja sam njezina najveća zaštita. Lana je sad već djevojka koja, kad joj se nešto loše dogodi, neće odmah reći. Vidim na njoj kad nešto nije u redu, ali znam da će doći vrijeme kada ćemo porazgovarati. Zato je više ne pritišćem da odmah otvori dušu jer znate kakve su majke - uvijek se brinu i sve žele znati istog trena.

Lana ima dečka, kako je izgledalo vaše upoznavanje? Jeste li zadovoljni njezinim odabirom?

Išli smo svi zajedno u kafić na kavu. Kao mama sve sam ispitala, što je i normalno. Čim mi je rekla da ima dečka, željela sam sve provjeriti. Sve je dobro prošlo i poštujem njezin odabir. On je jako dobar dečko, nekad nam dođe u posjet na večeru ili ručak.

Jeste li i vi trenutačno sretni i ispunjeni kada govorimo o ljubavi?

Jesam, sretna sam. Četiri sam godine u vezi s Nemanjom, živimo zajedno i, za promjenu, lijepo je imati nekoga s kim možeš podijeliti i dobro i zlo.

Mediji su često isticali kako ste u vezi s deset godina mlađim muškarcem. No kada je muškarac stariji od žene, onda je to u našem društvu normalno i uobičajeno. Kako komentirate takve stereotipove?

Mi kao ljudi lakše funkcioniramo u kalupima. Sve smještamo u neke kućice, ladice, jer nam je tako jednostavnije. I dosta smo licemjerni te samo naizgled držimo do pravih vrijednosti. Ako se dvoje ljudi slažu i imaju zajedničke interese, sve drugo je nebitno. Nas smo se dvoje našli i dobro funkcioniramo zajedno, bez obzira na godine. Godine su samo broj.

I kako ste se osjećali kada je vaša ljubavna priča dospjela u medije? Je li se Nemanja snašao s novinarima?

U trenutku kada je priča izišla, novinari su upravo ispred ovog kafića, gdje je on radio, kampirali satima. Snimili su ga i fotografirali, mislim da su čak i dobili neku izjavu od njega. Mogu reći da je vrlo lagano prošao kroz sve to. Svaki mi je put rekao da se ne živciram zbog toga. Meni je to puno značilo i bilo mi je drago što je na sve to tako dobro reagirao. Dobar smo par i u tom segmentu. Ja sam control freak, a on je cool, tako bi to rekla moja Lana.

Kada ste upoznali Nemanju, jeste li se u početku teže otvarali zato što ste javna osoba?

Biti javna osoba je puno teže nego biti anoniman jer nije lako nositi se s činjenicom da bi svi htjeli zavirivati u vašu privatnost. Uvijek sam na to bila osjetljiva, zato sam i nastojala privatni život držati podalje od javnosti. Kad je netko javna osoba, ljudi očito smatraju da nema pravo na privatan život i da sve treba biti pod povećalom javnosti, zaboravljajući pritom da je svatko od nas ljudsko biće sa svojim osjećajima i da svatko od nas ima obitelj. Nažalost, zbog prirode posla političara najviše uvijek strada obitelj koju svi koji obnašaju ili smo obnašali javne funkcije želimo zaštititi. Svi imamo pravo na svoju privatnost. Naposljetku, mislim da privatna strana života u politici nije presudna za kvalitetu posla koji obavljate kao javna osoba na političkoj sceni. Jedino je važno jeste li dobar ili loš političar, imate li rezultate ili ne, a ne jeste li ili niste zaljubljeni.

Kako je izgledao vaš prvi susret? Je li to bila ljubav na prvi pogled?

Bila sam na ljetovanju u Dubrovniku gdje sam upoznala Nemanju. Život je čudan, ali uistinu kad sretnete nekoga i već pri prvom susretu kliknete i kad zaiskri, znate da je to dobra stvar. Ukratko, uživamo u zajedničkom životu.

Zajedno živite, kako je Nemanja prihvatio Lanu? Kako se slažu njih dvoje?

Bolje da pitate kako je Lana prihvatila Nemanju. Kad je bila mala, često me pitala hoću li naći nekog stričeka i što će ona onda. Puno sam puta objašnjavala toj glavici da, sve i da nađem nekog, ljubav prema njoj je neupitna i ja sam zauvijek njezina majka koja će se o njoj brinuti. Nemanja je došao u naš život kad je Lana već bila dovoljno zrela da s njim ostvari prijateljski odnos. Nekad se svi troje zaigramo pa moja majka kaže da se osjeća kao da ima troje djece.

Nedavno ste proslavili 54. rođendan, a Lana vas je iznenadila lijepim crtežom koji je nastao prema fotografiji vas dviju dok je ona još bila djevojčica. Kako ste se osjećali zbog tako lijepog poklona?

Kako vas život melje, ponekad ne registrirate kako vam djeca brzo odrastu i možda ne shvatite dovoljno rano koliko su im neke stvari važne. Kaže moja Lana, fotografije su uspomene. I tako je ona uzela jednu staru fotografiju i dala je svojoj prijateljici da prema njoj napravi sliku. To je uspomena na naš početak jednog lijepog putovanja, putovanja kroz djetinjstvo i odrastanje. Naše zajedničko putovanje kroz život.

Imate i vrt u kojem uzgajate cvijeće, voće i povrće. Koliko vremena provodite u vrtu? Rješavate li se tako stresa?

Vrt, ruže i gomila cvijeća na balkonima najveća su ljubav moje majke koju je polako prenijela i na mene. Budući da prethodnih godina nisam baš imala puno vremena, sad istinski uživam u toj vrsti posla. Nekidan sama složila sustav kap po kap i baš sam bila ponosna na sebe. Lijepo je vidjeti svojih ruku djelo. Preporučujem to svima koji imaju i najmanji komadić zemlje, a ako nemate zemlje, onda barem posadite nešto u teglu na balkonu.

Ljeto je na pragu, planirate li nekamo otputovati Lana i vi?

Volimo ići u Istru, ona nam je najdraža. Nemanja ondje trenutačno radi pa ćemo mu se u jednom trenutku Lana i ja pridružiti.