NIVES ZA STORY O TEŠKOM ZLOČINU NAD 14-GODIŠNJOM KĆERI: 'Prijavili smo policiji i identitet djevojke sa snimke'

Prema statistikama MUP-a, kaznenih djela iskorištavanje djece za pornografiju u 2020. bilo je 227, dok je u 2021. čak 363 slučaja, što je povećanje od 59,9 posto. Naravno, to su samo slučajevi za koje policija dozna, tamna brojka uvijek je veća. Nažalost, kombinacijom digitalnih valuta, dark weba i raširenosti pametnih telefona s kamerama dolazi do velikog porasta zlostavljanja djece. Tome ide i u prilog i to što sve mlađa djeca koriste društvene mreže.

O ovoj teškoj i delikatnoj temi progovorila je spisateljica i pjevačica Nives Celzijus, prije svega hrabra i ponosna mama koja se posljednjih mjeseci kao lavica bori za pravdu, mir i spokoj u svom obiteljskom gnijezdu.

Što biste učinili da zaštitite vlastito dijete? A što biste poduzeli da zaštitite tuđe? Savjet­ovali su mi da šutim. Šuti i proći će. Uvijek tako kažu. Ništa neobično u svijetu u kojem očekuju da žene šute. Ako ne šute, nisu po mjerilima svijeta. Ponekad zaista prođe, ljudi su zaboravljivi, čak i kada je u pitanju ono loše za druge, što prilično rado pamte. No čak i ako svijet zaboravlja, žrtva pamti. S vremena na vrijeme kopa po traumi kao po krasti i rana nikad ne zacijeli. Svijet briga za njihove rane. Suosjećaju samo oni koji su im podlegli. No i oni šute. A mene guši šutnja. Smjestila se tu na moja pleća poput nepremostiva tereta i ne da mi disati ni živjeti bez tog bremena krivnje. Krivnje što šutim. Možda kada ne bismo šutjeli, kada bismo poslušali i ne tražili krivnju u žrtvama, možda bismo imali i manje zločinaca i manje ranjenih. Ako šutimo, znači li da prihvaćamo ‘krivnju’ žrtve ? Sramimo li se žrtava? One su nam podsjetnik koliko smo moralno ruinirani. Prije manje od godinu dana kibernetički zlostavljači pustili su videouradak neke djevojke za koju su tvrdili da sam ja. Potpuno je bilo nevažno što ne postoji nikakva sličnost osim što smo ženskog spola. I premda zbog nedostatka sličnosti kod većine video nije izazvao nikakvu reakciju, uvijek se nađu i oni zlonamjerni koji radije vjeruju ‘istini’ koja je njima poželjnija. Uo­stalom, zahvaljujući toj ciljanoj skupini, kibernetičko zlostavljanje i egzistira. I dok sam se grozila koliko smo mi žene izložene i nezaštićene, za razliku od muškaraca čiji se integritet puno rjeđe napada istim metodama, dogodilo se ono nezamislivo. Naivno vjerujemo da i zlostavljači imaju nekih skrupula. Nemaju.

Samo koji mjesec nakon, isto zlo zadesilo je moju četrnaestogodišnju kćer. Svjestan si da postoje bolesni umovi, moralne spodobe sposobne za nedjela potpuno nepredvidiva običnom čovjeku, no u ovakvim slučajevima potpuno su nemoćni bez podrške mase. Nije toliko šokantno što postoji zlostavljač koji iz puke zabave ili nekog drugog motiva počini ovakvu cyber prevaru. Šokantno je što je uz pomoć mase zločin postao viralan i opasan za žrtvu. Tko su ti ljudi koji pogledavši uradak za koji smatraju da je u pitanju maloljetna pornografija ne reagiraju prijavivši ga policiji, nego ga distribuiraju dalje novim kontaktima? Ako i nisu znali da je posjedovanje, distribuiranje i svjesno pristupanje takvom sadržaju putem informacijsko‑komunikacijskih tehnologija kazneno djelo, gdje je zakazao njihov moralni kompas? Ne, to nisu činila djeca koja su eventualno propustila ‘Trinaest razloga’, potpuno nesvjesna kakvu opasnost za žrtvu donose njihovi postupci. Za široku dostupnost tog zlostavljačkog materijala zaslužni su uglavnom odrasli. Mnogi od njih su i sami roditelji. Djeca im nisu svetinja ako su tuđa. Djeca javnosti poznatih osoba očito ne zaslužuju biti samo djeca. Djeca roditelja koji im možda nisu simpatični također ne zaslužuju biti djeca. Neki su rado i podijelili mišljenje opaskom “sama si kriva”, vjerojatno misleći da ako se kojim slučajem nekome ne sviđa majčin stil odijevanja ili očev izbor nogometnih klubova, onda je potpuno opravdan pokušaj uništavanja života djece.

Tužno je da postoje ljudi koji mogu pronaći opravdanje za zlostavljanje djece. Dino i ja zločin smo prijavili policiji, kao i identitet dvadesetdvogodišnje djevojke na snimci, nesvjesni kakve nas sve peripetije očekuju. Budući da video nije autentičan, na njemu nije naša kći, što znači da ne posjedujemo konkretan dokaz koji upućuje na to da je počinjeno neko kazneno djelo. Sljedećih dana pokušavali smo doći do dokaznog materijala koji sugestivno stvara dojam da je na snimci četrnaestogodišnje dijete. Srećom, ljudska arogancija, pakost i zluradost ljudi u ovom slučaju bili su i od koristi pa sve kontakte onih koji su se javljali s ciljem da provociraju potvrđujući posjedovanje neprimjerenog sadržaja i povezujući ga s maloljetnim djetetom proslijedili smo policiji, napokon pribavivši dokaz koji potvrđuje kazneno djelo zloupotrebe identiteta maloljetne osobe.

Vjerojatno nikad nećemo doznati tko je bio idejni pokretač tog zlodjela, ali nadam se da će prijavljene osobe kao sudionici u ovom cyber zločinu poslužiti kao primjer i da će pravda barem djelomice biti zadovoljena. Znam, ovim priznanjem učinila sam djecu još izloženijom, reći će mnogi. No šutnjom ne samo da stvaramo privid kako je jedino žrtva ta koja bi trebala biti posramljena, nego i prešutno potičemo počinitelje dajući im suglasnost da nastave sa zlodjelima i zajedničkim snagama činimo ih prihvatljivim. Danas moje dijete, sutra vaše. Zločin ne smije biti prihvatljiv. To što je počinjen klikom na tipkovnici ne umanjuje težinu kaznenog djela. Možda nije bio vaš izbor primiti zlostavljački sadržaj, ali vaš je izbor što ćete učiniti s takvim sadržajem. Vaš je izbor hoćete li postati sudionici u zločinu ili ćete biti čovjek. Također, to što možda niste prvi u tom cyber zločinačkom lancu, ne čini vas manje odgovornim. Uostalom, čiji je moral više zakazao? Osobe koja je znala da nije u pitanju maloljetnička pornografija, ali ju je distribuirala ili onih koji su vjerovali da je riječ o djetetu i nastavili s distribucijom?

I sama sam se borila s demonima i moralnim dilemama. Dijete mi je proživljavalo agoniju, živjela je u suzama i strahu. Jedne večeri pitala me: “Mama, zašto mi ne pomogneš. Imaš gotovo milijun pratitelja na društvenim mrežama, samo trebaš reći pravo ime djevojke. Njezin je video i tako na internetu, moći će ga se pogledati u cijelosti, vidjeti njezino lice, vidjeti da to nisam ja.” Bila je u pravu. Samo dvije riječi i čak ni oni najpakosniji umovi ne bi mogli ignorirati istinu. Ali opet, bez obzira na to što je video postojao na platformama za odrasle, gdje se vjerojatno i rodila ideja za skraćivanjem i zloupotrebom imena moje kćeri, kako je vrijeme prolazilo, tako su u meni rasli sumnja i strah da te snimke nisu tamo uz privolu djevojke.

Činilo mi se da je u pitanju osvetnička pornografija i iskreno se nadam, ako je to slučaj, da se nakon moje prijave policiji odvažila i sama prijaviti aktere sa snimke te da će mogući počinitelji snositi posljedice. Nije to bio Sofijin izbor, ali bio je jedan od meni najtežih izbora u životu i mrzila sam što su me ljudi što svojom zlobom, što nepromišljenošću, neznanjem natjerali da biram između vlastitog i nekog meni nepoznatog, ali ipak nečijeg djeteta. Ne znam jesam li ispravno postupila, ne znam hoće li mi moje dijete jednom zamjerati zbog izbora i što sam nauštrb nje pokušala barem djelomično zaštititi dostojanstvo nepoznate žene. Ponavljam, moja odluka bila je teška, ali zato vaš izbor kada sljedeći put dobijete neki zlostavljački sadržaj ne bi trebao biti. Nije toliko teško odabrati biti čovjek, ne pogledati, izbrisati snimku i ne distribuirati je. Ne bi trebala biti teška odluka ne stvarati nove žrtve čineći zlo djeci, ženama, ljudima. Možda je ponekad i teško biti savršeno dobar, ali nama ne bi trebalo biti teško ne biti zao. 

Make up i kosa VIKLER I RUŽ
Zahvaljujemo caffeu Velvet u Zagrebu na ustupljenom prostoru