DO SAMOG KRAJA BILA JE VELIKI BORAC: Legenda s malih ekrana 19 mjeseci je čekala na dostojanstven ukop

Bivša atletičarka i doajenka televizijskog sportskog novinarstva, Milka Babović preminula je u prosincu 2020. godine u Zagrebu u 93. godini, no posljednje je počivalište legenda hrvatskog novinarstva dobila tek 19 mjeseci kasnije.

Nakon što je cijela priča izašla u javnost, situacija je napokon riješena te je Milka Babović dobila svoje mjesto u Aleji Velikana na zagrebačkom Mirogoju. Sportski novinar Jura Ozmec za RTL je potvrdio kako Zbor sportskih novinara i Hrvatski olimpijski odbor imaju punomoć Milkinog brata te da je mjesto spremno.

'Grad Zagreb je napravio apsolutno sve što treba i grobno mjesto za Milku, moju Milku postoji. Samo se trebalo riješiti papirološki. Baš zato što je nova gradska Uprava, što su nove te komisije trebale neko vrijeme da se osnuje. Nije moglo preko noći', kazao je Ozmec.

Ime Milke Babić postalo je poznato na ovim prostorima već u kasnim četrdesetim godinama prošlog stoljeća kad je ostvarivala velike uspjehe u atletici kojom se počela baviti 1945. godine, sa svojih 17 godina. U svojoj je sportskoj karijeri je, uz brojne naslove, oborila 25 državnih rekorda te je bila višestruka državna prvakinja bivše Jugoslavije.

Ljubav prema sportu nastavila je iskazivati kao sportska novinarka, a najveći trag je ostavila radom na Hrvatskoj televiziji. Jedna je od osnivačica i dugogodišnjih urednica sportske redakcije tadašnje TV Zagreb.

Osim po sportskim uspjesima i po tome što je bila jedno od omiljenih domaćih televizijskih lica, Milka je bila poznata i po svojim kozmopolitskim svjetonazorima.

‘Ja sam hrvatska sportašica iako su mi to neki zbog porijekla osporavali. Moji su korijeni odsvud, otac mi je bio Crnogorac, majka srijemska Njemica koja je djetinjstvo provela u Francuskoj. Očev otac, moj djed, ratovao je s Turcima pod Skadrom, djed po majci je bio austrougarski oficir koji je službovao u Zagrebu. Oca su ustaše tijekom Drugog svjetskog rata odvele u zarobljeništvo, nas su protjerali. Unatoč svemu, nikad mi na pamet nije palo da su to učinili Hrvati, učinili su to 'radikalni ljudi' kakvih, nažalost, ima uvijek i ima ih svugdje. Svašta smo kao obitelj prošli, ali to nikad nisam pripisivala ljudima određene nacionalnosti. Kako bih i mogla biti, kad ni sama nisam niti jedne određene narodnosti’, rekla je u jednom intervjuu.

Neko vrijeme je bila u braku s kolegom novinarom Žarkom Sušićem, ali kod nje nikad nije došlo u obzir da se odrekne posla i bude ‘samo kućanica’. Na pitanje novinara 24 sata je li joj posao kojem je bila iznimno predana utjecao na privatni život, odgovorila je:

‘Profesionalni dio života para bez djece jednostavnije se rješava nego onih s djecom. Sve je stvar razgovora i dogovora. Objektivna teškoća je bila razlika u prirodi posla: moj suprug Žarko Susić je bio novinar Vjesnika, pisanog novinarstva, ja sam pak morala putovati ako sam željela valjano raditi - kamera i mikrofon moraju biti na mjestu događaja. Zajedničko rješenje: mogli smo platiti dvorkinju. Žarko je objedovao u tada odličnom Vjesnikovu restoranu. Nadam se da Vam je jasno da nisam prekršila svoje obećanje s obzirom na to da nisam nikada ni obećala da ću biti uzorna kućanica i zapustiti svoj novinarski posao’.

Posljednje godine svog života provela je povučeno te je odbijala otići u dom za starije čak i nakon što ju je udario automobil s 91. godinom.

‘Išla sam preko ceste, a vozač je vidio mjesto za parkiranje i udario me. Pala sam, ali sam ujedno i strogo zavikala ‘ne smijete tako‘’, ispričala je tad za Glas Istre, a onda se čak malo i našalila: ‘Ipak sam ja stara sportašica, znam kako se pada’.

Pred kraj života imala je problema s gubitkom vida zbog čega nije mogla čitati ni gledati televiziju, a samo dan nakon svog 92. rođendana završila je u Kliničkoj bolnici Dubrava zbog zdravstvenih tegoba, a tamo se zarazila i koronavirusom.

Preminula je samo dva mjeseca kasnije, krajem prosinca 2020. godine, a sad je, nakon dugog odgađanja dobila i mjesto na kojem je čeka zasluženi odmor.